(predhodni nastavak)
Da ne bude - obećanje ludom radovanje.
Noćas - "dvostruki" nastavak Roseine priče.
Zimski je semestar završio, prošao je i prvi ispitni rok.
Rose je odlučila dva tjedna do sljedećeg ispitnog roka posvetiti sebi. Konačno će pročitati knjige koje je kupila tijekom posljednjih mjeseci, pokušat će opet slikati, vratit će se blogiranju. Planirala je zaokupiti se nizom različitih ugodnih aktivnosti, skrenuti misli. Ništa od toga nije joj polazilo za rukom. Knjigu bi otvorila, okretala bi list za listom i čitala, ne shvaćajući i ne pamteći ništa od pročitanog. Kist bi joj zastajao u ruci dok bi pokušavala naslikati latice ružinog pupoljka. Otvorila bi svoj blog i čitala nove komentare posjetitelja, ne uspijevajući na njih odgovoriti.
Februar je te godine bio neuobičajeno hladan.
Te su večeri rijetki prolaznici, lica zaštićenih podignutim ovratnicima i šalovima, žurno prolazili Roseinom ulicom. Svatko je nastojao što prije obaviti najhitnije poslove i vratiti se u toplo, prije no što se spusti hladna zimska noć. Roseini su radijatori bili uključeni do maksimuma, a ipak su se na prozorima stvarale ledene ruže. Rose bi dahom otopila krug u ledu koji je okivao prozorska stakla i zavirivala van. Jato vrabaca sletjelo je još jednom, predvečer, u Rosein vrt, cvrkućući i zobajući zrnje koje im je prosula za večeru. Pošto su pokupili i posljednje zrno, zavukli su se u grane velikoga bora u dnu vrta i tamo tiho ćućorili dok se spuštao suton.
Misli su joj se neprestano vraćale Morpheusu.
Čekala je ponovni susret s na kojem će morati izreći drugu želju, postaviti Morpheusu pitanje koje ju je mučilo. Hoće li joj bliskost, koju je sada prema njemu osjećala, olakšati postavljanje toga pitanja? Ili će, upravo zbog te nove bliskosti, to pitanje biti još bolnije i za nju i za Morpheusa?
Rose se prisjećala noći provedene s Morpheusom. Zaspala je u njegovu zagrljaju, u spilji na vrhu litice, a probudila se u svojoj postelji. Zavjese su bile navučene, u sobi je vladala tama. Još u polusnu, Rose je posegnula za Morpheusom, no prsti su joj dotaknuli samo ruže kojima je njezin krevet bio posut. Bijele latice rumenoga ruba prekrivale su Roseino uzglavlje. Lijep, polutvoren ružin pupoljak ležao joj je na jastuku. S dugačke ružine stapke Morpheusova je ruka uklonila trnje. Rose je prinijela pupoljak licu, udišući blag i opojan ružin miris.
Mirišeš ljepše od ruže, rekao joj je one noći.
I nježnija si od ruže, mila Rose. Ti si ruža bez trnja.
Bojim se za tebe, Rose. Čime ćeš se zaštiti, čime ćeš se odbraniti?
Rose nije shvatila kako je Morpheus pita - čime će se zaštiti od njega.
Ona mu je htjela reći kako se uz njega osjeća zaštićenom, kako u njegovom zagrljaju nestaju svi njezini strahovi, kako njegovi poljupci tjeraju sve tuge. Željela mu je reći kako ga voli, željela je izreći te riječi kojih se oduvijek bojala.
No riječi im nisu bile potrebne, sve je i bez riječi bilo izgovoreno, sve je među njima i bez riječi bilo izrečeno. I poslije, zagrljeni i još uvijek priljubljeni jedno uz drugo, nisu ništa govorili. Prožimao ih je, oboje, lijepi osjećaj ispunjenja. Tijela su im još treperila, oslobođena grča, bola i težine, duše su im još lebdjele u divnoj usklađenosti. Žestina koja ih je ponijela, sada se pretočila u nježnost.
Sjećala se kako joj je ljubio dlanove i prislanjao ih uz svoje lice. Još je pod jagodicama prstiju osjećala Morpheusove kapke, liniju nosa, obrise usana. Poljupci koje su tada razmjenjivali bili su ovlašni, nježni. Rose se skutrila u Morpheusovu krilu, u njegovu zagrljaju, grijala ju je njegova toplina. Osjećajući njegov topao dah na potiljku, na vratu i u kosi, utonula je u san.
A ujutro se probudila sama, u svojoj kući, u svojoj postelji prekrivenoj ružinim laticama.
Ti si ruža bez trnja, rekao joj je. A Rose je znala kako se mora oboružati trnjem, oštrim trnjem koje će Morpheus osjetiti, kada mu bude rekla svoju drugu želju. Morat će skupiti sve svoje snage da tu želju izrekne, morat će je izreći na javi. Bude li ponovo otišla k Morpheusu, u njegov svijet snova, ta će želja opet ostati neizrečena. Rose je znala, ovoga puta Morpheus će morati doći k njoj.
....
Čitave je te večeri Rose osjećala neobičan nemir.
