(prethodni nastavak)
Skup je konačno bio zatvoren.
No Rose nije mogla izići za neznancem. Koji je zaokupio njezine misli. Čiji je prodorni tamnoplavi pogled još osjećala. Neznacem za kojega se i dalje uporno pitala odakle joj je znan. Iako je sigurno znala da ga je vidjela prvi puta. Prije nepun sat vremena.
Jer, prošao je čitav sat.
U kojem je Rose morala obaviti još niz poslova.
A takve je poslove Rose nazivala «socijalnom kozmetikom».
Saslušati komplimente za uspješno vođenje zaključnoga dijela Skupa ... uzvratiti komplimentima za uspješna izlaganja ... poslušati zahvale organizatora ... zahvale organizatorima ... uobličiti zaključke.
Rose je to učinila na svojem laptopu. Tu na licu mjesta. I zaključke odmah spržila na CD. Uručila organizatorima. Kako ne bi, odlazeći sa Skupa, vukla za sobom «repove» obveza.
Potom je konačno izišla iz dvorane gradske vijećnice.
Na čarobno lijepi gradski trg.
Na kojem čarobno lijepoga neznaca već odavno nije bilo.
Trebalo je još popiti oproštajnu kavu. U maloj kavani u jednome pasažu. Pod pergolom s ružama. Kavu je popila gorku. A i ruže i plodovi šipka, na pergoli nad njezinom glavom, mirisali su nekako trpko.
Konačno je ostala sama.
No nikako nije uspijevala srediti misli.Uporno se pitala. Zašto ih je taj neznanac toliko zaokupio? Njezine misli. Koje se nisu prestajale vrtjeti oko njega.
Rose se oduvijek divila ljepoti.
Ljepoti pejzaža. Lijepo oblikovanim predmetima. Lijepoj književnosti.
Njezin je osjećaj za lijepo bio istančan. Znala je uočiti ljepotu i prepoznati je.
Na «buvljoj» bi pijaci, u hrpi stare krame, nepogrešivo i brzo uočila lijep i vrijedan predmet.
Na likovnoj izložbi bi je ta njezina sposobnost odvela ravno slici koja je likovno najvrjednija.
U odsviranoj bi ili glazbi ili otpjevanoj melodiji Rose odmah uočila originalnost i autentičnost ali i svaki «falš» ton.
Divila se i fizičkoj ljepoti.
Svih živih stvorova.
Eleganciji mačke, vitkim krilima ptice, laticama cvijeta.
Zadivljavala ju je i fizička ljepota ljudi. Smatrala ju je prekrasnim darom prirode.
No, često je pomišljala kako izuzetna ljepota ne usrećuje onoga tko je posjeduje.
Jer je viđala lijepe ljude, muškarce i žene, kojima ta ljepota nije donijela sreću. Koji se, upravo zbog vlastite fizičke ljepote, nisu trudili graditi ljepotu vlastita duha.
Ili, izrazito lijepe ljude koji sebe uopće nisu smatrali lijepima. Kao da pred ogledalom nisu u stanju vidjeti ono što vide svi drugi.
Ili lijepe ljude, naročito žene, koja su neprestano strijepile. Nad vlastitom ljepotom. Užasavanjem od njezina gubitka kvarile si život.
Rose je smatrala kako izuzetna ljepota može biti teret.
Onomu tko je posjeduje.
Kao nekakav znak kojim je izuzetno lijep čovjek obilježen, označen, izdvojen.
Ljepotom uočljiv. Meta laskavaca. Objekt požude. Poželjan samo zbog lijepe vanjštine.
Bila je zadovoljna što je ona sama izgledom prosječna.
Jer ona je i kod običnih ljudi, onih koje nitko ne bi smatrao lijepima, nalazila ljepotu. Bila je sposobna ljepotu vidjeti i u pjegama, borama, nepravilnostima ljudske fizionomije, čak i u tjelesnim nedostatcima.
Na svakome je čovjeku Rose uspjevala vidjeti nešto lijepo.
Jer svako je ljudsko tijelo, ma kako nesavršeno, pa čak i deformirano - zadivljujuće.
Zbog svoje složenosti. Zbog tajne života koji ga pokreće.
Tajne zbog koje srce kuca, krv kola žilama, kapci trepću i vlaže očnu jabučicu, mišići se pokreću, odgovarajući na impulse iz mozga. U kojem se uobličava svijest, misao, osjećaji ...
Rose je pomalo zazirala od suviše lijepih ljudi. Koji su tako rijetki. Izdvojeni, obilježeni, blagoslovljeni i prokleti tom izuzetnom ljepotom.
No, Rose je znala kako neznanac nije zaokupio, zarobio prvo njezin pogled, a sada i njezine misli, samo zbog svoje fizičke ljepote. Ma kako izuzetna ta ljepota bila.
Rose je bila privučena nečim ispod površine. Te savršene pojave. Nečim snažnim, proturječnim. Nekim pozivom koji je neznanac emitirao. Pozivom tako snažnim da je djelovao kao zapovijed. Naredba.
Lijepi je neznanac zračio nekom tajnom.
A priroda te tajne zaintrigirala je Rose.
No, trenutno se morala prestati baviti. I neznacem. I njegovom zadivljujućom ljepotom. I njegovom tajnom.
Jer, Rose je očekivala jedan susret. Kojem se jako veselila.
Susret sa – Zitom.
Zitu je Rose srela prije devet godina. Na skupu u Bratislavi. Zita je bila profesorica na tamošnjem fakultetu. I sudionica skupa. U kojem je i Rose sudjelovala.
I tako su se upoznale. Bile su jedna drugoj simpatične. Na prvi pogled.
I već su se pri prvome susretu sprijateljile. Pričale kao stare poznanice, prijateljice.
Zita je tada Rose pozvala u svoj mali stan. Na vrhu nebodera. U novoizgrađenom bratislavskom naselju. Velikoj spavanici. Kako pogrdno nazivaju ta nova naselja koja niču na rubu velikih gradova.
Rose je upoznala Zitina supruga. Zdeneka. I Zdenek i Zita bili su crvenokosi. Oniža rasta. Bucmasti i pjegavi. Oboje srdačni i dobroćudni.
Zdenek je odmah prihvatio Rose. Kao enolog amater pripremio joj je malu degustaciju vina. Koje je skupljao. I sam je vina spravljao. U njihovu obiteljskom vinogradu.
Zitin je stan bio majušan. Ali je zato terasa na koju su vodila sobna vrata bila velika.
S terase se pružao prekrasan pogled.
A Zita je terasu, zajedno sa Zdenekom, pretvorila u pravi vrt.
Pa je Zdenek iz šale svoju Zitu nazivao Semiramodom.
Zbog toga «visećega» vrta. Na vrhu nebodera.
A u vrtu je bilo čak i stabala. Malih stabalaca u velikim posudama.
Vrt je bio i cvjetnjak i povrtnjak. Jer uz fuksije i stalnocvjetajuće hengbegonije i marljive lijepe lize, tu su se i vriježe graha i mahuna penjale po potpornjima. A rajčice se crvenjele na čokotima.
U ocakljenim posudama, različitih veličina i vedrih boja, rasle su i mirisala začinske trave. Bosiljak i pelin. Majčina dušica i limunska trava. Kadulja i mažuran.
Rose je bila očarana i vrtom i Zitom i Zdenekom.
No najviše - Zuzanom. Zitinom i Zdenekovom desetogodišnjom kćeri.
Rose je odmah zavoljela tu živu i znatiželjnu djevojčicu.
Debeljuškastu, crvenokosu, pjegavu. S pletenicama kao u Pippi Lĺngstrump.
Jednako tako živu i punu neobičnih ideja i pitanja. Kao ta junakinja poznatoga romana. Astrid Lindgren, švedske spisateljice.
Zuzana se, rafiniranošću koja nije bila posve dječja, šalila na račun sebe i svojih roditelja. I početnoga Z u njihovim imenima. Pa ih je, uključujući i sebe, nazivala – zunzarama.
I Rose pozdravljala – zujanjem.
Toga prvoga puta.
I kasnije. Kad god bi se sretale.
A to je bilo relativno često.
Jer Rose bi otišla na svaki skup u Bratislavi. Manje zbog skupa. A više zbog tri simapatične, crvenokose i bucmaste «zunzare». Čiji je gost obvezno bila. Kad god bi dolazila u Bratislavu.
A sada je Rose šetala trgom. I čekala Zitu.
Grad u kojem se skup održavao blizu je slovačke granice. Pa je Zita, koja na skupu nije sudjelovala, riješila dojuriti svojim malim automobilom. Na dva tri sata razgovora. I druženja. S Rose.
Zita je naprosto morala doći.
I pokazati Rose fotografije. Svadbene. S vjenčanja svoje kćeri Zuzane.
Koja se iz pjegave debeljuškaste zujave Pipi naglo razvila. Kao leptirica iz čahure, u pravu ljepoticu. Izdužila se do vitke manekenske linije. Pjege su nekim čudom nestale. Mrkvasto crvena kosa dobila je bakreni sjaj. Trepavice, koje su zaklanjale Zuzanine zelene oči, potamnile su.
Zuzana je postala prava lijepa mlada žena.
Devetnaestgodišnjakinja. Sada već – udata.
Zuzana je svojeg mladoženju upoznala u Americi. Gdje je provodila drugu godinu studija. Kao izvrstan student dobila je stipendiju.
I tamo ga upoznala. Zaljubila se.
Vjenčanje je bilo u Bratislavi. A mladi će par živjeti u Americi. Njegovi su im bogati roditelji tamo već kupili veliki apartman. U Bostonu.
Rose se veselila. Zbog Zuzane. I pomalo tugovala. Zbog Zite i Zdeneka.
Znala je kako će im teško pasti ta razdvojenost.
Dvoje dragih, punačkih, crvenokosih ljudi. Između njih visoka prelijepa crvenokosa mlada žena. Njihova kći. Zuzana. Koja sada više uopće nije ličila na svoje bucmaste roditelje. Koji su je, na fotografiji, s obožavanjem gledali.
Rose je u ruci držala fotografiju. Svoje drage tri zunzare. Od koji se jedna, iz zunzare, pretvorila u prelijepu leptiricu. Koja će odlepršati. U Ameriku.
Rose je znala. Ziti će trebati njezina podrška.
Potpora bliske osobe, koja će sa Zitom podijeliti i radost i žalost.
Rose je bila sretna. Što može biti ta osoba.
Za dragu Zitu.
I bila je.
Zazujala je potrčavši Ziti u susret.
Uzvikivala je od radosti na svaku novu fotografiju sa Zuzanina vjenčanja.
Obasula Zitu stotinama pitanja.
Zajedno se s njome sjećala Zuzane «u Pipi izdanju», iz djetinjstva.
Smijala se i plakala sa Zitom.
Potrčala, mašući, za Zitinim malim autom, kada je ona, u kasno poslijepodne krenula kući, put Bratislave.
Tek kad joj se Zitin automobil izgubio s vidika, pred Roseinim je očima ponovo izronio onaj tamnoplavi pogled.
Neznačev.
Kao da ju je još uvijek promatrao.
Fiksirao.
Prožimao.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 30.10.2006. u 23:59 sati.