Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
31.10.2006., utorak
Malleusom maleficarumom, protiv "neumjerene" ljubavi
|
- 21:00 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Rusalkino vještičje sijelo
|
- 12:00 - Komentari (13) - Isprintaj - #
30.10.2006., ponedjeljak
18. Rose, Zita i Zuzana
|
(prethodni nastavak) Skup je konačno bio zatvoren. No Rose nije mogla izići za neznancem. Koji je zaokupio njezine misli. Čiji je prodorni tamnoplavi pogled još osjećala. Neznacem za kojega se i dalje uporno pitala odakle joj je znan. Iako je sigurno znala da ga je vidjela prvi puta. Prije nepun sat vremena. Jer, prošao je čitav sat. U kojem je Rose morala obaviti još niz poslova. A takve je poslove Rose nazivala «socijalnom kozmetikom». Saslušati komplimente za uspješno vođenje zaključnoga dijela Skupa ... uzvratiti komplimentima za uspješna izlaganja ... poslušati zahvale organizatora ... zahvale organizatorima ... uobličiti zaključke. Rose je to učinila na svojem laptopu. Tu na licu mjesta. I zaključke odmah spržila na CD. Uručila organizatorima. Kako ne bi, odlazeći sa Skupa, vukla za sobom «repove» obveza. Potom je konačno izišla iz dvorane gradske vijećnice. Na čarobno lijepi gradski trg. Na kojem čarobno lijepoga neznaca već odavno nije bilo. Trebalo je još popiti oproštajnu kavu. U maloj kavani u jednome pasažu. Pod pergolom s ružama. Kavu je popila gorku. A i ruže i plodovi šipka, na pergoli nad njezinom glavom, mirisali su nekako trpko. Konačno je ostala sama. No nikako nije uspijevala srediti misli.Uporno se pitala. Zašto ih je taj neznanac toliko zaokupio? Njezine misli. Koje se nisu prestajale vrtjeti oko njega. Rose se oduvijek divila ljepoti. Ljepoti pejzaža. Lijepo oblikovanim predmetima. Lijepoj književnosti. Njezin je osjećaj za lijepo bio istančan. Znala je uočiti ljepotu i prepoznati je. Na «buvljoj» bi pijaci, u hrpi stare krame, nepogrešivo i brzo uočila lijep i vrijedan predmet. Na likovnoj izložbi bi je ta njezina sposobnost odvela ravno slici koja je likovno najvrjednija. U odsviranoj bi ili glazbi ili otpjevanoj melodiji Rose odmah uočila originalnost i autentičnost ali i svaki «falš» ton. Divila se i fizičkoj ljepoti. Svih živih stvorova. Eleganciji mačke, vitkim krilima ptice, laticama cvijeta. Zadivljavala ju je i fizička ljepota ljudi. Smatrala ju je prekrasnim darom prirode. No, često je pomišljala kako izuzetna ljepota ne usrećuje onoga tko je posjeduje. Jer je viđala lijepe ljude, muškarce i žene, kojima ta ljepota nije donijela sreću. Koji se, upravo zbog vlastite fizičke ljepote, nisu trudili graditi ljepotu vlastita duha. Ili, izrazito lijepe ljude koji sebe uopće nisu smatrali lijepima. Kao da pred ogledalom nisu u stanju vidjeti ono što vide svi drugi. Ili lijepe ljude, naročito žene, koja su neprestano strijepile. Nad vlastitom ljepotom. Užasavanjem od njezina gubitka kvarile si život. Rose je smatrala kako izuzetna ljepota može biti teret. Onomu tko je posjeduje. Kao nekakav znak kojim je izuzetno lijep čovjek obilježen, označen, izdvojen. Ljepotom uočljiv. Meta laskavaca. Objekt požude. Poželjan samo zbog lijepe vanjštine. Bila je zadovoljna što je ona sama izgledom prosječna. Jer ona je i kod običnih ljudi, onih koje nitko ne bi smatrao lijepima, nalazila ljepotu. Bila je sposobna ljepotu vidjeti i u pjegama, borama, nepravilnostima ljudske fizionomije, čak i u tjelesnim nedostatcima. Na svakome je čovjeku Rose uspjevala vidjeti nešto lijepo. Jer svako je ljudsko tijelo, ma kako nesavršeno, pa čak i deformirano - zadivljujuće. Zbog svoje složenosti. Zbog tajne života koji ga pokreće. Tajne zbog koje srce kuca, krv kola žilama, kapci trepću i vlaže očnu jabučicu, mišići se pokreću, odgovarajući na impulse iz mozga. U kojem se uobličava svijest, misao, osjećaji ... Rose je pomalo zazirala od suviše lijepih ljudi. Koji su tako rijetki. Izdvojeni, obilježeni, blagoslovljeni i prokleti tom izuzetnom ljepotom. No, Rose je znala kako neznanac nije zaokupio, zarobio prvo njezin pogled, a sada i njezine misli, samo zbog svoje fizičke ljepote. Ma kako izuzetna ta ljepota bila. Rose je bila privučena nečim ispod površine. Te savršene pojave. Nečim snažnim, proturječnim. Nekim pozivom koji je neznanac emitirao. Pozivom tako snažnim da je djelovao kao zapovijed. Naredba. Lijepi je neznanac zračio nekom tajnom. A priroda te tajne zaintrigirala je Rose. No, trenutno se morala prestati baviti. I neznacem. I njegovom zadivljujućom ljepotom. I njegovom tajnom. Jer, Rose je očekivala jedan susret. Kojem se jako veselila. Susret sa – Zitom. Zitu je Rose srela prije devet godina. Na skupu u Bratislavi. Zita je bila profesorica na tamošnjem fakultetu. I sudionica skupa. U kojem je i Rose sudjelovala. I tako su se upoznale. Bile su jedna drugoj simpatične. Na prvi pogled. I već su se pri prvome susretu sprijateljile. Pričale kao stare poznanice, prijateljice. Zita je tada Rose pozvala u svoj mali stan. Na vrhu nebodera. U novoizgrađenom bratislavskom naselju. Velikoj spavanici. Kako pogrdno nazivaju ta nova naselja koja niču na rubu velikih gradova. Rose je upoznala Zitina supruga. Zdeneka. I Zdenek i Zita bili su crvenokosi. Oniža rasta. Bucmasti i pjegavi. Oboje srdačni i dobroćudni. Zdenek je odmah prihvatio Rose. Kao enolog amater pripremio joj je malu degustaciju vina. Koje je skupljao. I sam je vina spravljao. U njihovu obiteljskom vinogradu. Zitin je stan bio majušan. Ali je zato terasa na koju su vodila sobna vrata bila velika. S terase se pružao prekrasan pogled. A Zita je terasu, zajedno sa Zdenekom, pretvorila u pravi vrt. Pa je Zdenek iz šale svoju Zitu nazivao Semiramodom. Zbog toga «visećega» vrta. Na vrhu nebodera. A u vrtu je bilo čak i stabala. Malih stabalaca u velikim posudama. Vrt je bio i cvjetnjak i povrtnjak. Jer uz fuksije i stalnocvjetajuće hengbegonije i marljive lijepe lize, tu su se i vriježe graha i mahuna penjale po potpornjima. A rajčice se crvenjele na čokotima. U ocakljenim posudama, različitih veličina i vedrih boja, rasle su i mirisala začinske trave. Bosiljak i pelin. Majčina dušica i limunska trava. Kadulja i mažuran. Rose je bila očarana i vrtom i Zitom i Zdenekom. No najviše - Zuzanom. Zitinom i Zdenekovom desetogodišnjom kćeri. Rose je odmah zavoljela tu živu i znatiželjnu djevojčicu. Debeljuškastu, crvenokosu, pjegavu. S pletenicama kao u Pippi Lĺngstrump. Jednako tako živu i punu neobičnih ideja i pitanja. Kao ta junakinja poznatoga romana. Astrid Lindgren, švedske spisateljice. Zuzana se, rafiniranošću koja nije bila posve dječja, šalila na račun sebe i svojih roditelja. I početnoga Z u njihovim imenima. Pa ih je, uključujući i sebe, nazivala – zunzarama. I Rose pozdravljala – zujanjem. Toga prvoga puta. I kasnije. Kad god bi se sretale. A to je bilo relativno često. Jer Rose bi otišla na svaki skup u Bratislavi. Manje zbog skupa. A više zbog tri simapatične, crvenokose i bucmaste «zunzare». Čiji je gost obvezno bila. Kad god bi dolazila u Bratislavu. A sada je Rose šetala trgom. I čekala Zitu. Grad u kojem se skup održavao blizu je slovačke granice. Pa je Zita, koja na skupu nije sudjelovala, riješila dojuriti svojim malim automobilom. Na dva tri sata razgovora. I druženja. S Rose. Zita je naprosto morala doći. I pokazati Rose fotografije. Svadbene. S vjenčanja svoje kćeri Zuzane. Koja se iz pjegave debeljuškaste zujave Pipi naglo razvila. Kao leptirica iz čahure, u pravu ljepoticu. Izdužila se do vitke manekenske linije. Pjege su nekim čudom nestale. Mrkvasto crvena kosa dobila je bakreni sjaj. Trepavice, koje su zaklanjale Zuzanine zelene oči, potamnile su. Zuzana je postala prava lijepa mlada žena. Devetnaestgodišnjakinja. Sada već – udata. Zuzana je svojeg mladoženju upoznala u Americi. Gdje je provodila drugu godinu studija. Kao izvrstan student dobila je stipendiju. I tamo ga upoznala. Zaljubila se. Vjenčanje je bilo u Bratislavi. A mladi će par živjeti u Americi. Njegovi su im bogati roditelji tamo već kupili veliki apartman. U Bostonu. Rose se veselila. Zbog Zuzane. I pomalo tugovala. Zbog Zite i Zdeneka. Znala je kako će im teško pasti ta razdvojenost. Dvoje dragih, punačkih, crvenokosih ljudi. Između njih visoka prelijepa crvenokosa mlada žena. Njihova kći. Zuzana. Koja sada više uopće nije ličila na svoje bucmaste roditelje. Koji su je, na fotografiji, s obožavanjem gledali. Rose je u ruci držala fotografiju. Svoje drage tri zunzare. Od koji se jedna, iz zunzare, pretvorila u prelijepu leptiricu. Koja će odlepršati. U Ameriku. Rose je znala. Ziti će trebati njezina podrška. Potpora bliske osobe, koja će sa Zitom podijeliti i radost i žalost. Rose je bila sretna. Što može biti ta osoba. Za dragu Zitu. I bila je. Zazujala je potrčavši Ziti u susret. Uzvikivala je od radosti na svaku novu fotografiju sa Zuzanina vjenčanja. Obasula Zitu stotinama pitanja. Zajedno se s njome sjećala Zuzane «u Pipi izdanju», iz djetinjstva. Smijala se i plakala sa Zitom. Potrčala, mašući, za Zitinim malim autom, kada je ona, u kasno poslijepodne krenula kući, put Bratislave. Tek kad joj se Zitin automobil izgubio s vidika, pred Roseinim je očima ponovo izronio onaj tamnoplavi pogled. Neznačev. Kao da ju je još uvijek promatrao. Fiksirao. Prožimao. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Vještičje dijete, još jedna Aurelina priča
Aurelina priča. |
- 21:38 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Moji davni slikarski pokušaji
|
- 18:21 - Komentari (14) - Isprintaj - #
29.10.2006., nedjelja
17. Rose susreće neobičan pogled. Tamno plav i prodoran
|
(prethodni nastavak) Skup je bio planiran kao trodnevni. Prvoga dana plenarni dio. Nakon stanke za ručak, rad u sekcijama. Drugoga dana nastavak sekcija, isprekidan stankama za kavu. Kasno poslijepodne obilazak maloga grada, uz stručnoga vodiča. Zajednička večera. Trećega dana – završni dio i zatvaranje Skupa. Organizatorima se dogodio «peh». Kada su već uglavili termin održavanja Skupa, i otposlali prve obavijesti, ustanovili su kako se, u trećem, zaključnom danu, njihov termin poklapa s terminom drugoga skupa . U organizaciji «konkurentskog» sveučilišta iz susjedne zemlje. Termin više nisu mogli mijenjati. Jer je nakon njega slijedio Dušni dan i blagdan Svih svetih. To je značilo kako će se trećeg, zaključnoga dana, veći dio sudionika «preseliti» na sljedeći skup. A to je bilo loše. Jer dio sudionika i onako nikada ne ostaje na zaključnom dijelu. Neki bi uvijek otputovali ranije, kako bi smanjili troškove. Drugi bi se posljednjega dana razmilili gradom u kojem bi se skup održavao. Pojurili bi u ubrzani shoping ili brzo površno razgledanje mjesta. Pa bi i oni potom završili u nekom Tescu, Plazi, Liedlu ili Arkadu. Velikom trgovinskom centru. Gdje bi kupovali sitne poklone za svoje obitelji, ili svakodnevne potrepštine, jeftinije nego kod kuće. Sve pod jednim, istim krovom. Udobno i praktično. Bezlično. I doista, završni je dio Skupa okupio malo ljudi. Neuobičajeno malo. Osim moderatora sekcija, koji su ujedno bili i članovi radne grupe za zaključke, bilo je jedva tridesetak sudionika. Prisutnih. Ili odsutnih, zabavljenih nekim svojim mislima ili prošaptanim razgovorima i razmjenama opaski. Raštrkali su se po velikoj dvorani gradske vijećnice koja bi s lakoćom mogla «progutati» i dvjestotinjak ljudi. Rose je nakon oskudne zaključne rasprave objavila 15-minutnu stanku za kavu. Obvezni «coffe break». Na nekim skupovima važniji, interesantniji i plodonosniji od radnoga dijela. Jer stanke su prilika za uspostavljanje kontakata. Razmjenu posjetnica. Uzajamne pozive na skupove u vlastitoj organizaciji. Obećanja o publiciranju radova u «lokalnim» časopisima. U kojima su neki sudionici bili članovi uredništava. Za ponovne susrete. Onih sudionika koji već se već godinama susreću. Na sličnim skupovima. Za evociranje uspomena. Prepričavanje anegdota. Konstatiranje tko je opet tu. I koga ovoga puta nema. Za kurtoazne komplimente. Za flert i očijukanje. Kada su se nakon stanke, na ponovljeni poziv, sudionici opet okupili, Rose je započela završno izlaganje. O tematici i «dometima» izloženih radova, metodološkim pristupima i teorijskim okvirima, kontraverzama i otvorenim pitanjima. Koja i dalje ostaju otvorena. Za neki drugi skup. Ovoga ili drugoga organizatora. Opet ovdje. Ili negdje drugdje. Izlažući, Rose je pogledom prelijetala po dvorani. Tražeći lice u publici. Koje reagira na rečeno. Pogled joj se zaustavio na jednoj pojavi. Visokoj, elegantne posture. Muškarac. Kojemu je teško mogla procijeniti godine. Jer unatoč mladolikosti, nije djelovao mlado. Niti staro. Već nekako – bezvremeno. Taj je muškarac bio zapanjujuće lijep. Ne zgodan, pristao, privlačan. Lijep. Ljepote kakva se rijetko susreće. Skladna, izdužena figura. Savršeno isklesane crte. Čista i jasno definirana struktura lica. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan. Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici i blijedim obrazima. Od crne jake brade. Dobro izbrijane, a ipak vidljive. Koja mu je, poput tamne sjenke, ublažavala oštre crte. Kosa mu je crna, bujna, nešto duža. Nemarno zabačena sa visokog čela. To nije netko tko se bavi sportom i boravi na suncu i svježem zraku, pomislila je Rose. No, unatoč tomu to nije bila mekoputna, opuštena pojava. Neznanac je djelovao poput strune. Žilav i napet. Nervozan i nestrpljiv. Vjerojatno nagao i naprasit. Sjedio je nešto podalje. Na sjedištu uza zid. I nešto pisao. U bilježnicu ukoričenu u tamnu kožu. Neobičnom olovkom. Koja je ličila na tanku srebrnu cjevčicu. Pogled mu je bio spušten. Usredotočen na ono što je pisao. Pa mu Rose nije mogla vidjeti oči. A ona je ljude procjenjivala najviše prema očima. Pogledu. Onome što bi iz pogleda zračilo. Rose dakako nije mogla vidjeti što on to piše. No iz nekoga je razloga zaključila kako ne pravi bilješke o zaključnim razmatranjima. Ali ipak nešto – zaključuje. Piše pismo. Ili dugačku poruku. Nekomu. Komu? Nastavljajući izlaganje, sad već sasvim rutinski, Rose je i dalje zadržavala pogled na tomu neznancu. Bila je sigurna kako ga nikada prije nije vidjela. Na ovome Skupu. Niti na drugima. Skupovima. A ipak joj se njegova pojava, tako neobična, činila odnekuda poznatom. Bila je to pojava koja je morala privući pozornost. Svojom neuobičajenom ljepotom. Elegancijom držanja. Snagom. Distanciranošću. I Rose se čudila. Što neznanac nije privukao pozornost prisutnih. Tim više što su to većinom bile žene. Neke je od njih Rose viđala po ranijim skupovima. I znala je kako im takva pojava ne bi promakla. Čudila se kako ni jedna socijalna leptirica već nije dolepršala. Sjela mu bliže. Ili barem upućivala poglede. Zainteresirane, poručujuće, zadivljene, zavodničke. No, neznaca kao da nitko nije primjećivao. Kao da ga nitko nije vidio. Rose je manjim dijelom svijesti nastavila izlagati. Većinu je pozornosti usmjerila neznacu. S kojega naprosto nije mogla svratiti pogled. Zainteresiran. Zadivljen. Poručujući? Taj je intenzivan i dugotrajan pogled on morao osjetiti. Pa je i on podigao pogled. S bilješke ili pisma, što ga je upravo pisao. Podigao je pogled. Prema Rose. Ako je do toga trenutka Rose mislila kako je taj muškarac neuobičajeno lijep, sada je shvatila kako je –savršeno lijep. Jer njegove su oči bile krupne. Plave poput zimske noći. Gotovo crne. Dugih, crnih trepavica. Poput krila noćne leptirice. U Rose je zatreptao osjećaj prepoznavanja. No, istoga se trenutka ugasio. Ne, nikada ga prije nije vidjela. Takav se pogled ne zaboravlja. Pogled neznanca prikovao je Rose. Uhvatio Rosein pogled. Zadržao ga. Neuobičajeno dugo. Rose nije bila od onih ljudi koji izbjegavaju pogled drugoga. Ona je ljude gledala otvoreno. Sa zanimanjem. Razumijevanjem. Suosjećanjem. Češće su oni drugi uzmicali. Pred Roseinim pronicljivim pogledom. A pogled neznanca je bio pronicljiv. Pronicao je duboko. U Roseinu svijest. Neobično oštar i prodoran. Za tako tamno oko, koje obično nema oštrinu svjetlooka pogleda. Rose je konačno primijetila kako je prestala govoriti. S nelagodom se zapitala – koliko je dugo njezina šutnja potrajala. Jer, sigurno je bila dulja od obične govorne stanke. U tome je trenutku neznanac, još uvijek držeći u svojoj vlasti Rosein pogled, ustao. Odložio srebrnu olovku u kožom ukoričenu bilježnicu. Zaklopio je. Prošao kroz prolaz između redova. Izišao na stražnja vrata. Rose se trgla. Osvijestila. Nakašljala. Ispričala se auditoriju i dovršila izlaganje. U nekoliko završnih rečenica. Jedva se savlađujući da ne odloži svoju olovku u bilježnicu. Bilježnicu zaklopi. I izađe. Za neznancem. Čija joj se fascinantna pojava činila tako poznatom. Iako je bila sigurna da ga vidjela prvi puta. Sada. Prije nekoliko trenutaka. No, morala je najaviti gradonačelnika. Koji se upravo vratio sa službenoga puta. Pa je mogao Skup svečano zatvoriti. Kad već nije bio u prilici da ga svečano otvori. Gradonačelnik je bio korpulentan. «Falstafovski» krupan. No ne i «falstafovski» duhovit. Pa je zatvaranje bilo suhoparno i politički korektno. Skup je bio proglašen zatvorenim. Najavljen je sljedeći. Za dvije godine. Uz prijedlog da se opet održi ovdje. U gradskoj vijećnici. Toga zanimljivog grada. S dugom poviješću. U kojem se Rosein pogled susreo s neobičnim pogledom. Tamno plavim i prodornim. Pogledom nezananca. Koji joj se i dalje činio neobično poznatim. Iako je bila sigurna kako ga nikada ranije nije srela. Jer tako prodoran pogled takvih lijepih očiju, ne bi zaboravila. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Ignis, zaviri
Draga mi Ignis je rekla kako bi rado zavirila. |
- 19:24 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Nedjelja. Podne na obali sobnoga jezerca
|
|
- 12:19 - Komentari (17) - Isprintaj - #
28.10.2006., subota
16. Rose odsjeda u hotelu po imenu - Ruža
|
(prethodni nastavak) Rose se u kasno poslijepodne ukrcala na vlak. Na stanicu ju je dovezao sestrin muž. Pomogao joj ukrcati putne torbe i smjestio je u kupe. Mahnuo joj je s perona. Vlak je bio poluprazan. Rose je bila zadovoljna. Nije imala suputnika. Gornji će ležaj ostati prazan. Kupe je bio - samo njezin.Udobno se smjestila, navukla zastore. Presvukla se iz tamno plavoga kostima u tamnoplavu trenirku. A kostim objesila na vješalicu. Tek što je završila s presvlačenjem, na vrata je pokucao stjuart. Upitao je Rose želi li što. A Roze je zamolila čaj. Lipov. Rosein je ljubazan osmijeh bio nagrađen. Na malom poslužavniku - stakleni čajnik s vrućom vodom. Bijela keramička šalica zlatnog ruba, na tanjuriću nekoliko suhih keksa. I dvije zrele zlatnožute mandarine. Rose je zahvalila. Zaključala vrata. Ispružila se na ležaju. Ugodno omotana u pokrivač. Nije joj se spavalo. A znala je i da joj se ne isplati zaspati. Jer bi je tijekom noći više puta budili pri prelasku granica, radi pregleda dokumenata. Zato je leđa poduprla jastukom. Čaj i kekse stavila na dohvat. Riješila je noć iskoristiti da «dočita» Zbornik radova skupa. Savjesna je Rose Zbornik, tiskan unaprijed, već ranije pregledala. Organizatori su joj ga poslali poštom. Ostali će sudionici Zbornik dobiti po dolasku, pri registraciji. No Rose je bila u radnome predsjedništu, uz to i moderator jedne od sekcija i član radne grupe za zaključke. Pa su joj stoga Zbornik poslali ranije. Na uvid. A prvim je uvidom bila zadovoljna. Urednik je dobro obavio posao. Svi su radovi imali međunarodnu recenziju. Recenzenti, ugledni znanstvenici, recenzirali su radove čije su teme bile sukladne njihovim specijalnostima. Radovi strukturirani tematski. Uvodna riječ urednika koncizna i kritička. Adresar sudionika na kraju. I tehnički se urednik potrudio – lijepo prelomljene stranice, kvalitetan i jasan otisak, dobro odabran papir. Interesantan, nešto izdužen format. Završna lektura lektora izvornog govornika engleskog. Katalogizacija. Rose je noć provela čitajući radove, praveći bilješke, pijuckajući lipov čaj i grickajući kekse. I gledajući prizore koji su promicali. Mjesečinom obasjane predjele. Usnula sela i gradiće. Srebrni trak rijeke čiji je tok pruga pratila. Na odredište je stigla u rano jutro. Mala željeznička postaja na rubu grada. Oronuli ju je taksist svojim oronulim taksijem odvezao u centar. Do gradskoga trga. Jer Rose je odabrala smještaj u malom starom hotelu u centru. Za razliku od ostalih sudionika skupa koji su odsjeli u luksuznom novoizgrađenom hotelu u obližnjem mjestu. Novi je hotel je dakako posjedovao veliku kongresnu dvoranu. No organizatori su unatoč tomu prihvatili ponudu uprave staroga grada da skup održe u njihovoj gradskoj vijećnici. «Kulturni» će dio programa skupa popuniti razgledanjem staroga gradića. Organizatori su Rose uvjeravali kako bi i njoj bilo udobnije u novom hotelu. I kako je stari hotel zapušten. Te kako je ona jedina od svih sudionika odlučila ne odsjesti u novom hotelu. S pet zvjezdica. No Rose je odgovorila da ne podnosi vožnju autobusom. A od novog hotela u susjednome gradu do gradske vijećnice maloga grada u kojoj će se skup održavati bilo je 50-ak minuta vožnje. Autobusom. Komfornim doduše, unajmljenim od strane organizatora. Rose zaista nije podnosila vožnju autobusom. No, izdržala bi je. Rose je stari hotel na trgu izabrala zbog važnijega razloga. Prekrasnog vidika iz hotelskih soba. Pogleda na stari gradski trg. Kamen uglačan vremenom i koracima. U centru trga toranj sa satom. Neobičan. Visok i zašiljen. Podignut na stupčiće. S lijepim kolonadama. Preko puta hotela čarobna mala crkva. Gotička, građena istodobno sa tornjićem. I crkva i toranj sa satom, Rose su podsjetili na kule od pijeska koje je gradila u djetinjstvu. Na obali rijeke. U ruku zagrabiš pijesak pun vode. Pa ga polako puštaš kroz prste. A pijesak se slijeva u piramidalne oblike. Poput niza malih, zajedno sljepljenih kuglica. Takvi bi dvorci od pijeska izgledali nježno, prozračno ... nekako čipkasto. A mala crkvica i tornjić sa satom djelovali su upravo tako. Kao da su načinjeni od fine kamene čipke. Uglove crkve i tornja ukrašavale su figure. Poznate kao "Gargoyle". A gargoyle su krilata kamena čudovišta nalik na zmajeve ili zle duhove. I katedrala u Roseinu rodnu gradu bila je ukrašena sličnim čudovištima. Koje je Rose gledala od djetinjstva. Kada bi kraj njih prolazila, činilo bi joj se da i oni baš u nju gledaju. Pa bi je uvijek, i u djetinjstvu i sada, pri tom prožimala proturječna osjećanja - divljenja, uzbuđenja, straha. Ponekad bi joj se činilo kako će se krilata kamena čudovišta odvojiti od ugla katedrale. Poletjeti. Doletjeti. Sletjeti. Do nje. Do Rose. I ponijeti je nekuda. Nekomu. Visoko. Daleko. Na svojim oživljenim kamenim krilima. Isti je osjećaj Rose imala i sada, stojeći na starom trgu grada u koji je upravo doputovala. Razgledala je dalje. Zgrade koje okružuju trg nenagrđene neonom i reklamama. Rasvjeta, iako električna, ugrađena u ljupke starinske svjetiljke. Na dnu trga, otvorenom prema velikom parku prepunom stabala starih lipa, fontana. Mala. Od bijeloga mramora. Sa skulpturom djevojke zaspale na ogradi. S kamenim cvijetom ruže u ruci. I pergolom obraslom živim divljim ružama. Pergola vodi prema parku. U ljupkom luku. Obraslom grančicama ruža s preostalim cvjetovima. I jarko crvenim šipkom. A Rose kasno liježe. I rano ustaje. Pa je već sebe vidjela kako rano ujutro i kasno uvečer šeta trgom. Stoji pred malom gotskom crkvom. Upire pogled u krilata kamena čudovišta. Prebrojava ih. Smišlja im imena. Uočava detalje. Sluša šum fontane. Hladi ruke pod kapljicama vode koja se rasprskava. U vodoskoku sitnih kapljica. Zlatnih na suncu, srebrnih na mjesečini. I gleda lice usnule djevojke. S ružom od kamena u ruci. Na fonu živih ruža s pergole. Bijelih, s rumenim rubom latica. Njoj najdražih. Upravo takvu ružu netko joj je jedne večeri ostavio na uzglavlju. Iako je kuća bila zaključana a prozori zatvoreni. Rose je tu ružu namjeravala baciti. No, nije mogla. Stavila ju je u usku crnu vazu. Na svoj secretair. Ruža je još tamo. Osušila se. No i dalje izgleda svježa. Kao da je upravo uzbrana. Zbog prizora kakvoga može vidjeti s prozora staroga hotela na gradskome trgu, Rose će podnijeti i najlošiji smještaj. Uostalom, stari hoteli s poviješću bili su joj uvijek draži od novih, supermodernih. A ovaj se stari hotel uz to zvao - Ruža. Pa je Rose to shvatila kao znamen. Kao poziv njoj - Rose. Da odsjedne u Ruži . Hotel Ruža je zaista bio star. No, nimalo zapušten. Visoki stropovi soba. Veliki «francuski» prozori. Zastori razgrnuti. Radi čarobnog pogleda na stari trg. Rose je pred tim pogledaom ostala začarana. I odlučila ostati. Dva tri dana nakon skupa. Uživati u tom pogledu, šetati trgom i gradom. Krevet ogroman. Poput kraljevskog. S baldahinom. Tkanina izbledjela, no prekrasnoga tkanja. Blijedo ružičastog. S viticama ružinih grančica. Posteljina savršeno čista i izglačana, istanjena od pranja. Kada u velikom kupatilu na lavljim nožicama. Iz starinske slavine poteče mlaz vode. Isprva crvenkast od rđe iz starih instalacija. No potom bistar. Rose je izvadila odjeću iz putnih torbi i objesila je na vješalice u starom ormaru od orahovine. Sišla je na doručak. U velikoj blagovaonici tapete. Prljavo ružičaste. S motivom ružinih vitica, poput onih na baldahinu iznad kreveta u njezinoj sobi. Na doručku pet, šest ljudi. Svi odreda stari. Doručkuju u tišini. Sami ili u parovima. Posluga diskretna. Također stara. Rose je bila najmlađa osoba u toj prostoriji, a čini se i u cijelome hotelu. Doručak začuđujuće lijepo složen i poslužen. Nikakav «švedski stol». Tamno pecivo, grudica maslaca, domaće slatko od – ruža! Lipov čaj. U krasnoj tankoj šalici. S ružama, naravno. Rose se nasmiješila. Vlasnici ozbiljno shvaćaju ime hotela. Pa je u njemu – sve u znaku ruža. I slike koje ukrašavaju zidove blagovaonice. S motivom roga izobilja. Iz kojeg se prosipaju ruže i ružine latice. Rog pridržavaju golišavi debeljuškasti amori. S ružičastim krilcima. Tobolaca punih ljubavnih strjelica. Rose je uživala. U ambijentu i doručku. A nakon doručka trebalo je samo prijeći preko trga. Do gradske vijećnice u kojoj će se održavati skup. A s prozora vijećnice vidi se stari hotel. Po imenu Ruža. U kojem je Rose odabrala odsjesti. I u njemu ostati, još nekoliko dana, nakon što se skup završi. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Raskošna osječka tržnica. Subota. Pred Svisvete.
|
|
- 10:41 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Nowy Sacz, grad s poviješću
Glavni gradski trg |
- 05:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #
27.10.2006., petak
Za Horsy, Horsey, Pinky ... i sve mlade amazonke
|
- 16:39 - Komentari (12) - Isprintaj - #
S puta ...
|
- 07:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #
26.10.2006., četvrtak
Priče bake Aurele ... i Aurelina priča
|
- 10:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #
25.10.2006., srijeda
U svijetu priča ... i djetinjstva
U svijetu priča ... i djetinjstva ... |
- 11:01 - Komentari (8) - Isprintaj - #
24.10.2006., utorak
Dvije ljepotice ... pod lopočima
|
- 16:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #
23.10.2006., ponedjeljak
Mudre, mudrije ... i manje mudre izreke
Izreke je prikupio Richard Ennis, Wilfrid Laurier University, Waterloo, Ontario, CanadaLoš izgovor je bolji od nikakvoga Pas koji laje nikada ne grize Ne osjećamo težinu tuđega tereta Prijatelj koji je potreban je pravi prijatelj Koliba je siromahu palača (irska izreka) Osmijeh na dan - nepotreban liječnik Čovjeka prepoznajemo po njegovu društvu Vlastito mišljenje čovjeku nikad nije – pogrešno (talijanska izreka) Razdvojenost pojačava želju Akcija govori glasnije od riječi Poslije smijeha dolazi tuga Vrata se otvaraju – ljubaznošću Slava donosi zavist Sve je dozvoljeno – u ratu i ljubavi Pred buru uvijek zavlada zatišje Oko za oko Ljepota je olakšavajuća okolnost pri upoznavanju Ljepota je u očima promatrača Ljepota je na površini Prosjak ne može biti izbirač Bolje kasno, nego nikada Bolje biti sam nego u lošem društvu Bolje se roditi sretan nego bogat Zlatni su lanci teži od gvozdenih Dobročinstva počinju u vlastitome domu Odijelo čini čovjeka Znatiželja je ubila mačku Zapreke povećavaju želju Ne ljuljaj čamac (ne talasaj) Rano lijeganje i rano ustajanje učinit će vas zdravim, bogatim i mudrim U žurbi se – griješi Svaki oblak ima – srebrni rub Svaka pogreška ima svoju ispriku (poljska izreka) Svaki čovjek je otok (Thomas Wolfe) Svakome se dopada vlastito dopadanje Činjenice govore glasnije od riječi Bliskost rađa zadovoljstvo Strah je jači od ljubavi Svako se društvo, kao i riba – usmrdi za 3 dana Budala juri i tamo gdje bi anđeli oklijevali Pun stomak puni i praznu glavu Dobra ograda osigurava dobro susjedstvo Sreća je budalama sklona Dobra vijest brzo putuje Žurba vodi promašajima On nije težak – jer mi je brat On je loš drug s dobrim i dugim pamćenjem Tko nema neprijatelja nema ni prijatelja Koga jednom obmanu, uvijek sumnja Tko vara u igri, vara i inače Tko oklijeva – gubi Tko od mača živi, od mača će i poginuti Tko nikada ne griješi, nikada se neće ni obogatiti Onaj tko štedi za kišne dane, obično umire – na suncu Poštenje je – najbolja politika Nadaj se najboljem a spremaj za najgore Ako ne možeš biti s onime koga voliš, voli onoga s kim si (Stephan Stills) Neznanje je "namjerna nesreća" Oponašanje je najiskreniji oblik laskanja Za tango je potrebno – dvoje Bolje se osigurati, nego poslije žaliti Nasmij se i svijet će se smijati s tobom, plači i plakat ćeš sam Neka smijeh bude – tvoj kišobran Kakav otac, takav sin Pogledaj, prije no što skočiš Ljubav je slijepa Više ruku olakšava posao Bijeda voli društvo Ni jedan čovjek nije otok (John Donne) Nitko nije prorok (heroj) u svome selu Nema vijesti, i to je – dobra vijest Nitko ne voli nasilnika Ništa nije toliko nevjerojatno da bi to dobar govornik učinio prihvatljivim (Cicero) Tko ne riskira, taj ne profitira Najudobnije su stare cipele Tko se jednom opeče, piri i na hladno Prilika nikoga ne čeka Suprotnosti se privlače Izvan oka, izvan pameti (pamćenja) Pohvali dijete i zadobit ćeš majčinu ljubav Tko brzo povjeruje, lako ga obmanu Reći i učiniti su - dvije različite stvari Vidjeti znači vjerovati Pošalji dječaka tamo kamo on želi, pa ćeš vidjeti njegove najbolje odlike (afrička izreka) Spora pomoć nije pomoć Uštedi mu trud, pa ćeš dijete pokvariti Sport je slađi kad je bez gledatelja Uspjeh je najbolja nagrada Ljepota je muškarca u njegovo inteligenciji, a inteligencija žene je u njezinoj ljepoti (marokanska izreka) Što si veći, bučnije padaš Leptir često zaboravi da je bio gusjenica (švedska izreka) Ptica koja rani, pojede crva Najljepši cvjetovi najbrže venu Trenutne godine nikada nisu – zlatne godine Trava je uvijek zelenija – na drugoj strani brda Čavao koji strši, treba zakucati (japanska izreka) Naulje onaj točak koji škripi Najbolji način da steknete neprijatelje je – imati previše prijatelja U svakomu prijateljstvu ima laskanja Nema poštenja među lopovima U bojevima je moć Vitak kao lopov Pomoći je uvijek puno – kad vam ne treba Onaj koji se najmanje hvali kako brine, brine najviše Kad se zabavljaš, vrijeme leti Vrijeme liječi sve rane Puno kuhara – presoljeno jelo Okreni drugi obraz Dvije glave više znaju Dvoje je društvo, a troje - gužva Raznolikost je začin života Ono što malo košta, malo se cijeni Sve se vraća, sve se plaća Ono što činimo rado, činimo lako Kad te netko ima tamo gdje te on želi, obično te i ne želi Kad mačke nema, miševi kolo vode Procjenjuju te prema onome s kime se družiš Više se mušica upeca na med nego na sirće Ne znaš što imaš, dok to ne izgubiš Počeši moja leđa, a ja ću tvoja Samo pripazite - da vam tolika mudrost ne poškodi. |