Hodala je po kući, dodirujući i premještajući predmete. Svjetiljke su diskretno osvjetljavale prostor, na ekranu računala titrao je Rosein wallpaper sa slikom ruža. Ruže, koje je toga poslijepodneva kupila u obližnjoj cvjećarnici i brižljivo zamotane u više slojeva papira donijela kući, sada su se polako otvarale na toplini a njihov se nježni miris širio prostorom. Rose je slušala sjetni Shopenov nocturno. Već se otuširala i presvukla u crnu svilenu pidžamu koju je dobila od sestre kao rođendanski dar. Svježe oprana kosa sjajila joj se i kovrčala oko lica. Rose se zagledala u svoj odraz u velikom zrcalu. Obrazi su joj se zarumenili od uzbuđenja a oči blistale.
Što to iščekujem večeras? upitala se Rose. Pred njom je bila samo mirna, osamljenička večer koju je planirala provesti u čitanju i slušanju glazbe.
Pokušala se smiriti, sjesti. No, nije mogla ni sjediti ni čitati. Ustajala je i hodala nemirno po sobi, odlazeći svaki čas u predsoblje. Odmaknula bi zavjesu s prozora i gledala u vrt. Oko vrtne svjetiljke opet su se počele rojiti pahulje. S ulice nisu dopirali nikakvi zvukovi, čitav je grad utonuo u zimski san. Večer se pretvorila u noć, a noćni su se sati nizali jedan za drugim. Rosein je nemir rastao. Sve je češće prilazila prozoru, gledajući u noć i osluškujući.
U jedan sat nakon ponoći, Rose je otvorila vrata prema vrtu i počela opet dozivati svojeg mačka Lucifera. Lucifer je te večeri odlučio krenuti u noćnu skitnju iz koje se još nije vratio. Rose je uvjeravala samu sebe kako ne može zaspati jer je njezin ljubimac još uvijek vani. Nije željela da Lucifer cijelu noć provede na hladnoći.
Lucifere, Lucifere! pozvala je Rose poluglasno.
Glas joj je u taj kasni noćni sat odjeknuo zamrznutim vrtom. Živica u dnu vrta zatresla se. Veliki je crni mačak prošao kroz procjep u živici i polako krenuo prema ulaznim vratima. Oči su mu u blistale u mraku, crno mu je krzno bilo posuto snježnim zvjezdicama a na brkove mu se nahvatalo inje. Prišao je vratima i pogledao u Rose. Oči su mu bile – tamnomodre!
Morpheuse, prošaptala je Rose.
Mačja se prilika počela preobražavati i rasti. I uskoro je pred Rose, na dva koraka od njezina praga, stajao Morpheus. Lice mu je bilo u sjeni. Rose je iskoračila van, na snijeg. Iako je na sebi imala samo tanku svilenu pidžamu, nije osjećala hladnoću. Stajali su tako, licem u lice, Rose i Morpheus, ne govoreći ništa, ne dodirujući se. A onda je Rose pružila ruku i uvela Morpheusa u kuću.
Zakoračili su u predsoblje. Ulazna vrata za njima još nisu niti zalupila a Rose je već bila u njegovu zagrljaju. Nije znala čije to srce kuca tako glasno, njezino ili Morpheusovo.Kucalo je sve glasnije, sve brže i treperilo u Roseinim grudima, tijesno priljubljenima uz Morpheusa. Rose se prvo prepustila Morpheusovu poljupcu, a onda je prislonila dlanove o Morpheusova prsa, jedva se uspjevajući oteti.
Nemoj sada ti stojati na mojem pragu, rekla je.
Držeći Morpheusa za ruku, povela ga je u sobu. Topla je svjetlost noćne svjetiljke osvijetlila Morpheusovo lice, njegove tamnomodre oči gledale su u Rose. Njegov ju je pogled obuhvaćao i dodirivao, susrećući se s njezinim. Ogledavajući se u Morpheusovu pogledu, Rose se osjetila mladom, lijepom i željenom. Pred tim pogledom koji je pamtio vječnost, ona je ponovo bila uzdrhtala djevojčica.
Uzdahnula je i rekla: Dobro mi došao, Morpheuse.
Osmijeh je ozario Morpheusovo lice, oštre su mu se crte ublažile u tomu osmijehu, a tamnomodre oči zablistale.
Primaš li mačju skitnicu pod svoj krov, Rose? upitao je, osvrćući se po sobi.
Kako je kod tebe lijepo, svjetlo i toplo, Rose. Primaš li me zaista u tu svoju toplinu i svjetlost?
Dođi, rekla je Rose. Sjedni do mene, ugrij se.
Napunila je konjakom veliku bokastu čašu i pružila je Morpheusu. Otpio je gutljaj i čašu odložio na stol. Prošao je Roseinom sobom, pomirisao ruže u vazi i dodirnuo im latice, zavirio u knjigu koju je otvorena ležala na Roseinu krevetu. Bulgakov: Majstor i Margarita.
Margarita, rekao je ... lijep cvijet, no, nije dorastao ruži ... A ja sam daleko od Majstora, nije me vrijedno slijediti ...
