(prethodni nastavak)
Scena je već tada bila – postavljena.
Za kasnija zbivanja.
Za Morpheusov dolazak.
No, Rose to nije znala.
Ne tada.
...
Ali znala je - sada.
Dok je sjedila u crvenoj fotelji. Pred ekranom svoga računala.
Pila čaj, doduše ne opijumski. Iz svoje crvene šalice.
I spremala se – izbrisati svoj blog.
Rose je, dakle, sjedila u svojoj crvenoj fotelji. Pred ekranom svojega računala.
Povremeno pogledavajući svoju sliku. Onu sedmu. Iz ciklusa Glavice maka.
Upravo se spremala – izbrisati svoj blog.
Blog koji je pisala čitavu godinu dana.
Pa joj je ta godina dana sada proletjela u mislima.
U blogovske ju je vode, prije nešto više od godinu dana, dovela znatiželja. I njezin živi, istraživački duh.
I osamljenost koju je počela osjećati.
I nedostatak pravih sugovornika. O temama koje su je zaokupljale.
Željela je dijalog.
Neopterećen statusom, obvezama, obzirima, detaljnim informacijama o sugovornicima...
Razgovor koji je više od – rasprave o struci.
Više od «small talk» u funkciji ritualne socijalne konvencije.
Možda će upravo to naći – na blogu.
Metodična Rose prvo se dobro pripremila.
Pročitala je niz studija. O blogu i blogiranju. O tomu suvremenom fenomenu.
Potom je pogledala naslovnice vodećih providera.
Pa ušla na nekoliko blogova s naslovnica.
Pogledala nekoliko blogova s cool liste.
Pa nekoliko onih – «kandidatskih».
Zavirila je i u niz «anonimnih» blogova.
Kakva li je tu šarolikost vladala!
Bezbroj tema, pristupa, dizajna ...
Neki su blogeri imali jasnu koncepciju. O onome što žele reći. O temi koja ih je zaokupljala.
O svojim hobijima.
O području u kojem su se osjećali suverenima.
O području koje su upravo istraživali.
O politici, teorijama zavjere, pletenju, mitologiji, aromaterapiji...
Bilo je dosta i blogera – aktivista.
Koji su na svojim blogovima propagirali zdravu prehranu, zaštitu životinja, planinarstvo, tjelovježbu, svoju konfesiju, zabranu abortusa ili pravo na slobodni izbor, zalagali se za prava gay populacije ili za «macho image» ...
Dirnuli su je blogovi onih koji su pričali o osobnim životnim poduhvatima: kako omršaviti, naučiti reći – ne, prekinuti s neuspjelom ljubavnom vezom, izaći na kraj s ovisnošću, kako živjeti sa svojom kroničnom bolešću, nesanicom, anksioznošću ...
Raznježili su je blogovi teenagera. Ujedno - i dječji i odraslo zreli.
S prvim ljubavima u postovima.
Slikama kreveta punih krznenih medvjedića.
Fotkama s prvih tuluma.
Tračeva s prijateljicama.
Patnji zbog treme i loših ocjena.
Nesporazuma s roditeljima.
Puni dilema i traženja. Sebe samih.
Mnogi su blogeri pisali o svemu i svačemu, bez neke centralne teme ili okosnice. Rukovodeći se događajima iz vlastitih života, aktualnim zbivanjima u zemlji i svijetu, temama s novinskih naslovnica ... Kalkulirajući – što bi se to moglo svidjeti posjetiteljima njihova bloga ... pomoći im da skupe više komentara ... dospiju na naslovnicu.
A neki blogeri kao da nisu znali – o čemu bi pisali.
Pa bi onda ipak pisali.
O tomu što su večerali i doručkovali, što su to novo kupili, kamo su i s kime jučer izašli...
Ili bi u svojim postovima konstatirali kako – ne znaju o čemu bi pisali.
Kako im manjkaju teme. I inspiracija. No, to ih nije odvratilo od pisanja.
Bilo je i blogova na kojima su se blogeri nadobudno zgražavali – što svatko piše. Pominjali opći nedostatak pismenosti i poražavajuću nekulturu mladeži, nacije, suvremenoga svijeta ... i šire.
Bilo je, na sreću malo, i blogova koji su govorili jezikom mržnje.
Prema onima koji su drugačiji od njih: strancima, azilantima, bezbožnicima, homoseksulacima, preljubnicima, vegetarijacima, erotomanima .... Ti bi se blogeri obično zaricali u svoju konzervativnost ili liberalnost, moralnost, visoke vrijednosti, više ciljeve...
Tekstovi na blogovima bili su različite razine pismenosti: od onih čiji autori nisu savladali niti najelementarniji pisani jezik do onih koji su pisanim jezikom baratali vrlo vješto.
Rose je shvatila kako se počinje oblikovati i blogerski rječnik: nick ... post ... postati ... avatar ... predložak ... kod predloška ...
Dakako, bilo je blogova koji su se bavili – literaturom.
Blogeri su predstavljali svoje literarne interese. Opisivali svoje čitalačke navike.
Igrali se književnih kritičara.
Preporučivali naslove. Posjetiteljima svojega bloga. I čitavom blogerskom i literarnom svijetu.
No, bilo je, doduše rijetkih, blogova na kojima se mogla pročitati – prava literatura.
Tekstovi briljantno napisani.
Samosvojnim stilom. S osobnim autorskim pečatom.
Tekstovi neuporedivo bolji od mnogih tiskanih. Na papiru. U edicijama uglednih nakladnika.
Šetajući blogovima, Rose je nailazila i na različite dizajne.
One «gotove».
I one posebno oblikovane.
Estetizirane.
Kičaste.
Bizarne ...
Sa slikama – naslovima.
S predvidivim ili čudnim spojevima boja: bijelo na crnom, crno na bijelom, ružičasto na zelenom, ljubičasto na žutom ...
S podlogom po kojoj bi klizio tekst.
S animacijama, counterima, bannerima ...
Samo s «golim» tekstom.
Ili, pretežno sa slikama. Koje jesu, ili nisu, imale nekakvu poveznicu s onim o čemu se piše.
Rose je potom pročitala i više tutor blogova. Saznala o različitim tehnološkim, dizajnerskim i interaktivnim mogućnostima.
Naučila osnove: formatiranje teksta, link do postova u vlastitoj arhivi, link prema van...
Zavirila u abecedu HTML-a, tek toliko da vidi kojom logikom to funkcionira.
Shvatila je kako mora smisliti svoj nick. I – smislila jedan na R.
Shvatila je da mora kreirati vlastiti avatar. I odabrala sličicu ruže – u svojem avataru.
No, dobro. Rose je naučila i više od osnova.
Jer Rose je bila – temeljita. U većini stvari koje je radila.
Ostalo će – učiti u hodu.
Pošto je danima lutala različitim blogovima, naučila osnove blogiranja, kreirala svoj nick i avatar, Rose je odabrala providera.
I – otvorila svoj blog.
Kolebala se oko naslova.
Moj svijet jave i ... snova
Naslovom baš nije bila zadovoljna.
Nije ga smatrala preciznim. Niti osobito originalnim. Jer blogovske su naslovnice prosto vrvile različitim svjetovima i wonderlandima...
No naslov je mogao biti – samo privremen.
Doradit će ga kasnije. Kad se njezin blog – profilira.
Kad joj postane potpuno jasno o čemu sve želi pisati.
I kako.
Jedne je noći, kasno, Rose konačno otvorila svoj blog.
Odabrala jedan od ponuđenih dizajna.
U njezinoj omiljenoj sivo-plavoj boji.
S centralnim stupcem.
I boxovima postrani.
Otkucala je naslov bloga.
I napisala – svoj prvi post.
Pod naslovom: Što me je to dovelo – u blogersku galaksiju.
Prvoga dana na njezin blog nije zavirio – nitko.
Osim Rose. Koja je zavirila, na vlastiti, novootvoreni blog – više puta.
Smijala se i čudila samoj sebi.
Jer je pred budućim posjetiteljima i čitateljima svojega prvoga posta imala veliku tremu.
Veću nego pred čitateljima svojih znanstvenih radova.
No, trema je bila – nepotrebna.
Jer njezin prvi post nije nitko pročitao.
Ili, barem, njezin je prvi post ostao bez komentara.
A Rose još nije imala hit counter, niti onaj koji pokazuje koliko je trenutno posjetitelja online...
No uskoro su posjetitelji stigli. I komentri se umnožili.
Jedan je krug ljudi stao gotovo svakodnevno posjećivati njezin blog.
Hit counter se brzo vrtio, a brojka na njemu rasla. Ponekad bi se online istodobno okupilo čitavo malo društvo. I razgovaralo s Rose. I međusobno.
A Rose bi odlazila u posjete na blogove svojih posjetitelja.
Sve su to bili blogovi čiji autori nisu nudili «pozu», niti nosili krinku.
Ili su se barem trudili o svojim mislima, snovima, nadanjima, strahovima, dilemama ... i o sebi, reći nešto istinito i iskreno.
Uz malo duha i autouironije.
Bez pritiska - pokazati se u najboljem svjetlu.
Koji nisu vrtjeli i ponavljali banalnosti, koristili politički korektne izraze i krili se iza korektnih stavova i općih mjesta.
Rose je ubrzo ustanovila kako ona sama na vlastitome blogu jeste - Rose.
Kako se u virtualnome svijetu usuđuje biti - Rose.
Više nego u onome stvarnom.
Rose je, upravo zahvaljući blogu, i uz poticaje svojih novih blogovskih prijatelja počela otkrivati – sebe.
Sasvim nove stvari o sebi.
No, za Rose nisu bila poticajna izravno postavljena pitanja.
Već reakcije posjetitelja na ono što bi, o čemu i kako pisala.
I vlastite reakcije – na ono što bi čitala na tim blogovima.
Svojih prijatelja blogera.
Rose je blogirala – godinu dana.
A tada je prvi puta osjetila osjetila promjenu.
Tada joj se činilo kako se radi – o zasićenosti.
Ili - nekoj nejasnoj nelagodi koja joj je počela kvariti lakoću blogiranja.
No, sada je znala.
Nelagodu je izazvala – slutnja.
Kao da se nad njezin blog nadvio tamni oblak.
I zaklonio užitak blogiranja.
Pod sjenom toga oblaka Rose se više nije usuđivala biti iskrena.
Nastaviti s otkrivanjem sebe.
Sebi - i drugima.
Sada je znala.
Bio je to on.
Morpheus.
Koji je počeo širiti svoja krila. Nad njezinim blogom.
I – nad njom.
Velika, neprozirna.
Crna. Kožasta. S kukastim oštrim kandžama na kraju.
Poput krila nekog gigantskog netopira.
Šišmiša krvoloka.
Koji je počeo isisavati radost blogiranja i novopronađenu životnu radost.
Iz Rose.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 15.10.2006. u 23:59 sati.