- 14:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #
22.10.2006., nedjelja
Morpheusovi roditelji
Somnus - Hypnos, |
- 12:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #
21.10.2006., subota
15. Rose nastavlja potragu
|
(prethodni nastavak) Te noći, nakon istraživanja o Morpheusu, Rose je spavala. Morpheus je - još mirovao. Čini se da je zauzdao Phobetora, pa Rose nije imala noćnih mora. Jer nije ih poslao niti Phobetor, niti Morpheus. Mirovali su i Icelus i Phantasos. Roseinim snovima nisu se motale čudovišne životinje. Teški ramovi nisu kršili lobanje. Možda se tek poneki tamnokrili Oneroi iskrao. Pa su Roseini snovi bili besmisleni. Ujutro ih se nije sjećala. Ustala je nešto ranije no obično. Obično bi to bilo u 5. No, sada je ustala pola sata ranije. Jer, iako je toga dana imala samo dva sata predavanja i to tek u 10 sati, ipak ju je čekalo dosta posla. Željela je zaviriti na Net i vidjeti kakvo lice i kakav stas Morpheusu daju različiti slikari. Ako ga slikaju. No to je upravo i namjeravala ustanoviti. Uz, trebalo je još dovršiti i spremanje. Za put. Rose se spremala putovati. Posljednjih pola godine nije nikamo putovala. Već planirana sudjelovanja na znanstvenim skupovima otkazala je. Pravdajući se - zdravstvenim problemima. A sad je riješila iskoristiti zatišje. I otputovati. U lijep mali gradić. S bogatom poviješću. U zemlju čija je povijest - također bogata. Zemlju podrijetla svoje bake. Pripovjedačice, vrhunske kuharice i travarice. Koja je tu zemlju napustila kao dijete. No, koju je voljela. Čiju je književnost tako dobro poznavala. Pa su i Roseine prve priče bile narodne priče i predanja. Iz bakine domovine. A potom veliki romani velikih pisaca. Bakinih sunarodnjaka. Roseine su putne torbe već bila spakirane. Ovaj puta će putovati sama. Kolegica koja je trebala putovati s njom izgovorila se. Zdravstvenim problemima. Pravim ili izmišljenim. No, to je značilo kako će Rose putovati sama. Spavaćim kolima. Do velikog grada. A potom autobusom. Ili, možda taksijem? Do staroga gradića u kojem će se Skup održati. A mali je grad gostoljubivo nudio svoju gradsku vijećnicu. Staru, srednjovjekovnu. Za održavanje Skupa. Organizatorima i gostima. Rose je već imala - putnu groznicu. Kao i obično. I, kao i obično - u posljednji joj se tren nije išlo. Sada bi - najradije ostala. No, Rose je bila odgovorna. Njezino su predavanje uvrstili u plenarni dio Skupa. A predvidjeli su je i za člana predsjedništva i moderatora jedne od sekcija. Bilo bi zaista neodgovorno sada odustati. U posljednjem trenutku. Iako je to željela. Roseine torbe bile su već spakirane. Dan ranije. Trebalo je samo ubaciti nekoliko bluza, dvije suknje, hlače i dva sakoa. U putnu torbu. A sve je, već pripremljeno, izglačano i plavo-sivo-crno usklađeno, visilo na vješalicama. Današnja će joj predavanja početi u 10. Pa je bilo vremena. Dalje istraživati. O Morpheusu. U literaturi nije bilo podrobnijih opisa Morpheusova izgleda. Rose je stoga riješila vidjeti. Je li neki slikar Morpheusa izabrao za temu. Načinio njegov portret. Jer Rose, koja je imala živu maštu i izrazitu sposobnosti vizualnog predočavanja, nije si mogla zamisliti, izmaštati, predočiti - kako bi to Morpheus mogao izgledati. I, krenula je. Ali izokola. Kao da ju je bilo strah suočiti se s Morpheusovim likom. I licem. Prvo je pogledala kako izgledaju njegovi roditelji. Somnus, otac - djed. I Nyx, majka - baba. Pod Somnus - ništa. Rose je pokušala s drugim Somnusovim imenom - Hypnos. Slike su Hypnosa prikazivale krilatoga.S velikim krilima na ramenima. I krilcima koja su mu izrastala iz sljepoočica. Tamnoga. Pravilnih crta lica. Bezizražajnog, hladnog, bez emocija. Kao da su osjećaji i osjećanja u Hypnosa usnuli. Kao san koji on šalje. A kojem Morpheus ne dodaje snove. Tako predočen, Hypnos je izgledao kao netko tko spava. Otvorenih očiju. Ili je - već usnuo konačnim snom. Onim koji šalje njegov brat - Thanatos. Ovo nije otac koji djeci pokazuje kako ih voli, pomislila je Rose. A za djeda je - premlad. Poput onih ljudi koji ne žive, ne sanjaju. Ne troše se. Pa i u starosti ostaju mladoliki. Nyx. Majka i baka. Morpheusova. O! Ona je bila prava inspiracija. Za slikare. Na svim slikama tamna. Crnokosa. Crnooka ili plavooka. S dugim crnim velom posutim zvijezdama. Prelijetala je nebeskim svodom, navlačeći preko njega koprenu mraka. Noći. Rose je tada našla jedan njezin portret. Poluprofil. Krasna struktura lica. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan. Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici. Oči ogromne. Modre poput zimskog neba u suton. S trepavicama kao krila leptirice. Noćne. One koja se zove Heteropterus morpheus. Kosa vrana. Duga, raspuštena. S vijencem od zvijezda. Koje ne leže na glavi, nego lebde oko čela. Usne u samodopadnom osmijehu. Pogled u sebi usmjeren. Kao pred ogledalom. U kojem se ogleda prekrasna žena. Usredotočeno. Prvo zadovoljno. Svojim izgledom. Ljepotom. A potom - ispitujući.Tražeći. Prve bore, tragove starenja. Pa joj se vjeđe namršte u strahu zbog prvih bora, među vjeđama. Nimalo majčinski lik. Više nalik na ljepoticu zaljubljenu u sebe. U svoju ljepotu. Koja u svemu vidi opasnost. Koja će joj ljepotu ugroziti. Jer ona širi svoju crnu koprenu. Ustreptala. Srest će Somnusa -Hypnosa. Oca koji ju je hipnotizirao. Učinio je svojom ženom, ljubavnicom. Majkom sinova. Koji njezinu ljepotu krnje. Čine je manje poželjnom u ljubavnikovim, muževljevim, očevim očima. Rose je morala priznati jedno. Morpheus je dijete lijepih roditelja. Je li naslijedio - njihovu ljepotu? Prva Morpheusova slika koju je Rose otvorila, nije bila nimalo lijepa. Morpheus je na njoj bio mišićav torzo. S mišićima napetim poput užeta. Mršav, tamnoput. Glave obrijane. Lica u grču. U sjeni. Tako da mu se crte nisu jasno razaznavale. Oči nevidljive. Duboko upale u očne duplje. Na licu mršavom. Usne doduše pune, no svedene oko ... nekakve puhaljke. Nekakva čudnog ... puhačeg instrumenta. U koji je Morpheus puhao, svirao. Prebirući po rupama. Na toj svirali. No ruke su se ... prsti su se .. Morpheusovi ... umnažali! Pa je istovremeno prebirao po dugom nizu otvora ... na svirali. Prsti su ličili na ... duge pipke ... nekoga insekta. I imali - kandže na kraju! Rose je tu morala prestati s daljnjim traženjem. Jer vrijeme je odmicalo. U 10 su joj počinjala predavanja. Predvečer je morala na stanicu. Ukrcati se u spavaća kola. Cijelu noć putovati. Kako bi ujutro stigla. U mali grad s dugom poviješću. U domovini svoje bake. Na Skup na kojem je imala izlaganje, plenarno. Nije željela krenuti na put sa slikom Morpheusa koju je upravo gledala. No, za traženje druge slike - više nije imala vremena. (nastavak slijedi) ... kad se vratim iz Poljske. Domovine moje bake ... i Roseine. |
- 23:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Opet na put
|
- 12:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #
20.10.2006., petak
14. Rose istražuje
|
(prethodni nastavak) Rose je znala da je gotovo. Za danas. I da – uopće nije gotovo. Upravo je počinjalo. Ono – najgore. ........... Rose je sad već poznavala Morpheusa. Nije se obmanjivala kako ga poznaje – dobro. No, znala je kako sad već može neke njegove poteze predvidjeti. Nadala se kako će, postavši joj predvidiv, Morpheus biti – manje strašan. Rose je računala na to da će Morpheus neko vrijeme šutjeti. Čekati. Pustiti nju – da čeka. Manipulirati njezinim strahom. I njome. Riješila je vrijeme čekanja iskoristiti. Protiv Morpheusa. Kako bi u tomu uspjela, morala je saznati više. O Morpheusu. Otkriti njegovu krinku. Razotkriti njegove dalje namjere. I njegove motive. Njegove slabosti ... ako ih ima. Krenula je – u potragu. Prvo – internetsku. Morpheus? Bog snova. Oskudna informacija. O Morpheusu - bogu snova. No, mnoštvo webova o Morpheusu kao filmskome liku. U Matrixu. Fim je gledala. Priča zanimljiva, estetizirana fotografija, stilizirani kostimi, zadivljujuća animacija u prizorima sukoba dobra i zla. Pa na «filmskog Morpheusa» - nije gubila vrijeme. Tragala je dalje. I naišla na morpheusa - tražilicu. Koju možeš downloadirati. Kao alat za internetsku pretragu. Na dnu ti se ekrana tada pojavi ikonica, nalik na bijela šišmiševa krila. Pa ti olakšava pretragu. Na Netu. Pa onda, daljnjom pretragom: Morpheus kao kompjutorski software. Kao kompjutorska igrica. Kao noćna lampa koja stvara poseban ugođaj u prostoru. Noćni leptir Morpheus. Rock sastav pod imenom Morpheus. Strip u kojem se junak zove Morpheus ili Pješčar. Sandman. Romani različitih pisaca. S Morpheusom u naslovu. Ili s Morpheusom kao literarnim junakom – špijunom, pjesnikom, kompjutorskim freakom ... To nije bio – njezin Morpheus. I Rose se začudila. Kako je mogla pomisliti o Morpheusu kao o – svojem? Nastavila je tražiti podatke o Morpheusu. Da ih upotrijebi za sebe. Protiv Morpheusa. U odbrani. Od Morpheusa. Rose se već počela pitati. Kamo će je potraga odvesti. Hoće li je odvesti – ikuda. I tada se vratila na početak. Na izvorno značenje. Imena Morpheus. Imena jednoga boga. Boga snova. Morpheusa. Prema Ovidiju, Morpheus, Morphoeus, Morfej je sin boga sna Somnusa ili Hypnosa. Uz očevu pomoć, Morpheus u duši spavača izaziva razne slike i uobličuje ih u - snove. Morpheus snove oblikuje. Poput skulptora koji glini ili kamenu – daje oblik. Somnus šalje spavaču san, a Morpheus - snove. Somnus je Morpheusu - i otac i djed. A mati mu je ujedno i baka. Jer je ona Somnusu i kćer i žena. Majka- baka Morpheusova zove se Nyx, božica noći. Morpheusu je stric Thanatos, bog smrti. Morpheus ima i brata – Phobetora. Znanog i kao Icelus ili Phantasos. Jer se javlja u tri oblika, s tri misije. Kao Phobetor, Morpheusov se brat bavi noćnim morama. Kao Icelus nosi riblji rep i šalje snove o životinjama. A kao Phantasos u snu vlada nepokretni i neživim. Svijetom predmeta i stvari. Zapleteni, incestuozni obiteljski odnosi, pomislila je Rose. Jer Morpheusov otac ujedno mu je i djed. Mati mu je i baba. Stric mu je mračan, taman, moćan. Moćniji od oca/djeda Somnusa. Jer san koji Thanatos pošalje – vječan je. Morpheus ima i brata. Koji nije jedan – nego trojica. A brat, ili sva trojica braće, ozbiljno se petlja(ju) u Morpheusovu vlast. Nad snovima. U Ovidijevim Metamorfozama Morpheus leži na krevetu od slonovače u tamnoj spilji, okružen cvjetovima maka. Simbolima sna. A ti makovi niču, rastu i cvjetaju u mraku te spilje. Morpheusove, Njihove se stabljike uvijaju rastući naočigled, kao u nekom ubrzanom filmu … kao u Roseinu snu. Ovid Morpheusu pripisuje specijalni dar – uzimati ljudski oblik. U snovima ljudi. Za razliku od brata mu, troimenog Phoebetora-Icelusa-Phantasosa koji vlada snovima o životinjama i stvarima, te noćnim morama, Morpheus dirigira dijelom sna koji se bavi – ljudima. Onim dijelom sna kojim sanjač sanja o drugima. I o sebi. Morpheus voli otkrivati i razotkrivati. I svlačiti. Pa san u kojem sami sebe zateknete goli, kao od majke rođeni, na prepunom ljudi gradskom trgu ili za govornicom na nekom skupu, možete zahvaliti – Morpheusu. Saznavši ovo, Rose se - nasmijala. Upravo je otkrila Morpheusove dimenzije koja su joj se svidjele. Znatiželja i duhovitost! Jer Rose je sama bila znatiželjna i visoko je cijenila smisao za humor. Znatiželju je smatrala znakom inteligencije, a duhovitost– znakom duha. Netko tko ima barem zrnce toga, ne može biti potpuno zao, pomislila je Rose. Više nije mogla o Morpheusu misliti samo kao o zastrašujućem čudovištu. Iako je znala kako Morpheus jeste zastrašujuće čudovište. Znala je to zahvaljujući onome što joj je on do sada pokazao. Od sebe, o sebi. Rose se upitala – nije li se Morpheus oteo vlasti oca - djeda, Somnusa? Koji spavača mora prvo uspavati. Kako bi usnulome Morpheus mogao poslati snove. Jer njoj se činilo kako Morpheus ne čeka Somnusa. Da bi nju uspavao, kad zaželi. Te joj onda poslao snove. Po svomu izboru. I ukusu. A Morpheusov je ukus Rose smatrala morbidnim. I, nije li Morpheus oteo dio vlasti koja pripada njegovu bratu, koji se javlja u tri oblika? Jer u njenim je snovima Morpheus vladao i predmetima. Slikama. Uokvirenim. S makovima kao temom. S makovima i na slici i na okviru slike. Snove koje joj je Morpheus slao bili su more. A to je, sudeći prema Ovidu, Phobetorova domena. Rose je u snovima koje joj je Morpheus slao viđala i čudovišta, nalik na životinje. Čudne, sablasne: s glavom mačke, tijelom guštera, kožom krastače, krilima šišmiša … I bila je sigurna kako tim životinjama iz sna, u snu, upravlja Morpheus, a ne Icelus. No, Ovid je tvrdio i kako je Morpheus Somnusov prvijenac. Pa možda stoga ima prednost, primat nad bratom. Jer Morpheus ima pod svojom vlašću cijelo jato tamnokrilih demona. Demona mraka i snova poznatih kao – Oneroi. Koje, s mrakom, šalje iz Erebosa, zemlje vječne tame, da kroz rog od slonovače ulijeću