Već je godinu dana bila - blogerica.
U prvim je svojim blogerskim danima, pa i mjesecima, blogirala ovisnički.
Uživala je toj svojoj novoj ovisnosti.
Niti jedan dan bez posta. Nekada i nekoliko postova istoga dana.
Na svoj bi blog obično ulazila uz prvu jutarnju kavu. Bacila bi brz pogled na post, napisan prethodne večeri. Zatim bi čitala komentare: slatke i jetke, britke i tupe. A posjetitelja i komentara bivalo je sve više. Odgovarala bi komentarima na komentare. Zavirivala na tuđe blogove. I šetala njima, ostavljajući za sobom sličice svojega avatara, kao mrvice kruha u priči o Ivici i Marici. Dani bi joj završavali pisanjem novoga posta.
Njen je blog počeo pulsirati ritmom njezina života. A teme postova odražavati njezina dnevna razmišljanja i osjećanja.
Uživala je toj svojoj novoj ovisnosti.
A onda je nastupilo zasićenje.
Ipak, i dalje je pisala. Po jedan post svakoga dana. No sad već – samo reda radi.
Post koji je toga dana napisala bio je banalan.
Komentari posjetitelja bili su – još banalniji.
Jer post zaista nije bio inspirativan.
Napisala ga je iz puke navike. Post na dan. To je već postala uobičajena rutina.
A potom nekoliko dana nije napisala niti jedan post. Nije čak ni zavirila na blog.
Ti su joj dani bili užurbani.
Ispunjeni svakodnevnim obvezama.
Prošao je tako čitav tjedan.
A onda je došla jedna nesana noć.
Jedna od onih noći koje su u posljednjih godinu dana bivale sve češće. Noć u kojoj je unaprijed znala kako joj neće poći za rukom zaspati. Pročitala je nekoliko odlomaka iz knjiga već pročitanih. Popila lipov čaj s medom. Očistila tipkovnicu računala.
Pročitala mailove. Na neke odgovorila. Neke ostavila za kasnije.
Pobrisala spam.
I – otvorila svoj blog.
Na dnu banalnoga posta, napisanoga prije tjedan dana... na dnu banalnih komentara banalnoga posta ... bio je još jedan.
Novi. Komentar.
Budi – budna!
Nepotpisan. Stajalo je samo vrijeme: ponoć, na dan kada je post bio napisan.
Novi ju je komentar – uznemirio.
I to jako. Nije ni sama znala – zašto.
Zašto joj je poruka: Budi – budna! proizvela žmarce? Duž leđa. I na nadlakticama. Koža joj je na nadlanicama postala – poput guščje. A mašak sitnih bijelih, jedva vidljivih dlačica, nakostriješio se.
Odmahnula je glavom. Kliknula na crveni križić u desnom kutu ekrana. Iskočila sa svoga bloga. Kao s platforme vrtuljka ili s tramvajskih kola u pokretu.
To joj nije nimalo ličilo. Jer ona je bila – trezvena. Davno se već nije zavrtjela na vrtuljku. A i tramvajem se već odavno nije vozila.
Te noći uopće nije uspjela zaspati.
Svanuli ju je dan ponio svojom užurbanošću. Pa nije na blog i uznemirujući komentar stigla niti pomisliti. Kući se vratila kasno. Umorna. Nakon užurbana dana i neprospavane prethodne noći – nadala se snu. I san je došao. Neočekivano, netipično brzo. Iako je legla rano. Ili, barem za nju - rano. Nešto prije ponoći. Ona, kojoj je obično trebalo vremena da zaspi, zaspala je – odmah. Čim joj je glava dotakla jastuk.
Kada se trgla iz sna bez snova, na trenutak je bila u nekom bezvremenom prostoru. Sat je pokazivao 1.17. Zaspala je tek prije kojih pola sata. Pokušala se okrenuti na drugu stranu, zatvoriti oči i misliti lijepe misli. Ali njih – nije bilo.
Bila je samo jedna misao: Budi – budna!
Naljutila se na – samu sebe.
No, ipak je ustala.
Začas je bila na zadnjoj stranici svoga bloga. Banalni, sad već stari post, još uvijek je bio tu.
I niz banalnih komentara.
I onaj novi: Budi – budna!
I još jednom :
Budi – budna!
Opet – bez potpisa.
Isti komentar. Ponovo nepotpisan. Ponovo u ponoć.
Pokušala se nasmijati.
I pomisliti kako je sve to – loša šala.
Tada je shvatila kako se sve te dane nije pojavio niti jedan drugi komentar.
Osim ovoga – posljednjega. Koji je upozorava: Budi budna!
Pročitala je tu poruku.
Napisanu jednom. Pa još jednom.
Poruka je svaki puta zvučala – sve zlokobnije.
Dugo je zurila u ekran.
I, pošto je znala kako više neće zaspati – odlučila je napisati novi post. Mučila se oko teme. A onda je otišla na Yahoo. Ukucala u tražilicu: dreams. Kliknula na Images. Pronašla zgodnu sličicu usnula djeteta. Napisala je samo naslov: Snovi. I «ubacila» sličicu u post. Savjesno je navela izvor. I post objavila.
Legla je ponovo. Smirena. Iako nije uspjela zaspati, osjećala se dobro.
Kao da je riješila stvar.
Sutradan, na poslu, nije se mogla sabrati. Duga sjednica Fakultetskog vijeća. Kilometarski dnevni red. Upotrijebila je svoju već iskušanu «odbranu». Crtkanje. Na poleđini dnevnoga reda. Lijepe vitice. S listovima i cvjetićima. Uz cijeli buljuk leptira ... i pčela.
Glasovi koji su se sporili oko formulacija u zaspisniku s prošle sjednice zujali su joj u ušima, poput pčela s njezine crtkarije.
Tako nije odmah primijetila. Natpis na dnu crteža. Koji je morala sama napisati. Jer pisalo je njezinim vlastitim rukopisom: Budi – budna!
Zurila je u rečenicu nekoliko trenutaka. A zatim je – precrtala. A potom prešarala. Tako da je ličila na veliku crnu mrlju. Na dnu crteža. S leptirima. Na poleđini dnevnoga reda. Sjednice.
Mrlja je sasvim pokvarila crtež.
I ... skrenula njezine misli na blog.
Što li će zateći, kad ga otvori?
Na jarkom prijepodnevnom svjetlu koje je obasjavalo malu salu za sjednice, nasmiješila se. Bit će sve – kao obično. Komentari čestih posjetitelja: Konačno novi post!....Lijepa sličica.... što ima nova?...
I komentari slučajno zalutalih na blog: Coool blog .... Pozz...Svrati na moj blog... zaviri u svijet rocka...
Svi komentari uredno potpisani.
Niti jedan bez potpisa.
Bez poruka o budnosti...
Ali – nije bilo tako.
Blog je otvorila čim je stigla kući. Toga dana ništa nije uradila uobičajenom rutinom. Nije prvo zavirila u vrt, kao obično ... nije odbacila cipele u predsoblju ... nije otkopčala remen ručnoga sata ulazeći ... niti je sat odložila na policu, na uobičajeno mjesto. Samo je projurila kroz stan.
Uključila računalo.
Spojila se «brzom vezom».
Kliknula na adresu svojega bloga .....
(nastavak slijedi)