(nastavak,sedmi)
Sama slika, a i cijela priča oko nje «ispletena», prevazila je sva Roseina dotadašnja iskustva.
Takva se priča nije događala rijetko samo Rose.
Događala se rijetko ili nikada. Uopće. Ikomu.
Rose je sliku kupila, nedugo nakon kupovine crvene fotelje, u trgovini antikvitetima jednoga europskoga grada. U kojem je prisustvovala velikom znanstvenom skupu.
Platila ju je čitavo bogatstvo.
U trgovinu antikvitetima, s malim izlogom od zamućena stakla i ispucala drveta, smještenu na uglu pokrajnje ulice, ušla je jednog ranog poslijepodneva. Program Skupa na koji je došla još je trajao. Radilo se u paralelnim sekcijama. Pa je Rose mogla otići, nadajući se da je to neprimjetno. Iako joj to inače nije bio običaj.
Prastari je antikvar stajao je u polumraku svoje trgovine. Iza pulta. Bio je to starac interesantne fizionomije i kože suhe i izborane poput pergamenta. Njegova ju je put potsjetila na bljedilo Van Eyckova Čovjeka s crvenim turbanom. Trgovac, naravno, nije nosio crveni turban. Ali na glavi mu je bila crna kapa od rebrastog baršuna.
Zimljiv je, poput svih staraca ... pomislila je Rose.
Zapazila je bradavicu na vrhu njegova nosa. Koja je opet potaknula Roseinu likovnu asocijaciju. Portret staroga trgovca s bradavicom na vrhu nosa. Van Eyck? Van Dyck? Ili možda - Durer? Naljutila se na samu sebe. Jer sliku nije uspjela točno atribuirati. No, stari je trgovac stajao pred njom. I gledao u nju. Pa se nije mogla time više baviti.
Stari trgovac, tako prigodno nalik na Rembrandtov autoportret i Van Eyckov (?) Van Dyckov (?) Durerov (?) portret, stajao je iza pulta svoje trgovine. I – pomno gledao sliku. Kada je Rose ušla, napravio je pokret sklanjanja, gotovo skrivanja te slike, ispod pulta.
No pošto se zagledao u Rose, taj pokret nije dovršio.
A upravo je taj trgovčev pokret naveo Rose da sliku – pogleda. I odmah se za nju zainteresira.
Stari je trgovac odjednom postao pričljiv. Rekao kako slika nije za prodaju. Nije čak niti za pokazivanje.
Ali, nešto ga je ipak navelo. Da sliku pokaže – Rose.
Upozorio ju je kako slika nema «papira». Kako autor nije poznat. Iako on sumnja na ....
Naveo je ime jednoga poznatoga viktorijanskog slikara.
Pa je bilo malo vjerojatno kako se slika može pripisati upravo tome majstoru.
Bilo je to samo djelo nekog vještog oponašatelja, pomislila je Rose.
Vrlo vještog, ali samo oponašatelja.
Konačno je trgovca navela da kaže cijenu. Cijena je visoka. No, bila bi potpuno nedostižna kada bi se radilo o autentičnom djelu toga majstora. To je potvrdilo Roseinu pretpostavku kako slika ipak nije autentična.
No,slika ju je ipak snažno privukla.
Na kraju je Rose sliku ipak kupila.
Dala je za nju sav novac koji je ponijela. A ponijela je popriličnu svotu.
Jer je planirala veliku kupovinu.
Rođendanskog dara sestri, «velikog» dara - jer se radilo o «okruglom» rođendanu.
Božićnih darova cijeloj obitelji i prijateljima, jer Rose je voljela obaviti kupovine božićnih darova mnogo prije Božića.
A Rose nije bila škrta u darivanju.
I tako je sa sobom ponijela priličnu svotu novca. Netipično je bilo to što je imala toliko gotovine. Jer je naravno često, naročito na putovanjima, koristila kartice.
Doduše, znala je i kako trgovci antikvitetima, barem oni "mali", više vole gotovinu. Rijetko prihvaćaju ček. Ne žele se baktati ni s provjerom kartica. Pošto je većinu kupovina namjeravala obaviti upravo u trgovinama antikvitetima i antikvarnim knjižarama, Rose je ponijela neuobičajeno mnogo gotovine.
No, vjerojatno je tako bilo suđeno.
Jer stari je trgovac odjednom – popustio.
