Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Na ekranu Roseina računala, na fonu tamnomodrog noćnog neba, promicale su pahulje.
Padale su polako, kolebajući se u letu.
Oklijevajući su klizile modrilom neba, kao da žele produžiti svoj let. Ljuljale su se i njihale, klizeći i vijugajući. Sjetno su i polako tonule, a nove bi i nove slijedile njihov let. Sve gušće i gušće, polako i neminovno. A potom je neki tajanstveni vjetar protresao snježne oblake, tamo u visinama. Zastor pahulja postajao je sve gušći. Tada su nevidljive ruke zastor dramatično zatresle, prije no što su ga konačno raskrilile. Nebo je ostalo plavo i prazno. Posljednja je pahulja tiho pala, meko, poput perca bijele ptice. Rose je, kao hipnotizirana, pratila ples snježnih pahuljica. Ostala je nepomična, zureći u tamno modrilo u kojem se odražavalo bljedilo svježe napadalog, netaknutog snježnog pokrova.
Iskričavi je snježni pokrov prekrivao i ulaz Morpheusove spilje.
Makovi, isklesani na portalu spilje, plavo su blistali, prekriveni slojem leda. Morpheus je, ogrnut dugim crnim plaštem, ležao u snijegu. A crni mu je plašt bio prekriven snježnim zvjezdicama. Iskrile su i na čupercima Morpheusove duge crne kose. Lice je Morpheusu bilo bljeđe od snijega, a u izbledjelom modrilu njegovih očiju zrcalio se srebrni mjesec.
Morpheusov je pogled oživio i opet tamnomodro zaiskrio kad je susreo Rosein pogled.
Rose ... Rose. Došla si, Rose.
Dozivao sam te cijelu vječnost. U sebi, tiho, bez glasa. Sve je u meni bezglasno vrištalo, dozivajući tebe. Želio sam da me čuješ... nisam htio da me čuješ...
Trebala si ostati tamo, na javi. Ozdravljala si već, Rose. Već si se lijepo vraćala životu. Nisi se trebala vraćati, Rose!
Zašto si došla?
Ispunio si mi jednu želju, Morpheuse. A što je s ostale dvije? rekla je Rose. Podsjećaš me na mojeg mačka Lucifera, čiju si crnu kožu već više puta navlačio. Skriven, mašući repom, primamiš ptičicu. A onda nestaneš.
Rose je bila prividno mirna, no srce joj je načas zastalo, kad je ugledala Morpheusa. Zastalo je, a potom zatreptalo poput krila uplašene bijele ptice. Morpheus je bio tako plavičasto blijed, tako beznadno tužan. Rose je zaželjela zagrliti ga. Priviti se uz njega, obujmiti ga rukama i nogama ... zagrijati ga, utješiti. No, nije to pokazala. Gledala ga je strogo, netremice.
Morpheusove su se obrve nabrale, usne opustile. Zapanjeno je gledao u Rose.
Namjeravaš li me konačno pozvati u svoje dvore, Morpheuse ... rekla je. Ili ćeš me ostaviti da vječno stojim tu, na tvojem pragu?
Rose se nasmiješila. A Morpheusovo se lice ozarilo.
Oboje su prsnuli u smijeh.
Tada je Morpheus, iz svojeg tamnog snovitog svijeta, pružio ruku prema Rose, prema ekranu njezina računala. I Rose je pružila ruku, iz svoje jave.
Ruke su im se dotakle, prsti isprepleli, nad dubokim tamnim ponorom, tu gdje su se susretali java i san. Morpheus je pogladio Rosein dlan, a tada joj objema rukama čvrsto obujmio zapešće.
I Rose je, nošena Morpheusovom snagom i željom, opet preskočila ponor koji ih je dijelio. I opet je bila – na Morpheusovu pragu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
