Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose bi satima sjedila pred akvarijem i promatrala ples zlatnih ribica. I sama se osjećala kao zlatna ribica na dnu akvarija, skrivena u vodenom bilju.
Sve je manje snage bilo u Rose.
Jer, Rose je mnogo snage trošila na održavanje privida.
Nije bilo lako održati privid pred opreznim i ispitujućim pogledom Hane, Roseine sestre. A Hana je dolazila svakodnevno. Ona i Luka svratili bi, automobilom, načas, po povratku s posla.
Rose je pazila da je štogod ne oda. Pa je, prisiljavajući samu sebe, održavala stan urednim, iako joj do toga više nije bilo stalo. Ponekad bi, za sestrine oči, postavila stol kao da se upravo sprema ručati. Tanjur s jelom, koje neće pojesti.
Hana bi ponekad navratila i navečer, s Hektorom na povodcu, na njihovoj zajedničkoj večernjoj šetnji. Hektor i Lucifer bi se onjušili i zadirkivali se, prijateljski, trčeći iz sobe u predsoblje. Rose bi iz kutije izvukla neku pseću slasticu za Hektora, ranije kupljenu. Ponekad bi, namjerno, na fotelji ostavljala otvorenu knjigu, kako bi Hana povjerovala da je Rose opet počela čitati.
Rose je pomislila kako postaje dvolična i podmukla, no pred samom sobom se pravdala kako želi sestru poštedjeti brige.
A Hana je više puta osjetila poriv – ispričati Rosei o svojem snu. O tamnom neznacu koju ju je upozorio kako je Rose u smrtnoj opasnosti. Hana je već više puta zaustila da ispriča tu priču o neobičnom snu, no uvijek bi je nešto spriječilo u tomu.
...
Bila je već sredina decembra, bližio se Božić.
Zemlja je bila zamrznuta, nebo sivo. Ponekad bi proletjela rijetka snježna pahulja. Ujutro bi prozori bili prekriveni ledenim ružama. Rose bi dahom otopila kružni otvor i provirila van.
Inje je prekrilo grančice magnolije i okitilo vitice ruže penjačice. Na ogradi i ružinim grančicama živkalo je jato gladnih vrabaca. Rose je navukla debelu prošivenu jaknu i izašla u vrt. Na platformice malih kućica, obješenih na ogradu i metalnu rešetku na zidu, prosula je zrnje. Proso, konoplju, žito i suncokretovo sjeme. Nije još ni ušla natrag u kuću, a već bi vrapci, sjenice i pokoja grlica sletjeli i počeli zobati.
Rose bi ih promatrala gotovo cijelo prijepodne. I Lucifer bi, zvoneći zvoncem koje mu je bilo obješeno na ogrlicu, skočio na prozorsku dasku. Dok je promatrao ptičice, brkovi su mu podrthtavali, a iz grla se otimao prigušeni mijauk. Slasni zalogaji prolijetali su mu tako blizu, a nije ih mogao dohvatiti. Rose bi ga pogladila i rekla mu: Ti si se najeo Lucifere, pusti sad i sirotane neka jedu.
Rose je uspijevala obmanuti svoju obitelj, čak i pronicljivu sestru Hanu. Hana je počela vjerovati kako se Rose počinje oporavljati i vraćati životu. Sporo i teško, no ipak.
No, Rose nije uspjela obmanuti Lucifera. Lucifer je znao bolje. Svojim je životinjskim instiktima osjećao Roseinu tjeskobu. Postao je nerazdružni Rosein pratitelj. Rose više nije zatvarala rešetkasta vrata koja su razdvajala sobu od kuhinje. Lucifer je slobodno krstario cijelim stanom ... i svake noći spavao u Roseinu krevetu.
Osjećajući Roseinu tugu, Lucifer ju je nastojao utješiti. Trljao bi joj se o noge i tiho mijaukao. Satima bi sjedio na sivoplavom tepihu, gledajući pozorno Rosei u lice. Kada bi ga ona uzela u krilo, nježno bi joj šapom dodirivao obraze. Oštre bi kandže oprezno uvukao u jastučiće svojih prstiju, kako je ne bi ogrebao. Lucifer je volio glađenje, češkanje i češljanje. Rose bi četkom koju je kupila u pet shopu četkala Luciferovo sjajno crno krzno. Lucifer se udebljao i narastao do zadivljujuće veličine. Zelene su mu oči blistale, a krzno se sjajilo. Kada bi ga Rose pustila van, sjeo bi na vrtnu ogradicu i izazivao divljenje susjeda i prolaznika. No nakon kratkog krstarenja vrtom, vratio bi se do ulazih vrata. Mijaukao bi i skakao na kvaku, tražeći da ga Rose pusti unutra. Lucifer je neprestano hodao za Rose, ne ispuštajući je iz vida. Jedino što je Rose obavljala svakodnevno, na vrijeme, bila je briga o Luciferu, akvariju sa zlatnim ribicama i ptičicama u vrtu. A Lucifer je privremeno, prestao proganjati ptičice i svu svoju pozornost usmjerio na Rose.
.