Čekala si me, Rose ... i ja sam došao.
Volim te, Morpheuse. Čekala sam te i nadala ti se. Ne mogu više podnositi tu razdvojenost. Ne mogu više živjeti samo od susreta do susreta... Rosei je glas zadrhtao, pretvarajući se u jecaj.
Rose, ne plači, ne mogu to podnijeti. I ja osjećam kako više ne mogu postojati dok smo razdvojeni, no, što nam drugo preostaje? Samo rijetki susreti i dugi rastanci.
Sve je protiv nas.
Ruža cvjeta samo na suncu, Rose, a ja sam bog noći i snova. Za mene nema mjesta u tvojoj javi, a ti ne možeš živjeti u mojoj tami. Možemo se susretati samo kad nam se sudbina smiluje pa se naša dva svijeta na trenutak dotaknu ... dok ona milostivo okrene glavu.
Rose je gledala Morpheusa. Usne su mu se grčile, a obrve spajale. Bio je blijed, ogorčen i nesretan, nije ga mogla gledati takvoga. Prišla je i zagrlila ga.
Nemoj, Rose. Bit će nam još teže rastati se. Jer, rastati se moramo.
Ti moraš živjeti, Rose. Ne želim da živiš samo od susreta do susreta sa mnom, koji te nisam vrijedan ... Sad znam, nisam ti smio prići... no, nisam mogao ostati sam u vječnoj tami, u vječnoj hladnoći ... morao sam se makar načas ogrijati na tvome svjetlu. Ti si moja svjetlost, Rose.
...
Rekla si da me voliš.
Sad, kada to znam, sad mogu otići. Mogu natrag u tamu, znajući da si me voljela.
Roseino se srce cijepalo, oštar bol u prsima u grču joj se dizao do grla. S mukom je progutala tu bol koja ju je gušila i rekla:
Varaš se ako misliš da ću te pustiti. Nikamo ti ne ideš, Morpheuse.
Bar ne dok mi ne ispuniš preostale želje. Dok te obvezuje to obećanje, u mojoj si vlasti.
Ja sam zauvijek u tvojoj vlasti, gospodarice, rekao je Morpheus i duboko se naklonio pred Rose. Zapovijedaj!
Rekao si kako želiš svjetlosti i topline. Rekao si kako ti je dosta vječne tame.
Želim da dođeš k meni, želim da nas obasja i ugrije ista svjetlost. Želim ti pomoći, Morpheuse, da iskoračiš iz tame.
Rose je govorila užurbano, ne dozvoljavajući Morpheusu da je prekine. Stavila mu je prste na usne, zatvarajući ih.
Poslušaj me!
Da bih ti mogla pomoći, ja moram ući u tvoju tamu, moram pogledati u tvoju vječnost ... moram se suočiti s onim što si kroz vječnost činio. Moraš mi pokazati, Morpheuse. I ono što bi želio sakriti ... i ono što bi želio zaboraviti ... ono čega se i sam groziš ... čega se i sam sramiš.
Tek kad sve to budem vidjela, Morpheuse, moći ću izreći i treću želju.
Možda ću tada, tom trećom i posljednjom željom, moći poželjeti iskupljenje. Tvoje iskupljenje, Morpheuse ... a tvoje će iskupljenje biti i moje....
Morpheus je problijedio i zgrčio se, slušajući Roseinu drugu želju. Pokrio je lice rukama.
Ramena su mu se grčila, ruke tresle.
Sve ... sve drugo što poželiš, Rose.
Sve drugo ... samo to ne!
Zavladala je šutnja. Morpheus se grčio i tresao, a Rose je stajala kao okamenjena, čekala je. Morpheus je konačno spustio ruke s lica, samrtno blijedoga. Dugo je gledao u Rose, no ona nije ustuknula, nije spustila pogled. Njihove su se volje sukobile i borile. Na kraju je Morpheus poniknuo pogledom.
Učinit ću to što tražiš, Rose, prošaptao je tiho.
...
Ispunit ću ti i drugu želju. Učinit ću ono što sam obećao, iako znam da time potpisujem svoju smrtnu presudu.
...
Bojim se, Rose, da ćeš, kad pogledaš u moju tamu, zaželjeti da me više nikada ne vidiš.
Bojim se, Rose, da ćeš shvatiti kako za mene nema iskupljenja.
Najviše se od svega bojim, uvesti tebe u svoj mrak. Tvoja svjetlost tako jarko blista, Rose. A moja je tama crna i prljava, ne želim da njome hodiš.
A ja se ne bojim, Morpheuse, odgovorila je Rose.
Držat ćemo se za ruke, dok kročimo tamom.
Nećeš više biti sam ...ni ja više nikada neću biti sama......
Rekao si kako sam ruža bez trnja. A sad vidiš kako i Rose ima trnje. Uhvati se za tu trnovitu ružu, Morpheuse. Nema iskupljenja bez bola, nema ruže bez trnja. Samo se po trnovitoj vitici, bosih i krvavih stopala, možemo popeti zajedno ... do zvijezda, Morpheuse.
Ja sam spremna, a ti?
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 19.12.2006. u 23:59 sati.