Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Skup je bio planiran kao trodnevni.
Prvoga dana plenarni dio. Nakon stanke za ručak, rad u sekcijama. Drugoga dana nastavak sekcija, isprekidan stankama za kavu. Kasno poslijepodne obilazak maloga grada, uz stručnoga vodiča. Zajednička večera.
Trećega dana – završni dio i zatvaranje Skupa.
Organizatorima se dogodio «peh». Kada su već uglavili termin održavanja Skupa, i otposlali prve obavijesti, ustanovili su kako se, u trećem, zaključnom danu, njihov termin poklapa s terminom drugoga skupa . U organizaciji «konkurentskog» sveučilišta iz susjedne zemlje. Termin više nisu mogli mijenjati. Jer je nakon njega slijedio Dušni dan i blagdan Svih svetih.
To je značilo kako će se trećeg, zaključnoga dana, veći dio sudionika «preseliti» na sljedeći skup.
A to je bilo loše.
Jer dio sudionika i onako nikada ne ostaje na zaključnom dijelu.
Neki bi uvijek otputovali ranije, kako bi smanjili troškove.
Drugi bi se posljednjega dana razmilili gradom u kojem bi se skup održavao. Pojurili bi u ubrzani shoping ili brzo površno razgledanje mjesta. Pa bi i oni potom završili u nekom Tescu, Plazi, Liedlu ili Arkadu. Velikom trgovinskom centru.
Gdje bi kupovali sitne poklone za svoje obitelji, ili svakodnevne potrepštine, jeftinije nego kod kuće. Sve pod jednim, istim krovom. Udobno i praktično.
Bezlično.
I doista, završni je dio Skupa okupio malo ljudi.
Neuobičajeno malo. Osim moderatora sekcija, koji su ujedno bili i članovi radne grupe za zaključke, bilo je jedva tridesetak sudionika. Prisutnih. Ili odsutnih, zabavljenih nekim svojim mislima ili prošaptanim razgovorima i razmjenama opaski. Raštrkali su se po velikoj dvorani gradske vijećnice koja bi s lakoćom mogla «progutati» i dvjestotinjak ljudi.
Rose je nakon oskudne zaključne rasprave objavila 15-minutnu stanku za kavu. Obvezni «coffe break». Na nekim skupovima važniji, interesantniji i plodonosniji od radnoga dijela. Jer stanke su prilika za uspostavljanje kontakata.
Razmjenu posjetnica.
Uzajamne pozive na skupove u vlastitoj organizaciji.
Obećanja o publiciranju radova u «lokalnim» časopisima. U kojima su neki sudionici bili članovi uredništava.
Za ponovne susrete.
Onih sudionika koji već se već godinama susreću. Na sličnim skupovima. Za evociranje uspomena. Prepričavanje anegdota. Konstatiranje tko je opet tu. I koga ovoga puta nema.
Za kurtoazne komplimente. Za flert i očijukanje.
Kada su se nakon stanke, na ponovljeni poziv, sudionici opet okupili, Rose je započela završno izlaganje.
O tematici i «dometima» izloženih radova, metodološkim pristupima i teorijskim okvirima, kontraverzama i otvorenim pitanjima. Koja i dalje ostaju otvorena. Za neki drugi skup. Ovoga ili drugoga organizatora. Opet ovdje. Ili negdje drugdje.
Izlažući, Rose je pogledom prelijetala po dvorani.
Tražeći lice u publici. Koje reagira na rečeno.
Pogled joj se zaustavio na jednoj pojavi. Visokoj, elegantne posture.
Muškarac.
Kojemu je teško mogla procijeniti godine.
Jer unatoč mladolikosti, nije djelovao mlado. Niti staro. Već nekako – bezvremeno.
Taj je muškarac bio zapanjujuće lijep.
Ne zgodan, pristao, privlačan.
Lijep. Ljepote kakva se rijetko susreće.
Skladna, izdužena figura. Savršeno isklesane crte. Čista i jasno definirana struktura lica.
Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan.
Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici i blijedim obrazima. Od crne jake brade. Dobro izbrijane, a ipak vidljive. Koja mu je, poput tamne sjenke, ublažavala oštre crte.
Kosa mu je crna, bujna, nešto duža. Nemarno zabačena sa visokog čela.
To nije netko tko se bavi sportom i boravi na suncu i svježem zraku, pomislila je Rose. No, unatoč tomu to nije bila mekoputna, opuštena pojava. Neznanac je djelovao poput strune. Žilav i napet. Nervozan i nestrpljiv. Vjerojatno nagao i naprasit.
Sjedio je nešto podalje.
Na sjedištu uza zid. I nešto pisao. U bilježnicu ukoričenu u tamnu kožu. Neobičnom olovkom. Koja je ličila na tanku srebrnu cjevčicu. Pogled mu je bio spušten.
Usredotočen na ono što je pisao.