Rose, koja je ranije patila od nesanice, sada je mnogo spavala. Ponekad bi zaspala sjedeći u svojoj crvenoj fotelji, pred ekranom ugašenog računala. Gledala bi sliku s makovima. No slika je mirovala, makovi kao da su poblijedili, više se nisu žarili. I Rose bi neprimjetno utonula u drijemež, s Luciferom u krilu. Navečer ne bi uključivala televizor. Legla bi rano i brzo pala u polusan, a potom u duboki san. No, Rosein je san bio bez snova
A onda je jedne noći, sredinom decembra, Rose je opet počela sanjati.
32. Rose ponovo sanja
U snu je bilo zimsko jutro.
Sunce se tek pomaljalo, rumeno, zakriveno ledenom maglicom. Inje je okitilo krošnje i grančice. Svijet je bio hladan, bijel i čist, uljujkan u savršenu tišinu. Rose je koračala kroz bijelu šumu, ostavljajući tragove na netaknutom snijegu. Bijele vitke breze grlile su se s uspravnim zelenim borovima.
Na rubovima šume, pod snijegom, crvenile su se bobice drenka i plodovi šipka na grmovima divljih ruža. Na proplanku je košuta kopitom raskopavala snijeg, tražeći čuperke trave. Jelen, raskošnih rogova, stajao je kraj nje i oprezno motrio. Rose se zaustavila na rubu proplanka, ne želeći prestrašiti taj šumski par.
Dok je košuta pasla, jelen ju je promatrao. Povremeno bi košuti onjušio bok i nježno je gurnuo njuškom. Rose je pomakla grančicu stabla iza kojeg je stajala, kako bi bolje vidjela taj lijepi prizor. S grančice se otkinuo grumen snijega i bezšumno pao na tlo.
No, jelen je čuo taj bezšumni šum. Podigao je glavu i pogledao u Rose. Pogledao ju je velikim smeđim, vlažnim očima, ljudskim pogledom. Nije se uplašio, nije potrčao, zajedno s košutom.
Dok je košuta mirno nastavila pasti, jelen je prišao Rosei. Ona mu je pružila dlan u kojem je držala nekoliko crvenih drenaka. Jelen je onjušio crvene plodove i velikim, hrapavim jezikom liznuo Rosein dlan.
Rose se probudila. Kroz prozor je dopirala oskudna svjetlost zimskoga jutra. A Rose je još uvijek osjećala čaroliju sniježne šume. I dodir jelenova jezika na svome dlanu.
....
U snu je bilo zimsko veče.
Ulične su svjetiljke bacale rumeni krug na plavičasti snijeg. Rijetke su pahulje tiho, iskreći, padale na tlo. U prozorima su svijetlili svjećnjaci, a na ulaznim vratima kuća zelenjeli su se božićni vjenčići okićeni crvenim trakama.
Adeste, fideles, laeti triumphantes:
Venite, venite in Bethlehem:
Natum videte Regem angelorum.
Venite adoremus.
Venite adoremus.
Venite adoremus Dominum…
Grupica djece u šarenoj zimskoj odjeći, išla je od vrata do vrata, pjevajući. Njihovi su zvonki glasovi odjekivali snježnom ulicom. Rose je, s košaricom punom slatkiša i voća, stajala na svojem ulazu i čekala taj zbor uličnih pjevača, da joj priđe.
Tiha noć, sveta noć!
Ponoć je, spava sve,
samo Marija s Josipom bdi,
divno Djetešce pred njima spi,
rajski resi ga mir,
rajski resi ga mir.
Silent night, holy night
All is calm, all is bright
Round yon Virgin Mother and Child
Holy Infant so tender and mild
Sleep in heavenly peace
Sleep in heavenly peace ...
Rose je gledala kako joj prilaze, pjevajući. Rumeni okrugli obrazi, nosići pocrvenjeli od zime. Oči sjaje od radosti, dok pjevaju, pjevaju.
Melodija tako nježna, tako draga.
Rose je sklopila oči i slušala drage, davno utihnule glasove kako pjevaju. Bakin i majčin glas. Rose je stajala pod božićnim drvcem u svjetoloplavoj noćnoj košuljici i slušala baku i mamu kako joj pjevaju božićnu pjesmu. Dječje se Roseino lice ozarilo od radosti, oči su joj zablistale.
Upravo takve blistave dječje oči gledale su Rose, u snu. Crnokosi se dječak izdvojio iz zbora. Stupio je korak naprijed i počeo pjevati, samo za Rose.
Tiha noć, sveta noć!
Pjesmica anđelska
miljem otajnim napunja zrak,
bajna svjetlost rasvjetljuje mrak,
kraj pretvara u raj,
kraj pretvara u raj!
Dok su joj niz obraze klizile tople i slane suze, Rose je osjetila kako joj se srce ugrijalo. Osjetila kako se iglice leda, koje su joj okovale srce, otapaju. I slušala je, mokrih obraza, pjesmu koju je sad pjevao, radosno i zanosno, cijeli mali dječji zbor:
Adeste fideles,
laeti triumphantes,
Venite, venite in Bethlehem!
Natum videte,
Regem angelorum
Venite adoremus,
Venite adoremus,
Venite adoremus
Dominum.
P. S.
Noćašnji nastavak priče o Rose moj je poklon.
Svima vama, koji priču čitate.
Svima koji su mi dragi.
Poklon Rosei .... i meni samoj.
Počelo je razdoblje veselog iščekivanja. Bilo nam svima na radost.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