I pristao joj prodati sliku. Po cijeni koja je bila visoka, ali ipak dostupna. Čak ga je navela da cijenu malo i spusti. Kako bi točno odgovarala svoti gotovine kojom je u tome trenutku raspolagala. Nije to učinila iz škrtosti, niti iz zadovoljstva cjenkanja. Uradila je to jer se bojala da će se trgovac predomisliti. Dok ona odjuri do bankomata. I podigne još gotovine.
Trgovac ju je upozorio kako može imati gadnih neprilika – pokuša li sliku iznijeti iz zemlje.
Želi li on uopće prodati tu sliku, pomislila je Rose, pomalo ljutito.
Nije joj palo na pamet kako je probudila tračak želje u staroga antikvara. I fizičku reakciju za koju je vjerovao da više nije moguća. Pa je pomislio kako je dobro što je zaklonjen pultom.
Rose je u njegov antiquity shop ušla tako neočekivano. I bila tako neočekivana – za njega.
Bila je potpuno drugačija od njegovih tipičnih kupaca. Onih koji su se razmetali svojim poznavanjem antikviteta. Često samo površnim. I svojim debelim novčanicima. I od onih nesigurnih, kojima je mogao utrapiti bilo što.
A podsjetila ga je na ženu koju je ljubio. Nekada davno, davno. Njegova je ljubav doduše imala dugu kosu – upletenu na potiljku. A Roseina je kosa bila kratka. No isto tako živa i plava kao kosa njegove davne ljubavi.
Rose je, upravo prije no što je ušla u njegovu radnju, skinula sako.
Jer postalo je tako sparno. Netipična vrućina i sparina za to doba godine. Za kasnu jesen.
Rose je ostala u tankoj svilenoj, tamnoplavoj košulji.
Koja joj se, jer se malo oznojila, pripila uz tijelo. Ocrtala grudi, čak i bradavice. Koje su bile velike i znale stršati. Pa ih je Rose krotila krućim grudnjacima. Ali – bezuspješno.
Rose ga je pogledala otvoreno i izravno. Pronicljivo ali ne i nametljivo. Kontakt s Roseinim pogledom bio mu je tako ugodan. Jer Rose kao da nije vidjela njegove bore i staračke pjege. Čak ni veliku bradavicu na vrhu nosa. Koja se posljedjih dana ružno zacrvenjela. I počela malo krvariti, po rubovima.
Bio je to -melanom. No oni to nisu znali. Ni trgovac, ni Rose. Koja ga je gledala otvorenim pogledom. Nimalo zainteresiranim za tu ružnu izraslinu na njegovu nosu. Ali zainteresiranim - za sliku.
I za njega.
To mu je - polaskalo.
Rose je pogledom hvatala njegovo raspoloženje. Ushićenje zbog slike koju je upravo u tomu trenutku razgledao. Na njegov je ushićeni pogled odgovorila osmjehom. A taj osmijeh nije bio koketan. Jer staretinarov pogled Rose nije protumačila kao kompliment - sebi. Iako je to bio.
Oduševljenje koje je stari trgovac osjetio prema slici koju je upravo razgledao odjednom se prelilo.
Pretočilo.
U oduševljenje - za Rose.
Stari trgovac antikvitetima bio je – sasvim zatečen Roseinom pojavom.
Rose je ušla iznenadno.
U mrak trgovine. Sa sunčane ulice.
Na kosi, tako sličnoj kosi antikvarove davne ljubavi, donijela je odsjaj sunca.
Obrazi su joj bili zažareni. Plava bluza pripijena uz tijelo.
Osjetio je, uz miris shanella, i miris njezina tijela. Zagrijanog od sunca.
Sliku joj je prodao ispod cijene.
Iako je stvarno je vjerovao da je slika autentična.
Pa je uopće nije ni namjeravao prodavati. Barem ne po toj cijeni.
Pokajao se.
Čim je Rose izišla iz njegove trgovine antikvitetima. I odnijela sa sobom sunce, lijepa sjećanja i zadnje buđenje njegove muškosti.
Preplavila ga je ljutnja. Na Rose i na sebe.
Jer sliku, koju joj je upravo prodao, smatrao je svojim životnim otkrićem. Koje bi ga, ukoliko je to otkriće istinsko, moglo proslaviti i obogatiti.
Vještica... pomislio je ... kako sam joj samo mogao podleći.
Zjapuren, potrčao je na ulicu.
Da zaustavi Rose.
Poništi kupovinu ... vrati sliku.
Post je objavljen 09.10.2006. u 23:59 sati.