Roseina druga želja, nastavak

(prethodni nastavak)

Na ekranu Roseina računala, na fonu tamnomodrog noćnog neba, promicale su pahulje.

Padale su polako, kolebajući se u letu.
Oklijevajući su klizile modrilom neba, kao da žele produžiti svoj let. Ljuljale su se i njihale, klizeći i vijugajući. Sjetno su i polako tonule, a nove bi i nove slijedile njihov let. Sve gušće i gušće, polako i neminovno. A potom je neki tajanstveni vjetar protresao snježne oblake, tamo u visinama. Zastor pahulja postajao je sve gušći. Tada su nevidljive ruke zastor dramatično zatresle, prije no što su ga konačno raskrilile. Nebo je ostalo plavo i prazno. Posljednja je pahulja tiho pala, meko, poput perca bijele ptice. Rose je, kao hipnotizirana, pratila ples snježnih pahuljica. Ostala je nepomična, zureći u tamno modrilo u kojem se odražavalo bljedilo svježe napadalog, netaknutog snježnog pokrova.

Iskričavi je snježni pokrov prekrivao i ulaz Morpheusove spilje.
Makovi, isklesani na portalu spilje, plavo su blistali, prekriveni slojem leda. Morpheus je, ogrnut dugim crnim plaštem, ležao u snijegu. A crni mu je plašt bio prekriven snježnim zvjezdicama. Iskrile su i na čupercima Morpheusove duge crne kose. Lice je Morpheusu bilo bljeđe od snijega, a u izbledjelom modrilu njegovih očiju zrcalio se srebrni mjesec.

Morpheusov je pogled oživio i opet tamnomodro zaiskrio kad je susreo Rosein pogled.

Rose ... Rose. Došla si, Rose.
Dozivao sam te cijelu vječnost. U sebi, tiho, bez glasa. Sve je u meni bezglasno vrištalo, dozivajući tebe. Želio sam da me čuješ... nisam htio da me čuješ...
Trebala si ostati tamo, na javi. Ozdravljala si već, Rose. Već si se lijepo vraćala životu. Nisi se trebala vraćati, Rose!
Zašto si došla?

Ispunio si mi jednu želju, Morpheuse. A što je s ostale dvije? rekla je Rose.
Podsjećaš me na mojeg mačka Lucifera, čiju si crnu kožu već više puta navlačio. Skriven, mašući repom, primamiš ptičicu. A onda nestaneš.

Rose je bila prividno mirna, no srce joj je načas zastalo, kad je ugledala Morpheusa. Zastalo je, a potom zatreptalo poput krila uplašene bijele ptice. Morpheus je bio tako plavičasto blijed, tako beznadno tužan. Rose je zaželjela zagrliti ga. Priviti se uz njega, obujmiti ga rukama i nogama ... zagrijati ga, utješiti. No, nije to pokazala. Gledala ga je strogo, netremice.

Morpheusove su se obrve nabrale, usne opustile. Zapanjeno je gledao u Rose.

Namjeravaš li me konačno pozvati u svoje dvore, Morpheuse ... rekla je.
Ili ćeš me ostaviti da vječno stojim tu, na tvojem pragu?

Rose se nasmiješila. A Morpheusovo se lice ozarilo.
Oboje su prsnuli u smijeh.

Tada je Morpheus, iz svojeg tamnog snovitog svijeta, pružio ruku prema Rose, prema ekranu njezina računala. I Rose je pružila ruku, iz svoje jave.
Ruke su im se dotakle, prsti isprepleli, nad dubokim tamnim ponorom, tu gdje su se susretali java i san. Morpheus je pogladio Rosein dlan, a tada joj objema rukama čvrsto obujmio zapešće.

I Rose je, nošena Morpheusovom snagom i željom, opet preskočila ponor koji ih je dijelio.
I opet je bila – na Morpheusovu pragu.

(nastavak slijedi)