Pa mu Rose nije mogla vidjeti oči. A ona je ljude procjenjivala najviše prema očima. Pogledu. Onome što bi iz pogleda zračilo.
Rose dakako nije mogla vidjeti što on to piše.
No iz nekoga je razloga zaključila kako ne pravi bilješke o zaključnim razmatranjima. Ali ipak nešto – zaključuje.
Piše pismo. Ili dugačku poruku. Nekomu. Komu?
Nastavljajući izlaganje, sad već sasvim rutinski, Rose je i dalje zadržavala pogled na tomu neznancu. Bila je sigurna kako ga nikada prije nije vidjela. Na ovome Skupu. Niti na drugima. Skupovima.
A ipak joj se njegova pojava, tako neobična, činila odnekuda poznatom. Bila je to pojava koja je morala privući pozornost. Svojom neuobičajenom ljepotom. Elegancijom držanja. Snagom. Distanciranošću.
I Rose se čudila.
Što neznanac nije privukao pozornost prisutnih.
Tim više što su to većinom bile žene. Neke je od njih Rose viđala po ranijim skupovima. I znala je kako im takva pojava ne bi promakla. Čudila se kako ni jedna socijalna leptirica već nije dolepršala.
Sjela mu bliže.
Ili barem upućivala poglede.
Zainteresirane, poručujuće, zadivljene, zavodničke.
No, neznaca kao da nitko nije primjećivao.
Kao da ga nitko nije vidio.
Rose je manjim dijelom svijesti nastavila izlagati.
Većinu je pozornosti usmjerila neznacu. S kojega naprosto nije mogla svratiti pogled.
Zainteresiran. Zadivljen. Poručujući?
Taj je intenzivan i dugotrajan pogled on morao osjetiti.
Pa je i on podigao pogled. S bilješke ili pisma, što ga je upravo pisao. Podigao je pogled.
Prema Rose.
Ako je do toga trenutka Rose mislila kako je taj muškarac neuobičajeno lijep, sada je shvatila kako je –savršeno lijep.
Jer njegove su oči bile krupne.
Plave poput zimske noći. Gotovo crne. Dugih, crnih trepavica. Poput krila noćne leptirice.
U Rose je zatreptao osjećaj prepoznavanja.
No, istoga se trenutka ugasio. Ne, nikada ga prije nije vidjela. Takav se pogled ne zaboravlja.
Pogled neznanca prikovao je Rose.
Uhvatio Rosein pogled.
Zadržao ga. Neuobičajeno dugo.
Rose nije bila od onih ljudi koji izbjegavaju pogled drugoga. Ona je ljude gledala otvoreno. Sa zanimanjem. Razumijevanjem. Suosjećanjem.
Češće su oni drugi uzmicali.
Pred Roseinim pronicljivim pogledom.
A pogled neznanca je bio pronicljiv.
Pronicao je duboko.
U Roseinu svijest.
Neobično oštar i prodoran. Za tako tamno oko, koje obično nema oštrinu svjetlooka pogleda.
Rose je konačno primijetila kako je prestala govoriti.
S nelagodom se zapitala – koliko je dugo njezina šutnja potrajala. Jer, sigurno je bila dulja od obične govorne stanke.
U tome je trenutku neznanac, još uvijek držeći u svojoj vlasti Rosein pogled, ustao.
Odložio srebrnu olovku u kožom ukoričenu bilježnicu. Zaklopio je. Prošao kroz prolaz između redova.
Izišao na stražnja vrata.
Rose se trgla. Osvijestila. Nakašljala.
Ispričala se auditoriju i dovršila izlaganje.
U nekoliko završnih rečenica.
Jedva se savlađujući da ne odloži svoju olovku u bilježnicu.
Bilježnicu zaklopi.
I izađe. Za neznancem.
Čija joj se fascinantna pojava činila tako poznatom.
Iako je bila sigurna da ga vidjela prvi puta. Sada. Prije nekoliko trenutaka.
No, morala je najaviti gradonačelnika.
Koji se upravo vratio sa službenoga puta.
Pa je mogao Skup svečano zatvoriti. Kad već nije bio u prilici da ga svečano otvori. Gradonačelnik je bio korpulentan. «Falstafovski» krupan. No ne i «falstafovski» duhovit. Pa je zatvaranje bilo suhoparno i politički korektno.
Skup je bio proglašen zatvorenim.
Najavljen je sljedeći. Za dvije godine.
Uz prijedlog da se opet održi ovdje.
U gradskoj vijećnici.
Toga zanimljivog grada. S dugom poviješću.
U kojem se Rosein pogled susreo s neobičnim pogledom. Tamno plavim i prodornim.
Pogledom nezananca.
Koji joj se i dalje činio neobično poznatim.
Iako je bila sigurna kako ga nikada ranije nije srela.
Jer tako prodoran pogled takvih lijepih očiju, ne bi zaboravila.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta