Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
29.10.2006., nedjelja
17. Rose susreće neobičan pogled. Tamno plav i prodoran
|
(prethodni nastavak) Skup je bio planiran kao trodnevni. Prvoga dana plenarni dio. Nakon stanke za ručak, rad u sekcijama. Drugoga dana nastavak sekcija, isprekidan stankama za kavu. Kasno poslijepodne obilazak maloga grada, uz stručnoga vodiča. Zajednička večera. Trećega dana – završni dio i zatvaranje Skupa. Organizatorima se dogodio «peh». Kada su već uglavili termin održavanja Skupa, i otposlali prve obavijesti, ustanovili su kako se, u trećem, zaključnom danu, njihov termin poklapa s terminom drugoga skupa . U organizaciji «konkurentskog» sveučilišta iz susjedne zemlje. Termin više nisu mogli mijenjati. Jer je nakon njega slijedio Dušni dan i blagdan Svih svetih. To je značilo kako će se trećeg, zaključnoga dana, veći dio sudionika «preseliti» na sljedeći skup. A to je bilo loše. Jer dio sudionika i onako nikada ne ostaje na zaključnom dijelu. Neki bi uvijek otputovali ranije, kako bi smanjili troškove. Drugi bi se posljednjega dana razmilili gradom u kojem bi se skup održavao. Pojurili bi u ubrzani shoping ili brzo površno razgledanje mjesta. Pa bi i oni potom završili u nekom Tescu, Plazi, Liedlu ili Arkadu. Velikom trgovinskom centru. Gdje bi kupovali sitne poklone za svoje obitelji, ili svakodnevne potrepštine, jeftinije nego kod kuće. Sve pod jednim, istim krovom. Udobno i praktično. Bezlično. I doista, završni je dio Skupa okupio malo ljudi. Neuobičajeno malo. Osim moderatora sekcija, koji su ujedno bili i članovi radne grupe za zaključke, bilo je jedva tridesetak sudionika. Prisutnih. Ili odsutnih, zabavljenih nekim svojim mislima ili prošaptanim razgovorima i razmjenama opaski. Raštrkali su se po velikoj dvorani gradske vijećnice koja bi s lakoćom mogla «progutati» i dvjestotinjak ljudi. Rose je nakon oskudne zaključne rasprave objavila 15-minutnu stanku za kavu. Obvezni «coffe break». Na nekim skupovima važniji, interesantniji i plodonosniji od radnoga dijela. Jer stanke su prilika za uspostavljanje kontakata. Razmjenu posjetnica. Uzajamne pozive na skupove u vlastitoj organizaciji. Obećanja o publiciranju radova u «lokalnim» časopisima. U kojima su neki sudionici bili članovi uredništava. Za ponovne susrete. Onih sudionika koji već se već godinama susreću. Na sličnim skupovima. Za evociranje uspomena. Prepričavanje anegdota. Konstatiranje tko je opet tu. I koga ovoga puta nema. Za kurtoazne komplimente. Za flert i očijukanje. Kada su se nakon stanke, na ponovljeni poziv, sudionici opet okupili, Rose je započela završno izlaganje. O tematici i «dometima» izloženih radova, metodološkim pristupima i teorijskim okvirima, kontraverzama i otvorenim pitanjima. Koja i dalje ostaju otvorena. Za neki drugi skup. Ovoga ili drugoga organizatora. Opet ovdje. Ili negdje drugdje. Izlažući, Rose je pogledom prelijetala po dvorani. Tražeći lice u publici. Koje reagira na rečeno. Pogled joj se zaustavio na jednoj pojavi. Visokoj, elegantne posture. Muškarac. Kojemu je teško mogla procijeniti godine. Jer unatoč mladolikosti, nije djelovao mlado. Niti staro. Već nekako – bezvremeno. Taj je muškarac bio zapanjujuće lijep. Ne zgodan, pristao, privlačan. Lijep. Ljepote kakva se rijetko susreće. Skladna, izdužena figura. Savršeno isklesane crte. Čista i jasno definirana struktura lica. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan. Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici i blijedim obrazima. Od crne jake brade. Dobro izbrijane, a ipak vidljive. Koja mu je, poput tamne sjenke, ublažavala oštre crte. Kosa mu je crna, bujna, nešto duža. Nemarno zabačena sa visokog čela. To nije netko tko se bavi sportom i boravi na suncu i svježem zraku, pomislila je Rose. No, unatoč tomu to nije bila mekoputna, opuštena pojava. Neznanac je djelovao poput strune. Žilav i napet. Nervozan i nestrpljiv. Vjerojatno nagao i naprasit. Sjedio je nešto podalje. Na sjedištu uza zid. I nešto pisao. U bilježnicu ukoričenu u tamnu kožu. Neobičnom olovkom. Koja je ličila na tanku srebrnu cjevčicu. Pogled mu je bio spušten. Usredotočen na ono što je pisao. Pa mu Rose nije mogla vidjeti oči. A ona je ljude procjenjivala najviše prema očima. Pogledu. Onome što bi iz pogleda zračilo. Rose dakako nije mogla vidjeti što on to piše. No iz nekoga je razloga zaključila kako ne pravi bilješke o zaključnim razmatranjima. Ali ipak nešto – zaključuje. Piše pismo. Ili dugačku poruku. Nekomu. Komu? Nastavljajući izlaganje, sad već sasvim rutinski, Rose je i dalje zadržavala pogled na tomu neznancu. Bila je sigurna kako ga nikada prije nije vidjela. Na ovome Skupu. Niti na drugima. Skupovima. A ipak joj se njegova pojava, tako neobična, činila odnekuda poznatom. Bila je to pojava koja je morala privući pozornost. Svojom neuobičajenom ljepotom. Elegancijom držanja. Snagom. Distanciranošću. I Rose se čudila. Što neznanac nije privukao pozornost prisutnih. Tim više što su to većinom bile žene. Neke je od njih Rose viđala po ranijim skupovima. I znala je kako im takva pojava ne bi promakla. Čudila se kako ni jedna socijalna leptirica već nije dolepršala. Sjela mu bliže. Ili barem upućivala poglede. Zainteresirane, poručujuće, zadivljene, zavodničke. No, neznaca kao da nitko nije primjećivao. Kao da ga nitko nije vidio. Rose je manjim dijelom svijesti nastavila izlagati. Većinu je pozornosti usmjerila neznacu. S kojega naprosto nije mogla svratiti pogled. Zainteresiran. Zadivljen. Poručujući? Taj je intenzivan i dugotrajan pogled on morao osjetiti. Pa je i on podigao pogled. S bilješke ili pisma, što ga je upravo pisao. Podigao je pogled. Prema Rose. Ako je do toga trenutka Rose mislila kako je taj muškarac neuobičajeno lijep, sada je shvatila kako je –savršeno lijep. Jer njegove su oči bile krupne. Plave poput zimske noći. Gotovo crne. Dugih, crnih trepavica. Poput krila noćne leptirice. U Rose je zatreptao osjećaj prepoznavanja. No, istoga se trenutka ugasio. Ne, nikada ga prije nije vidjela. Takav se pogled ne zaboravlja. Pogled neznanca prikovao je Rose. Uhvatio Rosein pogled. Zadržao ga. Neuobičajeno dugo. Rose nije bila od onih ljudi koji izbjegavaju pogled drugoga. Ona je ljude gledala otvoreno. Sa zanimanjem. Razumijevanjem. Suosjećanjem. Češće su oni drugi uzmicali. Pred Roseinim pronicljivim pogledom. A pogled neznanca je bio pronicljiv. Pronicao je duboko. U Roseinu svijest. Neobično oštar i prodoran. Za tako tamno oko, koje obično nema oštrinu svjetlooka pogleda. Rose je konačno primijetila kako je prestala govoriti. S nelagodom se zapitala – koliko je dugo njezina šutnja potrajala. Jer, sigurno je bila dulja od obične govorne stanke. U tome je trenutku neznanac, još uvijek držeći u svojoj vlasti Rosein pogled, ustao. Odložio srebrnu olovku u kožom ukoričenu bilježnicu. Zaklopio je. Prošao kroz prolaz između redova. Izišao na stražnja vrata. Rose se trgla. Osvijestila. Nakašljala. Ispričala se auditoriju i dovršila izlaganje. U nekoliko završnih rečenica. Jedva se savlađujući da ne odloži svoju olovku u bilježnicu. Bilježnicu zaklopi. I izađe. Za neznancem. Čija joj se fascinantna pojava činila tako poznatom. Iako je bila sigurna da ga vidjela prvi puta. Sada. Prije nekoliko trenutaka. No, morala je najaviti gradonačelnika. Koji se upravo vratio sa službenoga puta. Pa je mogao Skup svečano zatvoriti. Kad već nije bio u prilici da ga svečano otvori. Gradonačelnik je bio korpulentan. «Falstafovski» krupan. No ne i «falstafovski» duhovit. Pa je zatvaranje bilo suhoparno i politički korektno. Skup je bio proglašen zatvorenim. Najavljen je sljedeći. Za dvije godine. Uz prijedlog da se opet održi ovdje. U gradskoj vijećnici. Toga zanimljivog grada. S dugom poviješću. U kojem se Rosein pogled susreo s neobičnim pogledom. Tamno plavim i prodornim. Pogledom nezananca. Koji joj se i dalje činio neobično poznatim. Iako je bila sigurna kako ga nikada ranije nije srela. Jer tako prodoran pogled takvih lijepih očiju, ne bi zaboravila. (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