u ljudske snove. Oneroi donose besmislene ali neugodne snove. Morpheus je možda imao primat nad bratom –braćom i nad Oneroima. No Morpheus nije imao primat – u mitologiji. Tu je on bio – bog drugoga reda. Zanemaren. Slabo opisan i objašnjen. Tužno zanemarena božanska figura. Više polu-bog nego bog. Još je jedna iskrica zatreptala u Rose. Iskrica – sažaljenja. Jer, Rose je zbog svoje visoke empatičnosti, bila sažaljiva. Imala je jaku sposobnost – staviti se u tuđu kožu. Pa se sada stavila – u Morpheusovu. Morpheus joj se učinio poput zlostavljana djeteta. Koje je odrastajući i samo postajalo – zlostavljač. Rose je odlučila pretražiti i slike. Vidjeti kako Morpheusa sebi predočuju različiti slikari. I ilustratori. No, za to je sada bila preumorna. Učinit će to kasnije. Pa je današnju pretragu odlučila završiti prijevodom. Pokušajem vlastita prijevoda Ovidijevih stihova. O Morpheusu. "Kralj snova je otac tisuće sinova – pravoga plemena- no onaj kojega on bira je Morpheus, koji posjeduje umijeće oponašanja svakoga ljudskoga oblika, po vlastitoj volji. Niti jedan drugi san ne može oponašati njegovo majstorstvo u imitiranju ljudi: njihovih glasova, njihovih lica, njihovih raspoloženja – štoviše on zna oponašati i ljudsku odjeću, do detalja, i ljudske glasove i riječi koje čovjek često koristi. No on oponaša – samo ljude…" Rose nije bila zadovoljna vlastitim prijevodom. Ovidija. No tješila se – napravila je prijevod prijevoda. Jer nije prevodila sa starogrčkog već s engleskog. A uz to, Ovid je veliki pjesnik. A pjesnici, pogotovo veliki – ne prevode se lako.Prevesti, prepjevati pjesnika može samo pjesnik. A Rose je znala, kako unatoč pjesničkoj prirodi, ona ipak nije pjesnik. Sjedila je još dugo, iznad prijevoda. Ovidijevih stihova. O Morpheusu. I čudila se svojim osjećanjima. Koji više nisu bili čista mržnja. Prema Morpheusu. Bogu snova. Gospodaru snova. Koji obitava u mračnoj spilji. I koji, iako vlada tuđim snovima, sam ne može usnuti. Kojeg zanemaruju u mitologiji. I svode ga na polu-boga. Rođenog u božanskoj incestuoznoj obitelji. Od majke koja mu je i baka … i oca koji mu je i djed. S umnažajućom se braćom… koja mu otimaju moć. I tako od oca ograničenu. Pa još mu je i Smrt – stric! Možda jeste bog, pomislila je Rose. No tko bi poželio biti u koži takvoga boga? (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Razgovor s Bilbom
|
- 14:54 - Komentari (10) - Isprintaj - #
19.10.2006., četvrtak
14. Rose se odupire
|
(prethodni nastavak) Tada se u njoj nešto prelomilo. Rose je odlučila. Ne čekati. Ne više. Poduzeti – nešto. Oduprijeti se. Morpheusu. ... Nakon prve Morpheusove poruke, izostali su svi drugi komentari na Roseinu blogu. Rose je znala da je njezini prijatelji ne bi samo tako napustili. Jer njihovo se prijateljstvo tijekom godine Roseina blogiranja učvrstilo. Rose je često bila na pomoći. Svojim blogovskim prijateljima. Lijepom riječi. Prijateljskim upozorenjem. Potporom njihovim poduhvatima. I oni su Rose bili na pomoći. A Rose se inače, izvan virtualnoga prostora, teško odlučivala tražiti nečiju pomoć. Ona, koja bi znala ostaviti sve svoje poslove po strani, kako bi nekomu pomogla, sama se teško odlučivala pomoć tražiti. Pa i od najbližih. A zatražila bi je od svojih prijatelja s bloga. S lakoćom koja ju je isprva čudila. A potom joj godila. Ulijevala sigurnost. Zbog tako stvorenog prijateljstva, Rose je znala. Prijatelji bi sigurno došli - kada bi mogli. Morpheus zaprječuje ulaz na njezin blog. Njezinim prijateljima blogerima. Kao što zaustavlja, koči, briše njezine komentare na njihovim blogovima. Znala je da je Morpheus izolira, ne bi li lakše ovladao njome. No, Rose se nije predavala. Samo se na neko vrijeme pritajila. Jer, iako prestravljena, Rose je planirala otpor. Riješila je: prvo raskinuti Morpheusovu blokadu koja ju je sprječavala da kontaktira sa svojim blogerskim prijateljima. Rose je odlučila provjeriti što se događa na blogovima prijatelja. Uspostaviti kontakt s njima. No, nije željela na njih privući Morpheusovu pozornost. Niti Morpheusov bijes. Stoga je odlučila ući - izokola. Na njihove blogove. Ne preko linkova, k njima, sa svojeg bloga. Na kojem Morpheus stalno vrijeba. Već preko adresa. Otkucala je adresu blogerice perzefone. Izabrala je od nje krenuti jer je perzefona u svojem boxu imala cijelu litaniju linkova. Među njima bili su i linkovi prema većini Roseinih prijatelja. Pa i link – do Rose. Rose je ušla na perzefonin blog. Preletjela je preko perzefonina posljednjega aromaterapijskog posta o shunga ulju s mirisom mandarine i njegovim čudesnim učincima: Nježno premažeš ... protrljaš ... blago puhneš ...i «Big O» je – zagarantiran. U komentarima se opet javljao onaj ljigavac Huandon. Koji se izgleda "navadio" na perzefonin blog. Pa je naširoko komentirao svoja osobna iskustva sa shunga kolekcijom: lubrikantima, masažnim uljima, solima za kupanje ... a zatim pozivao perzefonu na razgledanje njegove kolekcije shunga erotskih crteža ... japanskih. Rose se nije zadržavala na postu. Ni na shunga ulju. Nije je zadržao ni perzefonin «Big O». Ni Huandonova kolekcija. Krenula je prema linkovima. Namjeravala je obići prijateljske blogove. Vidjeti o čemu pišu. Pitaju li se – što se to dogodilo s Rose? Zašto više ne komentira njihove postove? I provjeriti – što drugi blogeri vide kada odu na njezin blog. Jesu li i njima vidljive Morpheusove poruke? Kliknula je, s velikim strahom, na link do svojega bloga. Nije u tom trenutku mislila o sebi. Već o perzefoni. I nadala se kako joj, koristeći njezin blog kao promatračnicu i skakaonicu, za skok na svoj blog, neće naškoditi. Navući Morpheusov bijes. Na perzefonu. Klik! Stranica se – zabijelila. Iako je podloga Roseina bloga bila sivo-plava. Na bjelini je pisalo: Ooops! Adresa koju tražite ne postoji. Stranica/blog je uklonjena, ima promijenjeno ime ili je privremeno nedostupna. Rose nije svoj blog uklonila. Nije ga izbrisala. Još ne. Nije mu – promijenila ime. Znala je kako nije nedostupan privremeno – već trajno. Nedostupan cijelom blogerskom svijetu. Svima. Osim njoj. Ako na blog uđe na «prednja vrata». Preko svoje adrese. Dostupan – Morpheusu! Premda nije znala - na koja vrata to on ulazi. Na njezin blog. U njezine snove. U njezin život. S kojim pravom? Bijes je zakipio u Rose. Ušla je na svoj blog na "prednja vrata", preko adrese. Pojurila je niz komentare na vlastitome blogu. Iza onog posta o snovima. Napisanog davno. Tu ju je čekala nova Morpheusova poruka. Komanda: Budi – budna, Rose..... ali ne više: Čekaj! ... nego:Dođi! Poruka je kao i obično bila potpisana. Morpheus. Ali ... Morpheusov je potpis sada bio – link. Morpheus je otvorio vrata. Otvorio vrata - Rose. K sebi. I pozivao je da mu dođe. Pozivao? Naređivao! Kad je pročitala Morpheusov poziv koji je zazvučao kao zapovijed, Rose se prvo sledila. Zamrzla. Kao web stranica na ekranu računala. Iako je taj poziv dugo čekala. I duboko u sebi znala. Mora se suočiti s Morpheusom. Saznati što to on želi. Od nje. Od Rose. Zatreptala je. Iznutra. U sebi. Njena se unutarnja web stranica odmrzla. Rose se uspravila. Pokrenula. Otipkala je: Pozivaš .... ili naređuješ? Morpheus očito nije koristio nikakav blog editor koji bi ga usporavao. Jer njegova se sljedeća poruka pojavila i prije no što je Rose iza upitne rečenica –stavila upitnik. Morpheusova poruka nije bila pisana tipkovnicom.Slova su jednostavno «izronila» iz plavo-sive podloge Roseina bloga. Takav font Rose još nije vidjela. Ni na jednom blogu. Ne, Morpheus takav font nije mogao dowloadirati. Barem ne s Neta. Jer sve je izgledalo kao da je pisamo – guščjim perom. Kaligrafski precizno. Oštrim, šiljatim slovima: Naređujem! Rose, pokori mi se. Moja je želja – tebi zapovijed! Dođi! Ne. Rose, pokori mi se! Neću! Rose, pokori mi se! Rose, pokori mi se! ROSE, POKORI MI SE! Iako ustrašena, Rose nije mogla odoljeti. Vratiti istom mjerom. Ona ne samo da se usprotivila, ona je izazivala. Morpheusa! Ne. Neću. Neću! Neću! NEĆU! ... Ne možeš me prisiliti! Tišina. A potom. Morpheus. Zloslutno smiren: Varaš se, Rose. Mogu. Itekako mogu. Pa onda - pokušaj! ... eksplodirala je Rose - i prije no što je uspjela promisliti. Odgovor je iz nje izletio impulsivno. Iako se Rose inače dobro znala nositi sa svojim impulsima. Vladala je duga tišina. No Rose je znala da razgovor - nije gotov. Čekala je. Dobro, Rose. Još nije gotovo. Vidjet ćemo. Morpheus. Morpheusov je potpis zatreptao. Crveno se zažario. Od Morpheusova gnjeva. A potom se opet zacrnio. No, ostao je aktivan. Otvoren. Pozivajući. Naređujući. Morpheusovo: Dobro ... nije zvučalo nimalo dobro. Morpheusov prividno smireni ton, ispod kojeg je kipio bijes, sledio je Rose. Rose je znala da je gotovo. Za danas. I da – uopće nije gotovo. Upravo je počinjalo. Ono – najgore. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Adagio za tri mačke ... u mojem slučaju - četiri
|
- 16:47 - Komentari (21) - Isprintaj - #
18.10.2006., srijeda
13. Rose odlučuje - oduprijeti se, Morpheusu
|
(prethodni nastavak) Sada je znala. Bio je to on. Morpheus. Koji je počeo širiti svoja krila. Nad njezinim blogom. I – nad njom. Velika, neprozirna. Crna. Kožasta. Poput krila nekog gigantskog netopira. Šišmiša krvoloka. Koji je počeo isisavati radost blogiranja i novopronađenu životnu radost. Iz Rose. ... Nedugo potom pojavila se prva Morpheusova poruka. Zapovijed: Budi – budna! A potom još i: Čekaj!I najzad znak. Kako poruka nije slučajna. Niti upućena bilo komu. Već baš njoj – Rose. Jer, Morpheus ju je u poruci – oslovio: Rose. Rose! Rose se isprva ukočila. Sledila.Bila je prestravljena. Hipnotizirana. Kao mala vodena žaba pred zmijom. Samo, ta zmija nije bila bjelouška. Već anakonda. Ili kobra. I Rose se našla pod sjenom toga klobuka. Kobrina. Morpheusova. U kolobarima te anakonde. Morpheusa. Koji je, ponavljajući zapovijedi i prijetnje, zamračivao njezin svijet. Stiskao je u svoj zagrljaj. Stežući je. Ograđujući je od svijeta. Zastrašena, Rose je prvo odlučila – nikada više ne otvoriti svoj blog. Potom i – izbrisati ga. Zatvoriti vrata Morpheusu. No, ubrzo je shvatila kako Morpheus može proći – i kroz zatvorena vrata. I – ući. U njezine snove. Pa i u javu. Morpjeus joj je uskraćivao san. Iscrpljivao je nesanicom. Katkad bi joj dozvolio nekoliko sati isprekidana sna, pa je tada mučio snovima. Kada bi usnula, pred Roseinim bi očima, ispod spuštenih kapaka počele treperiti slike. Polje. Crvenica. Suha. Ispucala. Krvava bi kiša počela natapati tu oranicu. Iz koje bi stali nicati makovi. Stabljike. Nicale bi na očigled. I rasle, uvijale se. Pupovi bi se, kao na ubrzanom filmu, rastvarali u cvjetove. Crvene. Jarko, krvavo crvene. Latice bi se smežurale. Potamnile. Opale. Glavice maka bubrile su. A potom krvarile bijelim sokom. Kao da su zasječene nevidljivim nožem. Potom velika soba. Ambijent viktorijanski. Pod prekriven parketom. S intarzijama. Po glatkom se podu širi krvava mrlja. Velika. Sve veća. Prekriva pod, natapa arapski ćilim. Pa okvir slike. S izrezbarenim makovima. Koji se silinom spušta. Na jednu plavu glavu. I gasi cinični osmijeh. Pod tankim brkom. Na punim usnama. Prizor se pretapa. Prostor zadimljen. Ispijene prilike polijegale po prljavim ležajima. Opijumske lule. I pare. Iz dima izranja suhonjavo lice. Ispijeno. Blijedo. S crnim kolutima oko očiju. Oči – razrogačene. Zure. Uzvraćaju pogled nekomu. Strašnom. Velikom oku. Bez kapaka. Bez šarenice. S bezdanom crnom rupom velike zjenice. Koja se sužava u okomicu. U pogled. Crn. Bezdan. Pa zatim užaren. Sad već - na Rose usmjeren. Zureći. Ispitujući. Prožimajući. Rujući. Rose bi se u snu grčila, izmicala tomu pogledu. Uzaludno. Budila bi se izlomljena. Blijeda. Crnih podočnjaka. Pogleda zažarena kao od neke unutarnje vatre. Na kojoj ju je Morpheus žegao. Ni java nije bila bolja. A iz dana u dan postajala je gorom. Nevidljivo, ali sveprisutno, Morpheusovo oko stalo ju je pratiti i danju. Njegov ju je pogled svuda slijedio. Kad bi se za mraka vraćala kući, Rose bi se osvrtala. Očekujući neku tamnu priliku koja je prati u stopu. Ponekad bi joj se učinilo da je i vidi. Na rubu vida, u kutu oka. Na slici s makovima, prizori bi se počeli mijenjati. Čim bi Rose sjela u svoju crvenu fotelju. I usmjerila pogled na sliku. Obješenu iznad ekrana računala. Malo ulijevo. Radi boljeg pogleda na nju. Sliku. Sedmu. Izgubljenu, pa nađenu. Cvjetovi maka na crnom okviru s iskricama pozlate, oživjeli bi. Pocrvenjeli. Pokrenuli se. Iz glavica maka, na čipkastoj prostirci pod vazom, počeo bi kapati gusti bijeli sok. Koji se prelijevao, i iz srebrnoga vrčića, također na slici. A glas, nečujan, taman i hrapav, u Roseinoj svijesti, šaptao bi uporno i uvjeravajući. Kušaj! A Rose se jedva odupirala. Kušati. Ne kušati. Svratiti pogled s oživljene slike. Na kojoj se prizor opet počeo mijenjati. I Rose je vidjela. Staretinara koji joj je sliku prodao. Kako trči za njom, dok ona zamiče za ugao. I pada na pločnik. Uvija se. Grči. Izdiše. Ponovo pretapanje. Sada na slici, kao u snu. I Rose ugleda sebe. S glavom na uzglavlju. Blijedu, u snu, poluotvorenih ustiju. Grudi joj se podižu teškim udasima. I uzdasima. Na licu joj se ocrtava mora. Koja je u snu mori. Kojom je u snu mori. Morpheus. Rose je sve teže uspijevala funkcionirati. U svakodnevici. Upinjala se djelovati smireno.Obaviti sve razgovore. Završiti sve poslove. Biti ljubazna. Ne reći ništa nikomu. Ni najbližima. Iako joj nije bilo rečeno, Rose je znala. Morpheus je spreman na sve. Naškoditi. Njoj. I drugima. A Rose nikada ne bi ugrozila nekog drugog. Pogotovu ne nekoga tko joj je drag. Pa je šutjela. I trpjela. Štiteći one koji su joj dragi. A sve je to bilo nepodnošljivo teško. Jer, osjećala je kako je Morpheus neprestano promatra. I pritišće. No, najintenzivnije na stranicama njezina bloga. Gdje joj je i dalje ostavljao svakodnevno obećanje, poziv, prijetnju: Čekaj! Rose je djelovala tako ustrašeno. A i bila je ustrašena. S pravom. Djelovala je tako pasivno. Kao da se predala Morpheusu. Kao da je, čekajući, i ne odupirući se, polako klizila sve dublje i dublje, u njegov zagrljaj. No, Rose je bila – tiha voda. Pa se samo – pritajila. Skupljala snagu. Kovala planove. Čekala – pravi trenutak. Tada se u njoj nešto prelomilo. Rose je odlučila. Ne čekati. Ne više. Poduzeti – nešto. Oduprijeti se. Morpheusu. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Vrata
|
- 15:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #
17.10.2006., utorak
U vrtlogu morskih ... i drugih struja
|
- 23:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #
Ružine ... i moje ruže
|
- 09:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #
16.10.2006., ponedjeljak
Strašne priče moje bake Aurele
|
- 23:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Ruže u oblacima, ruže na jastucima ...
Iz razloga koje će pronicljivi posjetitelji prepoznati na slici ... |
- 15:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #
15.10.2006., nedjelja
Rosein blog: Moj svijet jave ... i snova
|
(prethodni nastavak) Scena je već tada bila – postavljena. Za kasnija zbivanja. Za Morpheusov dolazak. No, Rose to nije znala. Ne tada. ... Ali znala je - sada. Dok je sjedila u crvenoj fotelji. Pred ekranom svoga računala. Pila čaj, doduše ne opijumski. Iz svoje crvene šalice. I spremala se – izbrisati svoj blog. Rose je, dakle, sjedila u svojoj crvenoj fotelji. Pred ekranom svojega računala. Povremeno pogledavajući svoju sliku. Onu sedmu. Iz ciklusa Glavice maka. Upravo se spremala – izbrisati svoj blog. Blog koji je pisala čitavu godinu dana. Pa joj je ta godina dana sada proletjela u mislima. U blogovske ju je vode, prije nešto više od godinu dana, dovela znatiželja. I njezin živi, istraživački duh. I osamljenost koju je počela osjećati. I nedostatak pravih sugovornika. O temama koje su je zaokupljale. Željela je dijalog. Neopterećen statusom, obvezama, obzirima, detaljnim informacijama o sugovornicima... Razgovor koji je više od – rasprave o struci. Više od «small talk» u funkciji ritualne socijalne konvencije. Možda će upravo to naći – na blogu. Metodična Rose prvo se dobro pripremila. Pročitala je niz studija. O blogu i blogiranju. O tomu suvremenom fenomenu. Potom je pogledala naslovnice vodećih providera. Pa ušla na nekoliko blogova s naslovnica. Pogledala nekoliko blogova s cool liste. Pa nekoliko onih – «kandidatskih». Zavirila je i u niz «anonimnih» blogova. Kakva li je tu šarolikost vladala! Bezbroj tema, pristupa, dizajna ... Neki su blogeri imali jasnu koncepciju. O onome što žele reći. O temi koja ih je zaokupljala. O svojim hobijima. O području u kojem su se osjećali suverenima. O području koje su upravo istraživali. O politici, teorijama zavjere, pletenju, mitologiji, aromaterapiji... Bilo je dosta i blogera – aktivista. Koji su na svojim blogovima propagirali zdravu prehranu, zaštitu životinja, planinarstvo, tjelovježbu, svoju konfesiju, zabranu abortusa ili pravo na slobodni izbor, zalagali se za prava gay populacije ili za «macho image» ... Dirnuli su je blogovi onih koji su pričali o osobnim životnim poduhvatima: kako omršaviti, naučiti reći – ne, prekinuti s neuspjelom ljubavnom vezom, izaći na kraj s ovisnošću, kako živjeti sa svojom kroničnom bolešću, nesanicom, anksioznošću ... Raznježili su je blogovi teenagera. Ujedno - i dječji i odraslo zreli. S prvim ljubavima u postovima. Slikama kreveta punih krznenih medvjedića. Fotkama s prvih tuluma. Tračeva s prijateljicama. Patnji zbog treme i loših ocjena. Nesporazuma s roditeljima. Puni dilema i traženja. Sebe samih. Mnogi su blogeri pisali o svemu i svačemu, bez neke centralne teme ili okosnice. Rukovodeći se događajima iz vlastitih života, aktualnim zbivanjima u zemlji i svijetu, temama s novinskih naslovnica ... Kalkulirajući – što bi se to moglo svidjeti posjetiteljima njihova bloga ... pomoći im da skupe više komentara ... dospiju na naslovnicu. A neki blogeri kao da nisu znali – o čemu bi pisali. Pa bi onda ipak pisali. O tomu što su večerali i doručkovali, što su to novo kupili, kamo su i s kime jučer izašli... Ili bi u svojim postovima konstatirali kako – ne znaju o čemu bi pisali. Kako im manjkaju teme. I inspiracija. No, to ih nije odvratilo od pisanja. Bilo je i blogova na kojima su se blogeri nadobudno zgražavali – što svatko piše. Pominjali opći nedostatak pismenosti i poražavajuću nekulturu mladeži, nacije, suvremenoga svijeta ... i šire. Bilo je, na sreću malo, i blogova koji su govorili jezikom mržnje. Prema onima koji su drugačiji od njih: strancima, azilantima, bezbožnicima, homoseksulacima, preljubnicima, vegetarijacima, erotomanima .... Ti bi se blogeri obično zaricali u svoju konzervativnost ili liberalnost, moralnost, visoke vrijednosti, više ciljeve... Tekstovi na blogovima bili su različite razine pismenosti: od onih čiji autori nisu savladali niti najelementarniji pisani jezik do onih koji su pisanim jezikom baratali vrlo vješto. Rose je shvatila kako se počinje oblikovati i blogerski rječnik: nick ... post ... postati ... avatar ... predložak ... kod predloška ... Dakako, bilo je blogova koji su se bavili – literaturom. Blogeri su predstavljali svoje literarne interese. Opisivali svoje čitalačke navike. Igrali se književnih kritičara. Preporučivali naslove. Posjetiteljima svojega bloga. I čitavom blogerskom i literarnom svijetu. No, bilo je, doduše rijetkih, blogova na kojima se mogla pročitati – prava literatura. Tekstovi briljantno napisani. Samosvojnim stilom. S osobnim autorskim pečatom. Tekstovi neuporedivo bolji od mnogih tiskanih. Na papiru. U edicijama uglednih nakladnika. Šetajući blogovima, Rose je nailazila i na različite dizajne. One «gotove». I one posebno oblikovane. Estetizirane. Kičaste. Bizarne ... Sa slikama – naslovima. S predvidivim ili čudnim spojevima boja: bijelo na crnom, crno na bijelom, ružičasto na zelenom, ljubičasto na žutom ... S podlogom po kojoj bi klizio tekst. S animacijama, counterima, bannerima ... Samo s «golim» tekstom. Ili, pretežno sa slikama. Koje jesu, ili nisu, imale nekakvu poveznicu s onim o čemu se piše. Rose je potom pročitala i više tutor blogova. Saznala o različitim tehnološkim, dizajnerskim i interaktivnim mogućnostima. Naučila osnove: formatiranje teksta, link do postova u vlastitoj arhivi, link prema van... Zavirila u abecedu HTML-a, tek toliko da vidi kojom logikom to funkcionira. Shvatila je kako mora smisliti svoj nick. I – smislila jedan na R. Shvatila je da mora kreirati vlastiti avatar. I odabrala sličicu ruže – u svojem avataru. No, dobro. Rose je naučila i više od osnova. Jer Rose je bila – temeljita. U većini stvari koje je radila. Ostalo će – učiti u hodu. Pošto je danima lutala različitim blogovima, naučila osnove blogiranja, kreirala svoj nick i avatar, Rose je odabrala providera. I – otvorila svoj blog. Kolebala se oko naslova. Moj svijet jave i ... snova Naslovom baš nije bila zadovoljna. Nije ga smatrala preciznim. Niti osobito originalnim. Jer blogovske su naslovnice prosto vrvile različitim svjetovima i wonderlandima... No naslov je mogao biti – samo privremen. Doradit će ga kasnije. Kad se njezin blog – profilira. Kad joj postane potpuno jasno o čemu sve želi pisati. I kako. Jedne je noći, kasno, Rose konačno otvorila svoj blog. Odabrala jedan od ponuđenih dizajna. U njezinoj omiljenoj sivo-plavoj boji. S centralnim stupcem. I boxovima postrani. Otkucala je naslov bloga. I napisala – svoj prvi post. Pod naslovom: Što me je to dovelo – u blogersku galaksiju. Prvoga dana na njezin blog nije zavirio – nitko. Osim Rose. Koja je zavirila, na vlastiti, novootvoreni blog – više puta. Smijala se i čudila samoj sebi. Jer je pred budućim posjetiteljima i čitateljima svojega prvoga posta imala veliku tremu. Veću nego pred čitateljima svojih znanstvenih radova. No, trema je bila – nepotrebna. Jer njezin prvi post nije nitko pročitao. Ili, barem, njezin je prvi post ostao bez komentara. A Rose još nije imala hit counter, niti onaj koji pokazuje koliko je trenutno posjetitelja online... No uskoro su posjetitelji stigli. I komentri se umnožili. Jedan je krug ljudi stao gotovo svakodnevno posjećivati njezin blog. Hit counter se brzo vrtio, a brojka na njemu rasla. Ponekad bi se online istodobno okupilo čitavo malo društvo. I razgovaralo s Rose. I međusobno. A Rose bi odlazila u posjete na blogove svojih posjetitelja. Sve su to bili blogovi čiji autori nisu nudili «pozu», niti nosili krinku. Ili su se barem trudili o svojim mislima, snovima, nadanjima, strahovima, dilemama ... i o sebi, reći nešto istinito i iskreno. Uz malo duha i autouironije. Bez pritiska - pokazati se u najboljem svjetlu. Koji nisu vrtjeli i ponavljali banalnosti, koristili politički korektne izraze i krili se iza korektnih stavova i općih mjesta. Rose je ubrzo ustanovila kako ona sama na vlastitome blogu jeste - Rose. Kako se u virtualnome svijetu usuđuje biti - Rose. Više nego u onome stvarnom. Rose je, upravo zahvaljući blogu, i uz poticaje svojih novih blogovskih prijatelja počela otkrivati – sebe. Sasvim nove stvari o sebi. No, za Rose nisu bila poticajna izravno postavljena pitanja. Već reakcije posjetitelja na ono što bi, o čemu i kako pisala. I vlastite reakcije – na ono što bi čitala na tim blogovima. Svojih prijatelja blogera. Rose je blogirala – godinu dana. A tada je prvi puta osjetila osjetila promjenu. Tada joj se činilo kako se radi – o zasićenosti. Ili - nekoj nejasnoj nelagodi koja joj je počela kvariti lakoću blogiranja. No, sada je znala. Nelagodu je izazvala – slutnja. Kao da se nad njezin blog nadvio tamni oblak. I zaklonio užitak blogiranja. Pod sjenom toga oblaka Rose se više nije usuđivala biti iskrena. Nastaviti s otkrivanjem sebe. Sebi - i drugima. Sada je znala. Bio je to on. Morpheus. Koji je počeo širiti svoja krila. Nad njezinim blogom. I – nad njom. Velika, neprozirna. Crna. Kožasta. S kukastim oštrim kandžama na kraju. Poput krila nekog gigantskog netopira. Šišmiša krvoloka. Koji je počeo isisavati radost blogiranja i novopronađenu životnu radost. Iz Rose. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Točno u minutu do ponoći ...
|
- 21:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Predjeli snova
Svima vama, i sebi - noćas želim dobar san. |
- 18:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #
14.10.2006., subota
Horor minijatura
|
- 23:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Listam ... čitam ... i uzdišem
Izbor iz starogrčke lirike |
- 20:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Jesenje obilje
|
- 12:05 - Komentari (12) - Isprintaj - #
13.10.2006., petak
Budite - budni! Čekajte!
|
- 23:59 - Komentari (18) - Isprintaj - #
Ruže ... u vitrini moje sestre
|
- 07:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #
12.10.2006., četvrtak
Scena je postavljena, a prava priča - tek počinje
|
Preludij 1. Poruka prva: Budi – budna! 2. Poruka druga: Budi – budna! Morpheus. 3. Poruka treća: Budi – budna! Čekaj! Morpheus. 4. Ruža je ... Ruža je .... blogerica Rose 5. Pupoljak ruže Bijeli san 6. Rose: Po čijoj zapovijedi? Interludij(i) 7. Rose kupuje crvenu stolicu ... i crvenu šalicu 8. Rose kupuje – sliku! 9. O slici ... i okviru slike 10. O slikaru (slike) i skulptoru (okvira) (...) Slika sa žarko crvenim makovima i opijumskim priborom. Krvavo crvena fotelja. Crvena šalica od Rosenthal porculana. Na stolu, pokraj tipkovnice računala. Scena je već tada bila – postavljena. Za kasnija zbivanja. Za Morpheusov dolazak. No, Rose to nije znala. Ne tada. (...) Scena je za priču o Rose tek postavljena. Pustit ću da se na njoj "slegne prašina". Dan, dva. Nakon preludija i interludija, PRIČA SLIJEDI. Priča me vodi. Ali samo u "rukavce" i "meandre". Jer smjer sam joj toka, pa i "ušće" već odredila. Sada samo puštam da joj tok krivuda, sljedeći topografiju mojih misli i asocijacija. Uz - varijacije. Jer ja volim varijacije "na zadanu temu". Pogotovu ako si temu - zadam sama. |
- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Jesen - na mojem prozoru
|
|
- 14:07 - Komentari (21) - Isprintaj - #
11.10.2006., srijeda
Blog horor, nastavak deseti
|
(prethodni nastavak) Ipak je tražila prilično dugo. I konačno - pronašla. Izvrstan izvor. S brojnim prikazima slika, uz recenziju i - podrobni životopis slikara. Autor teksta bio je afirmirani likovni kritik. Precizan i analitičan. Izvrstan poznavatelj slavnoga slikara. Posmrtno slavnog. Jer za života, slikaru nitko nije posvetio kritiku. A rijetko mu je tko kupio sliku. Kritičar se očito slikarem i njegovim djelom bavio dulje vrijeme. I nije skrivao fascinaciju njime. Rose je stranicu preletjela pogledom. Kliknula na pokoji thumbnail kako bi zavirila u slike. Fantastične scene, kao iz noćnih mora. Predimenzionirane. I formatom i ekspresivnošću. Cvijeće. Ulja malih formata, gotovo minijature. Makovi, vrlo slični onima na slici koju je kupila. Gotovo – varijacije na istu temu.. Uglavnom ulja. I pokoji crtež kredom. Erotski. Vrlo specifičan. Jer sve su djeve, obljubljivane na tim crtežima, spavale. Ili barem – glumile san. Neke od djevojaka na slikama ličile su na dječake...a neke su vjerojatno i bile dječaci. Efebi. Nedorasli mladići koji u jednom trenutku svoga odrastanja mogu biti nježniji od djevojčica. No, djeve ili njima slični mladići na crtežima - spavali su. Dok je ljubav s njima vodila uvijek ista muška spodoba. S krinkom. Morbidno, pomislila je Rose. Zatim je pročitala pokoju od kritičarevih analitičkih rečenica o slikarevu djelu. Pa se zaustavila – na slikarevu životopisu. Jer, kritičar se potrudio biti i biograf. Slikar je postao poznat i «razvikan» tek nakon smrti. Rođen kao mlađi sin u bogatoj građanskoj obitelji. A umro je bijedno – kao opijumski ovisnik. U nekoj tajnoj londonskoj opijumskoj špelunki. U Sohou, vjerojatno. Overdose je, spekulirao je slikarev biograf, vjerojatno bila - namjerna. Slikaru je možda dojadio život ovisnika, propala karijera, odbacivanje od strane obitelji ... ili ... Neprodate slike je iz njegova bijedna stana na mansardi, nakon njegove smrti preuzela njegova obitelj. Koja je bila ugledna. Pa ga se, kao otpadnika, se za života odrekla. Zanijekala ga i prešutjela. Kao – obiteljsku sramotu. Stidjeli su se i – njegovih slika. No, svojom su naravi bili "posjednici", pa slike ipak nisu bacili. Slike su nekoliko decenija čamile na tavanu. A onda su otkrivene! Na tavanu je, obavijen paučinom, bio – gotovo cijeli slikarov opus. Jer on jedva da je uspio prodati koju sliku za života. A neke je vjerojatno – trampio. Za stanarinu, piće, hranu... Ili još vjerojatnije – za dozu opiuma. To je otkriće bilo svjetska senzacija. A otkrićem se dičio nitko drugi nego - kritičarev predak. Pa je cijenjeni kritičar, s ugledom i ostavštinom, baštinio i slikara. Slike su dobile svoju sobu u londonskom muzeju, koji je većinu slika otkupio. Nekoliko je slika prodano, po fantastičnim cijenama, anonimnim kolekcionarima. Fantastično bogatim. Jer cijene slika su bile takve da su i njih držali u tajnosti. Na dnu teksta Rose je pronašla zanimljiv, za nju zapanjujući podatak. Najvrjedniji dio slikareva opusa bio je ciklus od sedam slika. Kritičari su ciklusu dali i naziv: Makove glavice. Slike su prikazivale cvjetove maka ... i makove glavice ... i opijumski pribor. Bile su malih dimenzija. Za razliku od ostalih slika ovoga majstora koje su pronađene neuramljene, svih je sedam slika iz toga ciklusa bilo uramljeno. Okvire je izradio poznati skulptor, umjetnikov suvremenik. S kojim je slikar imao tajnu ljubavnu aferu, otkrivenu tek kasnije. Slikar je očito bio biseksualan. Jer u životopisu je bilo afera, i s ženama i s muškarcima. A skulptor je za života važio za heteroseksualca, čak i don huana. Slikarova djela, kao i ljubavna afera sa rečenim skulptorom, otkrivene su kada je nakom smrti slikar postao slavan. I kada su svi počeli lešinarski kopati po njegovu djelu i njegovu životopisu. A podatak o sedam slika, uz podroban opis samih slika i njihovih okvira, našli su u korespodenciji onoga skulptora. Slikareva ljubavnika. Uz opise njihovih erotskih igara, burnih svađa i konačnoga raskida. Svoju su vezu uspjeli održati u tajnosti ... pisao je biograf. A iz korespodencije se doznavalo kako je slikar svojem ljubavniku skulptoru ulazio na stražnja vrata. U njegovu kuću u elitnome londonskom kvartu. I inače, vjerojatno. Rose je pogledala njihove fotografske portrete. Bile su to ustvari dagerotipije. Smeđe i zrnate. No moglo se vidjeti kako je slikar bio crnokos, upalih obraza, očiju duboko uvučenih u očne duplje, a skulptor plav i pomalo «mesnat». Tanka plava brka nad senzualno punim usnama. Na kojima se, na fotografiji, ocrtavao cinični osmijeh. Kakav neskladan par, pomislila je Rose. Skulptor je jednoga dana pronađen mrtav. U svojoj raskošnoj kući, smrskane lubanje. Ubojica nikada nije pronađen. A slikar je umro nedogo nakon toga. Od pretjerane doze. Koju je, možda - uzeo namjerno. No, iz slikareva ciklusa Glavice maka, sastavljenog od sedam slika, ciklusa tako podrobno opisanog u pronađenim pismima ... bilo je sačuvano samo – šest. Jedna je netragom – nestala. Pa je za njom bila organizirana opća potraga. Povremeno su, dižući medijsku prašinu, iskrsavali plagijati. Obmanuti kolekcionari vodili su sudske sporove sa galeristima koji su im plagijat prodali «pod original». A original – nikada nije pronađen. Rose je bila sigurna. Original – je pronađen. Tu je – pred njom. Rose je shvatila kako posjeduje originalno umjetnikovo djelo. Svjetsku senzaciju. Neizmjerno dragocjenu. I skupu. O kojoj se nije usuđivala progovoriti. Jer ju je – prokrijumčarila. I u koju se – zaljubila. Pa je ne bi prodala – ni za kakav novac. Rose je sliku objesila na zid. Iznad ekrana svojega računala. Malo – ulijevo. Tako da joj je stalno na oku. Slika sa žarko crvenim makovima i opijumskim priborom. Krvavo crvena fotelja. Crvena šalica od Rosenthal porculana. Na stolu, pokraj tipkovnice računala. Scena je već tada bila – postavljena. Za kasnija zbivanja. Za Morpheusov dolazak. No, Rose to nije znala. Ne tada. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Na čajanki kod Rusalke, Alice i Lewisa Carrola
|
- 15:05 - Komentari (38) - Isprintaj - #
10.10.2006., utorak
Blog horor, nastavak deveti
|
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Kupaći kostim - nije obvezan
|
|
- 15:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Po štukinoj zapovjedi
Samo što se ne radi - o zapovjedi. |
- 11:44 - Komentari (19) - Isprintaj - #
09.10.2006., ponedjeljak
Blog horor, nastavak osmi
|
(nastavak,sedmi) Sama slika, a i cijela priča oko nje «ispletena», prevazila je sva Roseina dotadašnja iskustva. Takva se priča nije događala rijetko samo Rose. Događala se rijetko ili nikada. Uopće. Ikomu. Rose je sliku kupila, nedugo nakon kupovine crvene fotelje, u trgovini antikvitetima jednoga europskoga grada. U kojem je prisustvovala velikom znanstvenom skupu. Platila ju je čitavo bogatstvo. U trgovinu antikvitetima, s malim izlogom od zamućena stakla i ispucala drveta, smještenu na uglu pokrajnje ulice, ušla je jednog ranog poslijepodneva. Program Skupa na koji je došla još je trajao. Radilo se u paralelnim sekcijama. Pa je Rose mogla otići, nadajući se da je to neprimjetno. Iako joj to inače nije bio običaj. Prastari je antikvar stajao je u polumraku svoje trgovine. Iza pulta. Bio je to starac interesantne fizionomije i kože suhe i izborane poput pergamenta. Njegova ju je put potsjetila na bljedilo Van Eyckova Čovjeka s crvenim turbanom. Trgovac, naravno, nije nosio crveni turban. Ali na glavi mu je bila crna kapa od rebrastog baršuna. Zimljiv je, poput svih staraca ... pomislila je Rose. Zapazila je bradavicu na vrhu njegova nosa. Koja je opet potaknula Roseinu likovnu asocijaciju. Portret staroga trgovca s bradavicom na vrhu nosa. Van Eyck? Van Dyck? Ili možda - Durer? Naljutila se na samu sebe. Jer sliku nije uspjela točno atribuirati. No, stari je trgovac stajao pred njom. I gledao u nju. Pa se nije mogla time više baviti. Stari trgovac, tako prigodno nalik na Rembrandtov autoportret i Van Eyckov (?) Van Dyckov (?) Durerov (?) portret, stajao je iza pulta svoje trgovine. I – pomno gledao sliku. Kada je Rose ušla, napravio je pokret sklanjanja, gotovo skrivanja te slike, ispod pulta. No pošto se zagledao u Rose, taj pokret nije dovršio. A upravo je taj trgovčev pokret naveo Rose da sliku – pogleda. I odmah se za nju zainteresira. Stari je trgovac odjednom postao pričljiv. Rekao kako slika nije za prodaju. Nije čak niti za pokazivanje. Ali, nešto ga je ipak navelo. Da sliku pokaže – Rose. Upozorio ju je kako slika nema «papira». Kako autor nije poznat. Iako on sumnja na .... Naveo je ime jednoga poznatoga viktorijanskog slikara. Pa je bilo malo vjerojatno kako se slika može pripisati upravo tome majstoru. Bilo je to samo djelo nekog vještog oponašatelja, pomislila je Rose. Vrlo vještog, ali samo oponašatelja. Konačno je trgovca navela da kaže cijenu. Cijena je visoka. No, bila bi potpuno nedostižna kada bi se radilo o autentičnom djelu toga majstora. To je potvrdilo Roseinu pretpostavku kako slika ipak nije autentična. No,slika ju je ipak snažno privukla. Na kraju je Rose sliku ipak kupila. Dala je za nju sav novac koji je ponijela. A ponijela je popriličnu svotu. Jer je planirala veliku kupovinu. Rođendanskog dara sestri, «velikog» dara - jer se radilo o «okruglom» rođendanu. Božićnih darova cijeloj obitelji i prijateljima, jer Rose je voljela obaviti kupovine božićnih darova mnogo prije Božića. A Rose nije bila škrta u darivanju. I tako je sa sobom ponijela priličnu svotu novca. Netipično je bilo to što je imala toliko gotovine. Jer je naravno često, naročito na putovanjima, koristila kartice. Doduše, znala je i kako trgovci antikvitetima, barem oni "mali", više vole gotovinu. Rijetko prihvaćaju ček. Ne žele se baktati ni s provjerom kartica. Pošto je većinu kupovina namjeravala obaviti upravo u trgovinama antikvitetima i antikvarnim knjižarama, Rose je ponijela neuobičajeno mnogo gotovine. No, vjerojatno je tako bilo suđeno. Jer stari je trgovac odjednom – popustio. I pristao joj prodati sliku. Po cijeni koja je bila visoka, ali ipak dostupna. Čak ga je navela da cijenu malo i spusti. Kako bi točno odgovarala svoti gotovine kojom je u tome trenutku raspolagala. Nije to učinila iz škrtosti, niti iz zadovoljstva cjenkanja. Uradila je to jer se bojala da će se trgovac predomisliti. Dok ona odjuri do bankomata. I podigne još gotovine. Trgovac ju je upozorio kako može imati gadnih neprilika – pokuša li sliku iznijeti iz zemlje. Želi li on uopće prodati tu sliku, pomislila je Rose, pomalo ljutito. Nije joj palo na pamet kako je probudila tračak želje u staroga antikvara. I fizičku reakciju za koju je vjerovao da više nije moguća. Pa je pomislio kako je dobro što je zaklonjen pultom. Rose je u njegov antiquity shop ušla tako neočekivano. I bila tako neočekivana – za njega. Bila je potpuno drugačija od njegovih tipičnih kupaca. Onih koji su se razmetali svojim poznavanjem antikviteta. Često samo površnim. I svojim debelim novčanicima. I od onih nesigurnih, kojima je mogao utrapiti bilo što. A podsjetila ga je na ženu koju je ljubio. Nekada davno, davno. Njegova je ljubav doduše imala dugu kosu – upletenu na potiljku. A Roseina je kosa bila kratka. No isto tako živa i plava kao kosa njegove davne ljubavi. Rose je, upravo prije no što je ušla u njegovu radnju, skinula sako. Jer postalo je tako sparno. Netipična vrućina i sparina za to doba godine. Za kasnu jesen. Rose je ostala u tankoj svilenoj, tamnoplavoj košulji. Koja joj se, jer se malo oznojila, pripila uz tijelo. Ocrtala grudi, čak i bradavice. Koje su bile velike i znale stršati. Pa ih je Rose krotila krućim grudnjacima. Ali – bezuspješno. Rose ga je pogledala otvoreno i izravno. Pronicljivo ali ne i nametljivo. Kontakt s Roseinim pogledom bio mu je tako ugodan. Jer Rose kao da nije vidjela njegove bore i staračke pjege. Čak ni veliku bradavicu na vrhu nosa. Koja se posljedjih dana ružno zacrvenjela. I počela malo krvariti, po rubovima. Bio je to -melanom. No oni to nisu znali. Ni trgovac, ni Rose. Koja ga je gledala otvorenim pogledom. Nimalo zainteresiranim za tu ružnu izraslinu na njegovu nosu. Ali zainteresiranim - za sliku. I za njega. To mu je - polaskalo. Rose je pogledom hvatala njegovo raspoloženje. Ushićenje zbog slike koju je upravo u tomu trenutku razgledao. Na njegov je ushićeni pogled odgovorila osmjehom. A taj osmijeh nije bio koketan. Jer staretinarov pogled Rose nije protumačila kao kompliment - sebi. Iako je to bio. Oduševljenje koje je stari trgovac osjetio prema slici koju je upravo razgledao odjednom se prelilo. Pretočilo. U oduševljenje - za Rose. Stari trgovac antikvitetima bio je – sasvim zatečen Roseinom pojavom. Rose je ušla iznenadno. U mrak trgovine. Sa sunčane ulice. Na kosi, tako sličnoj kosi antikvarove davne ljubavi, donijela je odsjaj sunca. Obrazi su joj bili zažareni. Plava bluza pripijena uz tijelo. Osjetio je, uz miris shanella, i miris njezina tijela. Zagrijanog od sunca. Sliku joj je prodao ispod cijene. Iako je stvarno je vjerovao da je slika autentična. Pa je uopće nije ni namjeravao prodavati. Barem ne po toj cijeni. Pokajao se. Čim je Rose izišla iz njegove trgovine antikvitetima. I odnijela sa sobom sunce, lijepa sjećanja i zadnje buđenje njegove muškosti. Preplavila ga je ljutnja. Na Rose i na sebe. Jer sliku, koju joj je upravo prodao, smatrao je svojim životnim otkrićem. Koje bi ga, ukoliko je to otkriće istinsko, moglo proslaviti i obogatiti. Vještica... pomislio je ... kako sam joj samo mogao podleći. Zjapuren, potrčao je na ulicu. Da zaustavi Rose. Poništi kupovinu ... vrati sliku. |
- 23:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Za laku noć, kao uvod u novi nastavak blog horora
Izgleda da je Morpheus posjećivao Rose ... |
- 22:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Je li ljubav - slijepa?
|
- 14:50 - Komentari (17) - Isprintaj - #
08.10.2006., nedjelja
Blog horor, nastavak sedmi
|
(nastavak, šesti) Vrativši se sutradan kući, Rose je sjela na stolicu pred svojim računalom. S namjerom da izbriše svoj blog. Otvorila ga je. Ponovo, po ko zna koji puta, pročitala poruku: Budi - budna, Rose! Čekaj! ... sada već tako specificirano upućenu – njoj. S njezinim imenom u vokativu. Poruka je bila vokativna. I imperativna. Zvučala je – zlokobno. I zato je, vrativši se toga ponedjeljka kući, ona sjela na stolicu pred svojim računalom. S namjerom da izbriše svoj blog. Stolica je bila kožna, s visokim naslonom. Anatomski oblikovana. Rose ju je nabavila otprilike u ono vrijeme kada je otvorila svoj blog. Iako je i ranije provodila mnogo vremena za računalom i bila dosta online, otvaranjem bloga to se vrijeme umnožilo. Pa je Rose, koja je povremeno patila od ishialgie, odlučila kupiti novu «kompjutorsku stolicu». Iako inače nije patila za top proizvodima koji su «zadnja riječ tehnike», sada je pronašla i kupila – pravo ergonomsko čudo od kompjutorske stolice. Bolje rečeno – fotelje. I za to je dala mnogo novca. Previše. Bila je to neuobičajena kupovina za Rose. Jer ona je bila štedljiva. Bolje rečeno, Rose nije bila rastrošna. Rastrošnost joj nije pristajala. Još je nešto bilo neuobičajeno u vezi te stolice. Stolica je bila kožna. No, to nije ništa čudno. Čudno je to što je stolica bila – crvena. Crvena! Jarko crvena. Poput svježe krvi. Bio je to jedini crveni predmet u Roseinu stanu. Koji je bio sav u plavo – sivim nijansama. Prema crvenoj je boji Rose imala proturječna osjećanja. Ta ju je boja istovremeno i privlačila i odbijala. Bila joj je lijepa ali nekako suviše agresivna. Rose nikada ne bi odjenula odjevni predmet crvene boje. Čak niti detalji njezine garderobe nisu bili crveni. Nikakvih crvenih torbica, cipela ili rukavica. Ponekad bi možda i posegnula za nekakvim šalom koji je u sebi imao pokoju mrljicu crvene. No, još bi ga brže odložila. I kupila nešto plavo, sivo, crno. Uz neki bijeli detalj. Crveno je rublje smatrala vulgarnim. S preočitom porukom koju upućuje. Njezino rublje nije upućivalo nikakvu poruku. Bilo je dosadno bijelo, jednostavno, perivo i praktično. Rose nije koristila ni jarko crveni ruž. Ustvari Rose nije «mazala» usta. Samo bi na kapke nanijela malo plavo-sivog sjenila i malo tamnoplave maskare na trepavice, u posebnim prilikama. Rose nije imala niti crvenih šalica, nije kupovala crvene svijeće, ni crveno cvijeće. Čak su i jabuke koje bi kupila najčešće bile zelene. Granny Smith. Voljela je bijele ruže. No ipak – one s ružičastim rubom latica. Jednom je kupila i jednom obukla i ružičastu bluzu. Za nekakvo društveno događanje. Ružičasta je boja te bluze imala upravo tu nijansu - ruba latica omiljenih Roseinih ruža. Pa je i Roseine obraze, inače blijede, ružičasto zarumenila. Bluzu je obukla uz bisernosivi kostim strogih linija. Kakve je i inače stalno nosila. I pobrala opće odobravanje. I niz komplimenata svojih kolegica. I pokušaj udvaranja jednoga od kolega. Koji se inače držao podalje. I koji je odmah ustuknuo. Jer Rose je znala kako držati na distanci. Rijetke udvarače. Rose više nije obukla ružičastu bluzu. Vratila se bijelima, sivima, plavima i crnima. Kojih je imala čitavu zbirku. U Roseinoj garderobi nije bilo ni – uzoraka. Sve što bi Rose obukla bilo je jednobojno. Uzorke na odjeći Rose je smatrala neukusnima. Pa čak i karo ... i sitne diskretne točkice. U njezinoj garderobi nije bilo niti volana, faldi ni paspula. Sve je bilo klasično strogo. Rose nije nosila puno nakita. Prsten – nikada. Ni narukvicu. Za broševe je ipak bila još premlada. Stalno je nosila jedino - naušnice. Jednostavne srebrne. I ponekad – male bisere. U svečanim bi prilikama stavila i ogrlicu. No, rijetko. I uvijek nešto diskretno – srebrni lančić i mali biserni privjesak. Ili jednu od svojih ogrlica od gorskoga kristala. Na svojim je putovanjima voljela kupovati nakit. Najčešće srebro. I poludrago kamenje. Najdraži joj je bio - gorski kristal. Kristalno proziran, s ponekim zarobljenim mjehurićem zraka. Kao komadić leda, nepravilna oblika. U svojoj je škrinjici Rose imala nekoliko ogrlica upravo od gorskoga kristala. I poneki komad mutnoga opala, crnoga ahata, plavoga lapislazulia, zelenoga žada i malahita. Ljubičasti ametist i tirkiz bili su tu već rjeđi. Rose je znala izabrati lijepi kamen. I uočiti manu na lošem komadu. Mrlju ili pukotinu, neizrazitu boju. Često je, uzevši kamen u ruku, osjetila kako zrači. Grije joj ruku. Kao živ. Tada je znala - mora kupiti baš taj komad. I nerijetko bi joj trgovci rekli: vi ste pravi poznavatelj ... svaka čast - odabrali ste najbolji komad... Nisu to rekli reda radi, samo da polaskaju kupcu. Stvarno su to i mislili. Jednom je tako od trgovca dobila i povelik popust. Kada je redom odlagala na pult različite komade koje joj je redom nudio. I kad je zavirila na policu u donjem redu. I rekla: Ovaj! Komadi nakita koje bi kupila drugima na poklon bili su drugačiji. Sestri je kupovala lijepo obrađeni koral, jantar, crveni turmalin, ružičasti rosenkvarc. I pokoji mali rubin. Jednom, vrativši se iz Bratislave, donijela je sestri cijeli komplet nakita od granata. Kamena crvenog poput koštica šipka, nara, granata. Po kojem je taj kamen i dobio ime.Nakit od granata je bio prekrasan. I svidio se Rose. No, ona ga nikada ne bi kupila - sebi. Dakle, u Roseinom stanu, u Roseinom ormaru i Roseinoj škrinjici za nakit nije bilo – crvene. Pa je stoga kompjutorska fotelja i to povelika, u jarko krvavocrvenoj boji, bila jako uočljiva. Kada je fotelja bila raspakirana i postavljena na svoje mjesto pred ekranom računala, Rose se začudila. Prvo, začudila se sebi. Kako to da se nije oduprla impulsu koji je osjetila ugledavši crvenu fotelju? Kako to da se nije na kraju odlučila za solidnu – crnu. Drugo, začudila se kako je ta crvena fotelja – dobro «sjela» u njezin sivo-plavi ambijent. I treće, začudila se učinku te crvene fotelje. Jer, fotelja je potaknula i druge «crvene» kupovine. Rose je kupila svoju prvu crvenu šalicu. Koja je prosto zurila u nju iz izloga trgovine s antikvitetima. Šalica je bila – komadna. Od tanka porculana. Čuvene marke Rosenthal. Iako je bila antikvitet, imala je začudo moderno stilizirani oblik. Tanjurić je doduše bio malo okrnjen na rubu ... i cijena je bila bezobrazno visoka. Ali je Rose šalicu ipak kupila. I još nešto – počela ju je i svakodnevno koristiti. Čudno za trezvenu Rose koja je antikne komade porculana, koji je inače skupljala, držala gdje im je i mjesto – u vitrini. A Roseina vitrina je bila velika. Jer Rose je bila kolekcionar porculana. A njezina je zbirka bila produžetak bakine i majčine. Zbirke porculana. Bilo je tu prekrasnih komada. Figurica, ukrasnih tanjura, "aufsaca", svijećnjaka ... Rosenthal, Lladro, Zsolnai, Royal Albert, Royal Copenhagen ... pokoji mali Hummel, još iz vremena dok je figurice dizajnirala Bertha. Hummel. Opatica s darom i ljubavlju prema dječjim likovima i malim žanr scenama. U porculanu. Zbirku je Rose popunjavala vrlo kritički. Probirljivo. Na aukcijama i sajmovima antikviteta. Na svojim ekspedicijama u trgovine antikvitetima. A ponekad i na - "buvljim pijacama". To joj je bilo posebno zadovoljstvo. U hrpi stare krame, nepogrešivo prepoznati lijep porculanski komad. Kao princezu među piljaricama. Kolege s kojima je putovala, najčešće službeno, na znanstvene skupove diljem Europe, zapazili su tu Roseinu sposobnost. I često tražili njezin savjet. Ponekad bi joj bilo neugodno kad bi im morala reći kako komad porculana koji su oni odabrali - nije vrijedan. I zato je više voljela kupovati sama. Jarko crvena šalica koju je Rose kupila, nedugo nakon kupovine crvene fotelje, tako je dobro "išla" upravo uz tu crvenu fotelju. Šalica je bila tako krhko lijepa. Tako tanka i ugodna u ruci i na usnama. Dovoljno velika da posluži i kao šalica za čaj, a ne samo za kavu. Pa ju je stalno, punu ili praznu, držala na pisaćem stolu. Kraj tikovnice računala. Kao "par" crvenoj fotelji. Poslije su se postepeno dogodili još neki «crveni» predmeti. Uglavnom sitnice. «Krupnija» je bila jedino nova slika. Kupljena u trgovini antikvitetima jednoga europskoga grada. U kojem se održavao znanstveni skup. Na kojem je Rose bila pozvani predavač. Odlazeći na Skup, Rose nije ni slutila da će s puta donijeti – sliku. I to kakvu. Jer, slika koju je Rose s puta donijela - nije bila obična slika! (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (23) - Isprintaj - #
Morpheus
Morpheus - bog snova ... |
- 16:42 - Komentari (22) - Isprintaj - #
Dvoje, u ružičnjaku - na mojem secretairu
|
- 11:00 - Komentari (29) - Isprintaj - #
07.10.2006., subota
Blog horor, nastavak šesti
|
(nastavak peti) Oporavljenja dubokim snom, Rose se probudila s odlukom. Zarekla se kako nikada više neće otvoriti svoj blog. Čak niti da ga – izbriše. Zaboravit će blogiranje. Objavljene postove.. Svoje blogovsko društvo. Sve komentare. Svih postova. Znala je da će joj to biti teško. Jer, neki su joj posjetitelji njezina bloga postali dragi. Iako nije nikada vidjela njihova lica. Nije znala njihova prava imena. Niti im čula glasove. A ipak je s jedino s nekima od njih – istinski razgovarala. Iskrenije i otvorenije nego u realnome svijetu. Iz njihovih je postova i komentara na vlastite postove saznavala o njihovim životima. Dnevnim događanjima, obiteljima i kućnim ljubimcima. Bolestima. Životnim krizama. Strahovima i nadanjima. Knjigama koje čitaju. I jelima koja vole.O idejama koje ih zaokupljaju. I stavovima prema životu. Pa i o – njihovoj intimi. U nekim je vlastitim postovima Rose o sebi rekla više no što je ikada mislila da bi bila voljna. Reći. Priznati. Ikomu. Drugomu. Znala je kako će joj sve to – strašno nedostajati. Jer blog je postao značajan dio njezina života. U koji nije pustila ljude iz svoje svakodnevice. Za njezin blog, naime, nije znao – nitko iz njezine blizine. Nitko od kolega. Nitko od studenata. Ni nekoliko prijateljica s kojima bi povremeno izlazila na kavu. Kavu je uvijek popila – bez šećera. A za sladoled je tvrdila kako ga ne voli. No posjetitelji su njezina bloga znali. Da je luda za sladoledom. Koji ne jede. Osim u rijetkim trenutcima gubitka kontrole. Kad bi pojela čitavo pakiranje. Namijenjeno za 4 – 6 osoba. A zatim – povratila. I poslije se osjećala – prljavo. Reakcije nekih njezinih blogovskih posjetiteljica sa sličnim iskustvima pomogle su joj da prizna samoj sebi kako je na pragu bulimije. I da s povraćanjem prestane. Za blog nije znala čak ni njezina sestra. Sestra nije znala ni za Roseine povremene bulimične epizode. Jer Rose je bila - starija sestra. Pa je osjećala kako svoju mlađu sestricu mora štititi. Čak i kada se sestra udala. I postala majka. Dviju lijepih djevojčica. Reseinih nećakinja. Koje su već - odrastale. I koje je Rose voljela, više od svega. Rose je znala. Bit će joj teško živjeti bez bloga. Koji je postao značajni dio njezina života. Odvojen, doduše, u poseban rukavac njezine životne rijeke. Miran i neužurban. Bez prisile svakodnevnih obveza. Različitih obzira. I konvencija svakodnevice. No, ipak je odlučila. Svega se toga – odreći. Nikada više ne otvoriti svoj blog. Ne napisati niti jedan post. Ne odgovoriti niti na jedan komentar. Nikada više. Jer, jedino će tako moći zaboraviti na Morpheusa. I njegove poruke. Jedino tako neće više– čekati. I neće biti budna. Po čitave noći. Ni po Morpheusovoj, ni po čijoj zapovijedi. Rose, naime, nije podnosila da joj netko zapovijeda. Živjela je već dugo sama. Po svome. Raspolagala svojim vremenom i svojom zaradom. Sama rješavala sve praktične poslove. Donosila sve odluke. I snosila sve posljedice tih odluka. Rosina je narav bila ponosna. Ne ohola, niti bahata, već ponosna. Rose je jako držala do samopoštovanja. Mrzila je pokornost, poniznost i snishodljivost. Nikada ne bi bila gruba niti bezobzirna. Pogotovo prema nekome nižega statusa, nižega obrazovanja, lošije životne pozicije. No, ponekada bi, iznenađujuće za okolinu koja ju je smatrala mirnom i staloženom, premda pomalo hladnom, burno reagirala na pokušaje narušavanja njezine privatnosti. Na naredbe nadređenih. Na njihove nelogične ideje, zamisli i projekte. Ponekada bi, na znanstvenim skupovima, Rose znala iznenaditi sugovornike i sustručnjake britkim primjedbama. Kad bi reagirala na nekompetentnost, prepotenciju, glupost. Nikada nije robovala autoritetima. To njezina živa, znatiželjna i ponosna priroda nije podnosila. Upravo je stoga Rose bila istovremeno zapanjena, razljućena i uplašena Morpheusovim upadom u njezinu privatnost. Njegovim zapovijednim tonom. Njegovim odbijanjem da s njom razgovara. Njegovim bahatim pretpostavljanjem kako će ga ona poslušati. Njegovim, uspješnim, pokušajima da je zastraši. Sve bi bilo drugačije da je Morpheus pristao razgovarati. Jer Rose je i to pokušala. U prostor za komentare, nakon onog posta o snovim, upisala je niz poruka. Za Morpheusa. Tko si - ti? Što želiš od mene? Javi se da razgovaramo! Zašto da - budem budna? Što to da čekam? Tko si ti da mi naređuješ... i s kojim pravom? Molim te, javi se. Moramo razgovarati! Prijetiš li ti to meni? Zašto sam baš ja postala - tvoja meta? Znam da me ti sprječavaš da komuniciram sa svojim blogovskim prijateljima. Prestani s time! .... Morpheus, zašto mi ne odgovaraš? Odgovori, kukavice! ... Molim te, javi se, moramo razgovarati.... No, nije bilo odgovora. Morpheus se oglušio o sva njezina pitanja, proteste, prijetnje i molbe. A njegova se poruka ... Budi - budna, Rose. Čekaj! ... svakodnevno uporno ponavljala. Ta je upornost i bezobzirnost iz dana u dan sve više plašila Rose. Zato više nikada neće ući na svoj blog. Nastavit će sa svojim životom. Zaboraviti da se sve to ikada dogodilo. Rose je to odlučila jučer, nakon večere. Pod tušem. Pod mlazevima tople vode. U pari svoje udobne kupaonice. U kojoj se uvijek osjećala sigurnom. Izdvojenom od svijeta. Raskomoćenom i oslobođenom stega. Poslije tuširanja i listanja vrtnoga časopisa, Rose je, opijena mirisom ruže po imenu Bijeli san, utonula u san. Dubok, dug, okrepljujući. San kakvoga dugo nije iskusila. Kada se, opravljena, probudila, njena je odluka bila jasno oblikovana. I granitno čvrsta. No, odluka – nije potrajala. Vraćajući se kući s posla, Rose se počela predomišljati. I shvatila kako – neće izdržati. Ne dok njezin blog treperi negdje tamo u virtualnom prostoru, a Morpheus na njemu vreba. Iako nevidljiva njezinu pogledu, na blogu je čeka Morpheusova poruka, obećanje, zapovijed, prijetnja: Budi – budna, Rose! Čekaj! Ne. Neće nikada više imati mira. Ne. Barem ne dok – ne izbriše svoj blog! (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Moje ruže
Pominjanje ruža ... |
- 20:25 - Komentari (9) - Isprintaj - #
Ruža ili ruža?
Ova je - Carravagiova... |
- 15:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #
06.10.2006., petak
Blog horor, nastavak peti
|
(nastavak, četvrti) Pošto je dugo sjedila i zurila u ekran svojega računala, Rose je konačno ustala. Riješena da na sve – stavi točku. Zaboravi blog i blogiranje. I zlokobne poruke. I zlokobnog posjetitelja. No, prije toga će skuhati večeru. Jer danima nije pojela nešto toplo. Večera će ujedno biti i ručak. Današnji i sutrašnji. Rose je živjela sama. Pa je kao i većina ljudi koji žive sami, rijetko kuhala. Rose nije voljela jesti vani. Po restoranima. Barem ne u svojem gradu. Jer tamo se nudila uglavnom loša i skupa hrana. A Rose je bila – sladokusac. Voljela je dobar zalogaj. I poput vrhunskoga degustatora savršeno je dobro razlikovala izvrsno pripremljeno jelo od osrednjeg. Rose je svoj gastronomski ukus mogla zahvaliti svojoj baki. Koja je bila rođena kuharica. I potomak vrhunskoga kuhara. Bakin je otac, Rosein pradjed, imao slavni restoran u Kijevu. Dok je Kijev bio dio Carske Rusije. Njegova ga je kćer, Roseina baka, trebala naslijediti. Ali, dogodila se nekakva nesretna ljubavna priča, razbaštinjenje ... Roseina je baka napustila oca, domovinu ... i za velikom ljubavi, koja je nesretno završila ... doselila u naše krajeve. Rose je dakle, zahvaljujući baki, bila pravi znalac. Kada se radilo o hrani. U kojoj je uživala. I koju je već u djetinjstvu, uz baku, naučila izvrsno pripremati. Ali ... u vrijeme puberteta, Rose je doživjela tipičnu fazu – debljanja. Zaokružila se poput buhtlice. Grudi su joj odjednom nabujale. Bokovi se zaokružili. Pupak utonuo. Dobronamjerno zadirkivanje okoline i činjenica da Rose, tada još Ruža, odjednom nije mogla zakopčati omiljenu haljinu na prsima – nagnala ju je na odluku. Kako nikada neće biti debela. Kao njezina baka, vrhunska kuharica, poznavateljica ljekovitih trava i vješta pripovjedačica. Kao njezina majka, koja je ulazila u preuranjenu menopauzu izazvanu histerektomijom. Majci su joj upravo odstranili maternicu na kojoj se pojavila izraslina. I jajnike, opreza radi. Jer neki su ginekolozi u to vrijeme smatrali kako ženski reproduktivni organi postaju suvišni, kad se ženina reproduktivna funkcija izvrši. Roseina se mati, nakon uspješne operacije, oporavljajući se - naglo udebljala. I tako je Rose izabrala život stalnoga uskraćivanja. Priroda ju je obdarila, iako bi Rose rekla – kaznila, oblom građom i dobrim apetitom. I Rose je bila obla, iako ne i debela. No, držanje tih oblina pod kontrolom značilo je - stalan oprez. I vješto taktiziranje. I visoku razinu samokontrole. Rose je, kad je počela živjeti samostalno, izabrala makrobiotiku. Meso zamijenila seitanom i tofuom. Jela pretežno povrće i voće. Uzgajala klice alfa alfe. Potpuno prestala jesti kolače. Povremeno bi, uz kasniju grižnju savjesti, podlijegala iskušenju sladoleda. Pa je i sladoled prestala jesti. Osim u rijetkim prilikama u kojima bi izgubila kontrolu nad sobom. Pa bi pojela ... proždrla ... ogromnu porciju sladoleda. A zatim je u kupaonici, pustivši vodu u vodokoltliću kako bi prigušila zvukove - namjerno povratila. Rose je svoje obroke namjerno činila neukusnima. Kako bi s lakoćom mogla prestati jesti. Čim utoli prvu glad. No, nije izbjegla povremene napadaje gladi. Koja je bila dublja od gladi za hranom. Tako je Rose i ove večeri posegnula za svojim uobičajenim receptom. Korijenasto povrće, uredno izrezano na štapiće. Skuhano u zepter posudi. Na malo vode. Bez masnoće. Bez soli. Rose će sve to, kad bude skuhano, a dente, poškropiti s malo djevičanskoga maslinova ulja i tamarija. Izgrabit će na tanjur neveliku porciju. Posuti je sjeckanim peršunovim listom ili koprom. I završiti s jelom, ostavljajući na tanjuru zadnjih nekoliko zalogaja. Tako je bilo i ove večeri. Kad je završila s jelom, Rose je ostake s tanjura istresla u najlonsku vrećicu. U kojoj su već bili ostatci od guljenja povrća. Učinivši to, Rose je krenula sve baciti u kantu za otpatke. Pri tomu je planirala još nešto. Baciti u smeće i tako skloniti s vida i onu ružu. Koju je zatekla na svome uzglavlju. No, kad je prišla krevetu, nije za to imala snage. Cvijet ruže bio je prekrasan. Alabasterski bijel. S jedva primjetnom sjenkom rumenila na rubu poluotvorenih latica. I dugom drškom. I savršeno raspoređenim i jarko zelenim listovima. Rose nije imala srca. Baciti tako prekrasnu ružu. Bez obzira na sve. Pa ju je stavila u usku jednostavnu vazu. Na mali sekretair u svojoj spavaćoj sobi. Između dva srebrna svjećnjaka. Sekretair je bio od trešnjeva drveta, mutnoga sjaja. Crna vaza s bijelom ružom. Sjaj srebrnih svjećnjaka. Bila je to – lijepa slika. Rose je oprala posuđe od večere. Ostatak skuhanoga povrća spremila u hladnjak. Odabrala i pripremila odjeću za sutrašnji dan. Na klupici u predsoblju složila ručnu torbicu, aktovku i notebook. Provjerila jesu li cipele savršeno uglancane. Potom se otuširala i legla. Pokušala je čitati. Prvo najnoviji članak iz stručnog časopisa. Potom upravo kupljeni razvikani bestseler. Kad joj ništa od toga nije pošlo za rukom, počela je listati zadnji broj časopisa Floral. Urednik časopisa bio je ljubitelj ruža. (I sam ih je uzgajao.) Pa su različite sorte ruža imale svoje mjesto u svakome broju. Štoviše, postojala je stalna rubrika pod ne baš naročito originalnim naslovom: Ruža, kraljica cvijeća. A Rose bi čitanje novoga broja Florala započinjala upravo tom rubrikom. Kad je rasklopila časopis na uobičajenoj «ružinoj» stranici, Rose je ugledala fotografiju. Nove sorte ruža. Koja je upravo dobila nagradu na velikoj svjetskoj izložbi svijeća. Nagrađena je ruža bila bijela, s rumenim rubom latica. I zvala se Bijeli san. Ruža je pogled s fotografije svrnula na vazu s ružom. Na sekretairu od trešnjeva drveta. Pupoljak Bijelog sna ljeskao se u polumraku. Između dva srebrna svjećnjaka. Rose je gotovo mogla vidjeti kako se iz njega nježno isparava miris. Sladak i opojan. A ipak tako svjež. Rose je duboko udahnula. I osjetila se sva prožeta. Tim mirisom. Sklopila je oči. I neprimjetno, nježno – utonula u san. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Zaviriti?
|
- 15:24 - Komentari (22) - Isprintaj - #
05.10.2006., četvrtak
Blog horor, nastavak četvrti
|
(nastavak, treći) Ruža. Blogerica se zvala – Ruža. Nije voljela svoje ime, pa se često znala našaliti kako joj je ime – kravlje. Svaka druga krava u štali zove se Ruža ... ili Rumenka ... rekla bi. Tada bi je uvjeravali kako je u krivu: Ruža je baš lijepo ime, a ruža – krasan cvijet. Ruža sebe nije smatrala krasnom. Što se izgleda tiče, bila je prosječna. Pravilnih crta, plavih očiju i kose. Kosu je dugo nosila – dugu. Povezanu i ukroćenu na potiljku. Tek bi se koja kovrča povremeno otela kontroli. Uz uho ... ili na dnu vrata. To bi polaskalo Ružinu izgledu. Ali, ne zadugo. Jer čim bi Ruža to primijetila, nestašnu bi kovrčicu odmah sputala. Ruža bi svoju dugu kosu raspustila tek pred spavanje. Tad bi je dugo češljala, pred ogledalom. Sto poteza četkom. Ta joj je navika ostala još iz vremena kada joj je dugu kosu češljala njezina majka. Češljajući se uvečer pred ogledalom, Ruža bi načas zaustavila žustre poteze četke u srebrnom okviru. Četka je bila bakina, zatim majčina, a sada je pripadala Ruži. Zaista se zagledala u vlastiti odraz. Naravno da je vidjela kako ju raspuštena duga kosa uljepšava. No, nikada se ne bi raspuštene kose pojavila u javnosti. Nije čak ni lijegala raspuštene kose. Kada bi kosa bila dobro iščetkana, Ruža bi je isplela u debelu labavu pletenicu i povezala vrpcom na kraju. A onda je Ruža, kao iz nekog hira, kosu kratko ošišala. Prirodno kovrčava, njena je kosa šišanjem postala kovrčavija. Sve je postalo – mnogo jednostavnije. Kosu bi oprala, istrljala je ručnikom. Pustila da se prirodno osuši. Nagnula bi glavu prema dolje, prsnula malo «učvršćivača», protrljala – i frizura je bila tu. A večernjih sto poteza četkom uradila bi u trenu. Ružino odustajanje od duge kose imalo je i «filozofsku» podlogu. Ona je, naime, smatrala kako ženi nakon 30-ete više ne priliči duga kosa. A 30-eta je već bila iza nje. Odrezanu pletenicu, plavu i tešku, Ruža je s obje strane zavezala vrpcama. Zamotala je u svileni papir. I - spremila na dno ladice. Okolina je primijetila promjenu na Ruži. Jer Ruža uglavnom nije bila sklona - promjenama. Barem ne onim naglim i izrazitim. Pošto je svoju lijepu dugu kosu Ruža godinama skrivala kroćenjem i uplitanjem, šišanje "na kratko" izazvalo je - neočekivan efekat. Kosa je pobjegla kroćenju i pokazala svoj puni sjaj. Jer uz oči, krupne i izrazito plave, kosa je bila jedan od "aduta" Ružine ljepote. U koju Ruža nije vjerovala. Okolina je, dakako, morala primijetiti promjenu na Ruži. I komentirati je. Pa se krug Ružinih poznanika i suradnika kao i maleni krug ne baš bliskih prijatelja jednoglasno složio: S Ružom se - nešto događa. Naravno, kad žena nešto mijenja u svojem izgledu ... mora biti da je zaljubljena. Ili, barem zainteresirana. Za nekoga. No, Ruža nije bila. A svoje su pretpostavke suradnici, pa čak i prijatelji, zadržali za sebe. Ili razmijenili među sobom. Jer Ruža je bila suzdržana. Pred njom se to nikada ne bi usudili komentirati. Pred Ružom obično nitko ne bi izrekao prostu riječ. Ili bi se, ako bi to učinio, osjetio potrebu - ispričati Ruži. Iako bi u društvu bilo i drugih žena. Pred Ružom se obično ne bi pričali ni prosti vicevi. A bili su u krivu. Jer Ruža je imala smisla za humor. Pa bi se sigurno nasmijala vicu. Pa i lascivnome. Dakako, ukoliko bi bio duhovit. A ne samo - vulgaran. Ruža baš nije voljela svoje ime. Koje je iz šale nekada nazivala "kravljim". Iako nije bila snob, smatrala ga je nekako – prostim. Jednostavnim. Pre jednostavnim, za nju. Jedino što joj se kod njezina imena sviđalo – bio je inicijal. R – vizualno i grafički lijepo. Vitičasto i razigrano. Pa se u privatnim pismima i porukama potpisivala upravo tako – R! Jedan ju je gimnazijski kolega, vjerojatno pomalo u nju zaljubljen, nazvao – Rose. Rose - Rouz! Prvo se malo ljutila i protestirala: Amerikanizacija domaćih imena je tako snobovska. Ali to – Rose – vremenom se «stopilo» s Ružom. Postala je Rose. I ostala – Rose. Jedva da je još netko znao kako je Rose ustvari Ruža. I Ruža je o sebi počela misliti kao o – Rose. Iako ime Ruža, a ni sebe samu nije smatrala krasnima, pa čak niti lijepima, ruže je voljela. Ruže svih boja i oblika. Najdraže su joj bile one bijele. S malo rumenila po rubovima latica. Ponekad bi, na putu kući, s posla, sama sebi kupila jednu ružu. Najčešće bijelu, s rumenim rubom latica. Upravo je takvu ružu Ruža, to jest Rose, našla na svojem uzglavlju, kada se te večeri vratila kući. Od pisanja posta o snovima ... i prve Morpheusove poruke na njezinu blogu prošla su gotovo dva mjeseca. Nakon posljednje poruke ... Budi – budna! Čekaj! Morpheus ... Rose je nije napisala niti jedan novi post. Na svoj je blog "ulazila" jednom tjedno. Subotom. Gotovo ritualno. I uvijek bi zaticala - nove poruke. Ili, bolje rečeno, istu onu staru poruku: Budi – budna! Čekaj! ... ponavljanu iz dana u dan. Rose je jedne subote napravila "eksperiment". Pokušala je Morpheusove poruke - isprintati. No, iako se glava printera micala, kao da nešto ispisuje, na kraju je iz štampača izišao samo prazan list papira. Koji je Rose spremila. Pohranila u mapu. I odložila na komodu. A tada je Rose, vrativši se jedne večeri kući,na uzglavlju našla - ružu. Ključ njezina stana imala je samo njezina sestra. I sestrina obitelj. Pa je Rose trezveno pomislila kako je netko od njih, možda upravo njezina sestra, svratio. I ostavio joj ružu na uzglavlju. No, kojim povodom? Do njezina rođendana bila su još gotovo dva mjeseca. Drugih se povoda nije mogla sjetiti. Nazvala je sestru. Dakako, ne na mobitel. Jer sestrin je mobitel, uglavnom bio isključen. Pa se Rose ljutila ... ili smijala, ovisno o raspoloženju i hitnosti poruke koju je željela uputiti sestri. Ponekad bi joj na sekreterici ostavila šaljivu rugalicu: Hej, uključi ponekad svoj mobitel... sestrice, znaš li čemu služe – mobiteli ... ili: da bi radio, preporučljivo je da mobitel – bude uključen... No, sada je već bilo prilično kasno. Pa je sestru mogla očekivati – kod kuće. Kliknula je na tastaturu svojega stacionarnog, bežičnog telefona. Sestrin je broj bio «umemoriran» pod 1. Rose se začudila sama sebi. Jer sestru nije izravno pitala – o ruži. Je li netko od vas svraćao k meni, dok me nije bilo? Ne, Rose. Danas smo svi u punom pogonu. Ali trebali bismo se konačno vidjeti. Nema te k nama već dugo ... Uslijedila je duga stanka. Rose, jesi li još tu? Rose, jesi li ti – dobro? Jesam. Sve je u redu. Samo me muči migrena. Sad ću pod topao tuš. I leći ću ranije. Čujemo se sutra. Pa ćemo se dogovoriti. Vi – k meni? Ili ... ja – k vama? Vezu je po završetku razgovora prekinula njezina sestra. A Rose je i dalje stajala sa slušalicom prislonjenom uz uho. Rosein je krevet bio pod prozorom. Ali, miholjsko je ljeto već prošlo. I Rose je uključila radijatore. Prozor uz krevet nije bio otvoren. Čak niti pritvoren. Barem ne dok Rose nije kod kuće. Pa kako je onda ruža dospjela na njezino uzglavlje? Luda joj se pomisao zavrtjela. Rose je prišla računalu. Koje više nije ni gasila. Na ekranu je titrao screesaver sa slikom ruža. Omiljenih Roseinih ruža. Bijelih, s rumenom sjenkom po rubu latica. U posljednje je vrijeme Rose stalno bila online. Pa je samo kliknula na adresu svojega bloga. Davno napisani post, onaj o snovima još je bio tu. S mnoštvom komentara. Po jedan komentar na dan. Uvijek isti: Budi – budna! Pa potom: Budi – budna! Čekaj! Uvijek s istim potpisom – Morpheus. No, današnji je Morpheusov komentar bio duži. Za jednu riječ. Glasio je: Budi - budna, Rose! Čekaj! Rose je osjetila srce u podgrlcu. Puls joj je naglo skočio i damarao u sljepoočnicama. Spustila se na stolicu kraj računala. I dugo piljila u poruku: Budi - budna, Rose! Čekaj! Kako je mogao znati da se ona zove – Rose? Jer - Rose je za blogerski pseudonim izabrala sasvim drugo ime. Počinjalo je doduše također njezinim omiljenim - R. Ali nije zvučalo – ni slično Rose. Zašto da - bude budna? I -što da čeka? (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
Jesmo li sve mi - Persefone, "mamine kćeri"?
