(prethodni nastavak)
Ipak je tražila prilično dugo.
I konačno - pronašla.
Izvrstan izvor. S brojnim prikazima slika, uz recenziju i - podrobni životopis slikara.
Autor teksta bio je afirmirani likovni kritik. Precizan i analitičan. Izvrstan poznavatelj slavnoga slikara.
Posmrtno slavnog. Jer za života, slikaru nitko nije posvetio kritiku. A rijetko mu je tko kupio sliku.
Kritičar se očito slikarem i njegovim djelom bavio dulje vrijeme. I nije skrivao fascinaciju njime.
Rose je stranicu preletjela pogledom. Kliknula na pokoji thumbnail kako bi zavirila u slike.
Fantastične scene, kao iz noćnih mora. Predimenzionirane. I formatom i ekspresivnošću.
Cvijeće. Ulja malih formata, gotovo minijature. Makovi, vrlo slični onima na slici koju je kupila. Gotovo – varijacije na istu temu..
Uglavnom ulja.
I pokoji crtež kredom. Erotski. Vrlo specifičan. Jer sve su djeve, obljubljivane na tim crtežima, spavale. Ili barem – glumile san. Neke od djevojaka na slikama ličile su na dječake...a neke su vjerojatno i bile dječaci. Efebi. Nedorasli mladići koji u jednom trenutku svoga odrastanja mogu biti nježniji od djevojčica. No, djeve ili njima slični mladići na crtežima - spavali su. Dok je ljubav s njima vodila uvijek ista muška spodoba. S krinkom.
Morbidno, pomislila je Rose.
Zatim je pročitala pokoju od kritičarevih analitičkih rečenica o slikarevu djelu.
Pa se zaustavila – na slikarevu životopisu. Jer, kritičar se potrudio biti i biograf.
Slikar je postao poznat i «razvikan» tek nakon smrti.
Rođen kao mlađi sin u bogatoj građanskoj obitelji. A umro je bijedno – kao opijumski ovisnik. U nekoj tajnoj londonskoj opijumskoj špelunki. U Sohou, vjerojatno. Overdose je, spekulirao je slikarev biograf, vjerojatno bila - namjerna. Slikaru je možda dojadio život ovisnika, propala karijera, odbacivanje od strane obitelji ... ili ...
Neprodate slike je iz njegova bijedna stana na mansardi, nakon njegove smrti preuzela njegova obitelj. Koja je bila ugledna. Pa ga se, kao otpadnika, se za života odrekla. Zanijekala ga i prešutjela. Kao – obiteljsku sramotu.
Stidjeli su se i – njegovih slika. No, svojom su naravi bili "posjednici", pa slike ipak nisu bacili.
Slike su nekoliko decenija čamile na tavanu.
A onda su otkrivene!
Na tavanu je, obavijen paučinom, bio – gotovo cijeli slikarov opus. Jer on jedva da je uspio prodati koju sliku za života. A neke je vjerojatno – trampio. Za stanarinu, piće, hranu...
Ili još vjerojatnije – za dozu opiuma.
To je otkriće bilo svjetska senzacija.
A otkrićem se dičio nitko drugi nego - kritičarev predak.
Pa je cijenjeni kritičar, s ugledom i ostavštinom, baštinio i slikara.
Slike su dobile svoju sobu u londonskom muzeju, koji je većinu slika otkupio.
Nekoliko je slika prodano, po fantastičnim cijenama, anonimnim kolekcionarima. Fantastično bogatim. Jer cijene slika su bile takve da su i njih držali u tajnosti.
Na dnu teksta Rose je pronašla zanimljiv, za nju zapanjujući podatak.
Najvrjedniji dio slikareva opusa bio je ciklus od sedam slika.
Kritičari su ciklusu dali i naziv: Makove glavice.
Slike su prikazivale cvjetove maka ... i makove glavice ... i opijumski pribor.
Bile su malih dimenzija.
Za razliku od ostalih slika ovoga majstora koje su pronađene neuramljene, svih je sedam slika iz toga ciklusa bilo uramljeno.
Okvire je izradio poznati skulptor, umjetnikov suvremenik.
S kojim je slikar imao tajnu ljubavnu aferu, otkrivenu tek kasnije.
Slikar je očito bio biseksualan. Jer u životopisu je bilo afera, i s ženama i s muškarcima.
A skulptor je za života važio za heteroseksualca, čak i don huana.
Slikarova djela, kao i ljubavna afera sa rečenim skulptorom, otkrivene su kada je nakom smrti slikar postao slavan. I kada su svi počeli lešinarski kopati po njegovu djelu i njegovu životopisu.
A podatak o sedam slika, uz podroban opis samih slika i njihovih okvira, našli su u korespodenciji onoga skulptora. Slikareva ljubavnika.
Uz opise njihovih erotskih igara, burnih svađa i konačnoga raskida.
Svoju su vezu uspjeli održati u tajnosti ... pisao je biograf.
A iz korespodencije se doznavalo kako je slikar svojem ljubavniku skulptoru ulazio na stražnja vrata. U njegovu kuću u elitnome londonskom kvartu. I inače, vjerojatno.
Rose je pogledala njihove fotografske portrete. Bile su to ustvari dagerotipije. Smeđe i zrnate. No moglo se vidjeti kako je slikar bio crnokos, upalih obraza, očiju duboko uvučenih u očne duplje, a skulptor plav i pomalo «mesnat». Tanka plava brka nad senzualno punim usnama.
Na kojima se, na fotografiji, ocrtavao cinični osmijeh.
Kakav neskladan par, pomislila je Rose.
Skulptor je jednoga dana pronađen mrtav. U svojoj raskošnoj kući, smrskane lubanje.
Ubojica nikada nije pronađen.
A slikar je umro nedogo nakon toga. Od pretjerane doze.
Koju je, možda - uzeo namjerno.
No, iz slikareva ciklusa Glavice maka, sastavljenog od sedam slika, ciklusa tako podrobno opisanog u pronađenim pismima ... bilo je sačuvano samo – šest.
Jedna je netragom – nestala.
Pa je za njom bila organizirana opća potraga.
Povremeno su, dižući medijsku prašinu, iskrsavali plagijati.
Obmanuti kolekcionari vodili su sudske sporove sa galeristima koji su im plagijat
prodali «pod original».
A original – nikada nije pronađen.
Rose je bila sigurna.
Original – je pronađen.
Tu je – pred njom.
Rose je shvatila kako posjeduje originalno umjetnikovo djelo. Svjetsku senzaciju.
Neizmjerno dragocjenu. I skupu.
O kojoj se nije usuđivala progovoriti.
Jer ju je – prokrijumčarila.
I u koju se – zaljubila.
Pa je ne bi prodala – ni za kakav novac.
Rose je sliku objesila na zid.
Iznad ekrana svojega računala. Malo – ulijevo. Tako da joj je stalno na oku.
Slika sa žarko crvenim makovima i opijumskim priborom.
Krvavo crvena fotelja.
Crvena šalica od Rosenthal porculana. Na stolu, pokraj tipkovnice računala.
Scena je već tada bila – postavljena.
Za kasnija zbivanja.
Za Morpheusov dolazak.
No, Rose to nije znala.
Ne tada.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 11.10.2006. u 23:59 sati.