|
- 16:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #
04.10.2006., srijeda
Blog horor, nastavak treći
|
(nastavak, drugi) Za vikend je opet skupila snage. I, oklijevajući, ponovno ušla na svoj blog. Post sa snovima, u naslovu i sličici, bio je dakako još uvijek tu. I komentar. Morpheusov. Sada potpisan. I niz novih – za svaki dan u tjednu. Budi – budna! Budi – budna! Budi – budna! Budi – budna! Budi – budna! Budi – budna! Budi – budna! Svaki komentar – potpisan: Morpheus. Puta 7! Odlučila je zaviriti na blogove svojih prijatelja. Vidjeti što se tamo događa. Komentirati. Pozvati ih (indirektno), svojim komentarima, da svrate k njoj. I ostave svoje komentare. Među drugim komentarima Morpheusov bi se komentar, možda, mogao činiti – «normalnim». Samo još jedan komentar. Među drugim komentarima. Ušla je, dakle, na blog jednog od svojih posjetitelja - OldCAT-a. Čiji ju je pseudonim asocirao na Maurovićeva* Starog mačka. Post na njegovu blogu bio je sasvim svjež. Jutrošnji. Bilo je i komentara – čak 37. Jer OldCAT je pisao izvrsne postove. Pa su ih komentirali brojni posjetitelji. I još brojnije – posjetiteljice. Cijeli buljuk posjetiteljica s imenima božica, godišnjih doba i literarnih heroina: persefona, HERA i Venus-off- Millo ... veSNA i JESENkA ... karenjina i LAURA... Ona je, naravno, odlazila i na njihove blogove. A one svraćale na njezin. Bacila je ovlašan pogled na tekst posta, ne čitajući ga u potpunosti ... Nešto o – erotskim tlapnjama nekog satira. Inače bi tekst pročitala pažljivo. I više no jednom. No, sad je bacila samo letimičan pogled. I počela pisati komentar, za nju – netipičan: Savršen post ... bla bla bla ... OldCAT, s v r a t i n a m o j b l o g ! Iako u grču, ona je još uvijek bila pristojna. Pa nije sve ispisala velikim slovima. Jer to se prema netiquette (internetskom bontonu) smatra vikanjem. A ona nije bila osoba sklona vici ... viki ... vikanju. To nije bio njezin stil. Ona nikada ne bi pozivala nekoga da – svrati na njezin blog. Ne. Nikada ne bi napisala: Dođi na moj blog ... i ostavi komentar! Takvo je «prosjačenje» smatrala – ponižavajućim. Ali sada je ipak napisala: OldCAT, s v r a t i n a m o j b l o g ! Kliknula je: pošalji! Na vrhu se stranice zacrvenjelo: Spam. Prijavit ćemo vaš blog administratoru ... ili tako nešto. I – komentar – nije otišao! Nije bio odaslan ... lansiran... No, to joj se već znalo dogoditi. Nekoliko puta, ranije. Pa nije paničarila. Još nije paničarila. Ušla je na sljedeći blog – simpatične joj persefone koja je uglavnom pisala o aromaterapiji. Nikada joj nije bilo jasno zašto je ova blogerica izabrala pseudonim persefona ... a ne Jasmina, Sandal ili Paccouli ... No, ušla je na persefonin blog. I pokušala komentirati. Post o shiatcu masaži. Više nije niti pokušala napisati: bla bla bla ... nego je odmah otkucala: Persefono, s v r a t i n a m o j b l o g ! Kliknula je na: send. I poruka je – uspješno otposlana. No, kada je načinila refresh i htjela pročitati poruku ... poruke jednostavno – nije bilo! Na dnu niza komentara persefonina posta, iza komentara nekog ljigavog Huandona: Volim kad me golicaju peruškom natopljenom u sandalovo ulje ... nije bilo njezine upravo napisane i «uspješno» odaslane poruke. Nije pisalo: Persefono, s v r a t i n a m o j b l o g ! Nije pisalo – ništa. Gledala je u to – ništa. A zatim panično pojurila na druge blogove. Pisala komentare, sada već bez imena u vokativu. Samo: s v r a t i n a m o j b l o g ! Ali, poruke su, premda odaslane, ostajale – nevidljive. Kao nepostojeće. Kao – nenapisane. Umorna od paničnog jurenja po poznatim i nepoznatim blogovima, vratila se na svoj blog. U međuvremenu je stigao još jedan komentar: Budi – budna! Čekaj! Morpheus _____________ * Andrija Maurović, bravurozni crtač stripova, između ostalih i erotskih. Stari mačak je lik iz njegova stripa, Maurovićev alter ego. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (20) - Isprintaj - #
Zvijezde - padalice, lutalice, navjestiteljice
|
- 16:13 - Komentari (17) - Isprintaj - #
03.10.2006., utorak
Horor blog, nastavak drugi
|
(nastavak, prvi) Samo je projurila kroz stan. Uključila računalo. Spojila se «brzom vezom». Kliknula na adresu svojega bloga ..... Sinoć napisani post bio je tu. Samo naslov – Snovi. I sličica. Časak je oklijevala. Pa kliknula na – komentari. Nije bilo uobičajenih posjetitelja. Niti slučajnih. Samo jedan. Onaj namjerni. S nekom namjerom. Očito – zlokobnom. I opet poruka: Budi – budna! U prvi čas nije primijetila kako poruka više – nije nepotpisana. Jer, potpis je bio tu: Morpheus! Prasnula je u histeričan smijeh. Morpheus. Morpheus? Morpheus! Koji pokvareni šaljivac! Poruku: Budi – budna! potpisati sa – Morpheus. A Morpheus je – bog snova. Odlanulo joj je. Bila je to ipak samo šala. Ali, zašto nije bilo drugih posjetitelja? Niti njihovih komentara? Postovi su mi postali dosadni, pomislila je. A onda je odlučila posjetiti toga Morpheusa. Otići na njegov blog. Čestitati mu na uspjeloj šali. Upitati ga – zašto je baš ona postala meta njegove šale? Našaliti se....izgrditi ga ... zamoliti ga da više ne svraća na njezin blog. Ili – zamoliti ga da svakako opet svrati. Ali, potpis Morpheus - nije bio link do Morpheusova bloga. Pa nije mogla učiniti ništa od namjeravanog. Odjavila se. Ugasila računalo. Pokušala zaspati. No, bili su to samo isprekidani trenutci polusna. Prazni ... bez snova. Ustala je već u 5. Kavu nije skuhala. Niti je popila. Nije popušila ni prvu jutarnju cigaretu. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci, kada joj je neugodna prehlada nametnula «pušačku pauzu». Čudila se sama sebi. Jer – jedva da se mogla sjetiti jutra bez kave, cigarete i – bloga. Ne u posljednjoj godini, od kada je blogerica. Jutarnja kava, cigareta i blog stopili su se u jedno. Ujedno. Zato se jutros i nije usudila dirnuti u to «sveto trojstvo». Jer uz kavu i prvu cigaretu, otvorila bi i blog. A to nije namjeravala. Barem ne sada. Ne u 5 ujutro. Neispavana. U mraku jesenjega jutra. Dani su se skratili. A noći postale duže. Danju je zaranjala u poslove: recenzije ... konsulatacije... predavanja ... bibliografije ... seminari ... opet predavanja.... Svojim je suradnicima djelovala malo odsutno. Ali poslove je odrađivala kao i uvijek – korektno. Nije se ni sa kim s posla družila privatno. I rijetko je s njima razgovarala o privatnim stvarima. Pa ju nitko nije ništa ni pitao. Jer ona je bila uvijek suzdržana. Iako su vjerojatno primijetili kako se nešto nova događa s njom. Ni studenti nisu ništa primjećivali. Iako uljudna, ona je uvijek držala distancu. Na prvim bi predavanjima dogovorila pravila. Demonstrirala gašenje svoga mobitela. I rekla: Isto očekujem i od vas. Predavanja su joj bila uvijek dobro pripremljena. Izvedena - barem korektno. A ponekad bi je tema ponijela. Pa bi predavala sa žarom i nadahnuto. Uvijek je bilo onih studenata koji su je slušali pažljivo. Naravno, većina je uglavnom statirala. Bavila se - nečim drugim. No, dok god nisu ometali predavanja, ona se pravila kako to - ne vidi. Prepuštala ih je vlastitome izboru. I smatrala to - njihovom odgovornošću. Uvijek bi u mnoštvu izabrala neko zainteresirano lice i pogled koji bi reagirao na ono što bi govorila. Tako bi joj bilo mnogo lakše. Ni studenti, dakako, nisu ništa primijetili. Predavanja su joj i dalje bila - u redu. Crne je podočnjake primijetila jedino njezina sestra. I opet joj je uputila opasku o njezinu neurednu životu. Ako živiš sama, ne znači kako možeš živjeti potpuno po svomu. Nesanica se može svladati, urednim dnevnim ritmom. Lijeganjem na vrijeme. I voljom – zaspati. Na sestrinu je brižnu primjedbu samo odmahnula rukom. Prešutjela. I skrenula razgovor – na nešto drugo. Prošao je opet čitavi tjedan: u noći od nedjelje na ponedjeljak, nakon zadnjeg ulaska na blog, nije zaspala – uopće. A sljedeće je noći – bilo nešto bolje. Svake sljedeće – nešto dulji san. I nešto dublji. I dalje bez snova. Ali, ipak ... uspijevala je uhvatiti i nešto sna. Za vikend je opet skupila snage. I, oklijevajući, ponovno ušla na svoj blog. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Ženstvenost?
|
- 16:07 - Komentari (25) - Isprintaj - #
02.10.2006., ponedjeljak
Blog horor, nastavak prvi
|
Već je godinu dana bila - blogerica. U prvim je svojim blogerskim danima, pa i mjesecima, blogirala ovisnički. Uživala je toj svojoj novoj ovisnosti. Niti jedan dan bez posta. Nekada i nekoliko postova istoga dana. Na svoj bi blog obično ulazila uz prvu jutarnju kavu. Bacila bi brz pogled na post, napisan prethodne večeri. Zatim bi čitala komentare: slatke i jetke, britke i tupe. A posjetitelja i komentara bivalo je sve više. Odgovarala bi komentarima na komentare. Zavirivala na tuđe blogove. I šetala njima, ostavljajući za sobom sličice svojega avatara, kao mrvice kruha u priči o Ivici i Marici. Dani bi joj završavali pisanjem novoga posta. Njen je blog počeo pulsirati ritmom njezina života. A teme postova odražavati njezina dnevna razmišljanja i osjećanja. Uživala je toj svojoj novoj ovisnosti. A onda je nastupilo zasićenje. Ipak, i dalje je pisala. Po jedan post svakoga dana. No sad već – samo reda radi. Post koji je toga dana napisala bio je banalan. Komentari posjetitelja bili su – još banalniji. Jer post zaista nije bio inspirativan. Napisala ga je iz puke navike. Post na dan. To je već postala uobičajena rutina. A potom nekoliko dana nije napisala niti jedan post. Nije čak ni zavirila na blog. Ti su joj dani bili užurbani. Ispunjeni svakodnevnim obvezama. Prošao je tako čitav tjedan. A onda je došla jedna nesana noć. Jedna od onih noći koje su u posljednjih godinu dana bivale sve češće. Noć u kojoj je unaprijed znala kako joj neće poći za rukom zaspati. Pročitala je nekoliko odlomaka iz knjiga već pročitanih. Popila lipov čaj s medom. Očistila tipkovnicu računala. Pročitala mailove. Na neke odgovorila. Neke ostavila za kasnije. Pobrisala spam. I – otvorila svoj blog. Na dnu banalnoga posta, napisanoga prije tjedan dana... na dnu banalnih komentara banalnoga posta ... bio je još jedan. Novi. Komentar. Budi – budna! Nepotpisan. Stajalo je samo vrijeme: ponoć, na dan kada je post bio napisan. Novi ju je komentar – uznemirio. I to jako. Nije ni sama znala – zašto. Zašto joj je poruka: Budi – budna! proizvela žmarce? Duž leđa. I na nadlakticama. Koža joj je na nadlanicama postala – poput guščje. A mašak sitnih bijelih, jedva vidljivih dlačica, nakostriješio se. Odmahnula je glavom. Kliknula na crveni križić u desnom kutu ekrana. Iskočila sa svoga bloga. Kao s platforme vrtuljka ili s tramvajskih kola u pokretu. To joj nije nimalo ličilo. Jer ona je bila – trezvena. Davno se već nije zavrtjela na vrtuljku. A i tramvajem se već odavno nije vozila. Te noći uopće nije uspjela zaspati. Svanuli ju je dan ponio svojom užurbanošću. Pa nije na blog i uznemirujući komentar stigla niti pomisliti. Kući se vratila kasno. Umorna. Nakon užurbana dana i neprospavane prethodne noći – nadala se snu. I san je došao. Neočekivano, netipično brzo. Iako je legla rano. Ili, barem za nju - rano. Nešto prije ponoći. Ona, kojoj je obično trebalo vremena da zaspi, zaspala je – odmah. Čim joj je glava dotakla jastuk. Kada se trgla iz sna bez snova, na trenutak je bila u nekom bezvremenom prostoru. Sat je pokazivao 1.17. Zaspala je tek prije kojih pola sata. Pokušala se okrenuti na drugu stranu, zatvoriti oči i misliti lijepe misli. Ali njih – nije bilo. Bila je samo jedna misao: Budi – budna! Naljutila se na – samu sebe. No, ipak je ustala. Začas je bila na zadnjoj stranici svoga bloga. Banalni, sad već stari post, još uvijek je bio tu. I niz banalnih komentara. I onaj novi: Budi – budna! I još jednom : Budi – budna! Opet – bez potpisa. Isti komentar. Ponovo nepotpisan. Ponovo u ponoć. Pokušala se nasmijati. I pomisliti kako je sve to – loša šala. Tada je shvatila kako se sve te dane nije pojavio niti jedan drugi komentar. Osim ovoga – posljednjega. Koji je upozorava: Budi budna! Pročitala je tu poruku. Napisanu jednom. Pa još jednom. Poruka je svaki puta zvučala – sve zlokobnije. Dugo je zurila u ekran. I, pošto je znala kako više neće zaspati – odlučila je napisati novi post. Mučila se oko teme. A onda je otišla na Yahoo. Ukucala u tražilicu: dreams. Kliknula na Images. Pronašla zgodnu sličicu usnula djeteta. Napisala je samo naslov: Snovi. I «ubacila» sličicu u post. Savjesno je navela izvor. I post objavila. Legla je ponovo. Smirena. Iako nije uspjela zaspati, osjećala se dobro. Kao da je riješila stvar. Sutradan, na poslu, nije se mogla sabrati. Duga sjednica Fakultetskog vijeća. Kilometarski dnevni red. Upotrijebila je svoju već iskušanu «odbranu». Crtkanje. Na poleđini dnevnoga reda. Lijepe vitice. S listovima i cvjetićima. Uz cijeli buljuk leptira ... i pčela. Glasovi koji su se sporili oko formulacija u zaspisniku s prošle sjednice zujali su joj u ušima, poput pčela s njezine crtkarije. Tako nije odmah primijetila. Natpis na dnu crteža. Koji je morala sama napisati. Jer pisalo je njezinim vlastitim rukopisom: Budi – budna! Zurila je u rečenicu nekoliko trenutaka. A zatim je – precrtala. A potom prešarala. Tako da je ličila na veliku crnu mrlju. Na dnu crteža. S leptirima. Na poleđini dnevnoga reda. Sjednice. Mrlja je sasvim pokvarila crtež. I ... skrenula njezine misli na blog. Što li će zateći, kad ga otvori? Na jarkom prijepodnevnom svjetlu koje je obasjavalo malu salu za sjednice, nasmiješila se. Bit će sve – kao obično. Komentari čestih posjetitelja: Konačno novi post!....Lijepa sličica.... što ima nova?... I komentari slučajno zalutalih na blog: Coool blog .... Pozz...Svrati na moj blog... zaviri u svijet rocka... Svi komentari uredno potpisani. Niti jedan bez potpisa. Bez poruka o budnosti... Ali – nije bilo tako. Blog je otvorila čim je stigla kući. Toga dana ništa nije uradila uobičajenom rutinom. Nije prvo zavirila u vrt, kao obično ... nije odbacila cipele u predsoblju ... nije otkopčala remen ručnoga sata ulazeći ... niti je sat odložila na policu, na uobičajeno mjesto. Samo je projurila kroz stan. Uključila računalo. Spojila se «brzom vezom». Kliknula na adresu svojega bloga ..... (nastavak slijedi) P.S. |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
Zaspali blogovi
|
- 11:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
