(prethodni nastavak)
Sada je znala.
Bio je to on.
Morpheus.
Koji je počeo širiti svoja krila. Nad njezinim blogom.
I – nad njom.
Velika, neprozirna.
Crna. Kožasta.
Poput krila nekog gigantskog netopira.
Šišmiša krvoloka.
Koji je počeo isisavati radost blogiranja i novopronađenu životnu radost.
Iz Rose.
...
Nedugo potom pojavila se prva Morpheusova poruka.
Zapovijed: Budi – budna!
A potom još i: Čekaj!I najzad znak. Kako poruka nije slučajna. Niti upućena bilo komu. Već baš njoj – Rose.
Jer, Morpheus ju je u poruci – oslovio: Rose.
Rose!
Rose se isprva ukočila. Sledila.Bila je prestravljena. Hipnotizirana. Kao mala vodena žaba pred zmijom.
Samo, ta zmija nije bila bjelouška. Već anakonda. Ili kobra.
I Rose se našla pod sjenom toga klobuka.
Kobrina. Morpheusova.
U kolobarima te anakonde.
Morpheusa.
Koji je, ponavljajući zapovijedi i prijetnje, zamračivao njezin svijet. Stiskao je u svoj zagrljaj.
Stežući je. Ograđujući je od svijeta.
Zastrašena, Rose je prvo odlučila – nikada više ne otvoriti svoj blog. Potom i – izbrisati ga. Zatvoriti vrata Morpheusu. No, ubrzo je shvatila kako Morpheus može proći – i kroz zatvorena vrata. I – ući. U njezine snove. Pa i u javu. Morpjeus joj je uskraćivao san. Iscrpljivao je nesanicom. Katkad bi joj dozvolio nekoliko sati isprekidana sna, pa je tada mučio snovima. Kada bi usnula, pred Roseinim bi očima, ispod spuštenih kapaka počele treperiti slike.
Polje.
Crvenica. Suha. Ispucala.
Krvava bi kiša počela natapati tu oranicu.
Iz koje bi stali nicati makovi.
Stabljike.
Nicale bi na očigled. I rasle, uvijale se.
Pupovi bi se, kao na ubrzanom filmu, rastvarali u cvjetove.
Crvene. Jarko, krvavo crvene.
Latice bi se smežurale. Potamnile. Opale.
Glavice maka bubrile su.
A potom krvarile bijelim sokom.
Kao da su zasječene nevidljivim nožem.
Potom velika soba.
Ambijent viktorijanski.
Pod prekriven parketom.
S intarzijama.
Po glatkom se podu širi krvava mrlja.
Velika. Sve veća.
Prekriva pod, natapa arapski ćilim.
Pa okvir slike.
S izrezbarenim makovima.
Koji se silinom spušta.
Na jednu plavu glavu.
I gasi cinični osmijeh.
Pod tankim brkom.
Na punim usnama.
Prizor se pretapa.
Prostor zadimljen.
Ispijene prilike polijegale po prljavim ležajima.
Opijumske lule. I pare.
Iz dima izranja suhonjavo lice.
Ispijeno. Blijedo.
S crnim kolutima oko očiju.
Oči – razrogačene.
Zure.
Uzvraćaju pogled nekomu.
Strašnom.
Velikom oku.
Bez kapaka. Bez šarenice.
S bezdanom crnom rupom velike zjenice.
Koja se sužava u okomicu.
U pogled.
Crn. Bezdan.
Pa zatim užaren.
Sad već - na Rose usmjeren. Zureći. Ispitujući. Prožimajući. Rujući.
Rose bi se u snu grčila, izmicala tomu pogledu.
Uzaludno.
Budila bi se izlomljena. Blijeda. Crnih podočnjaka. Pogleda zažarena kao od neke unutarnje vatre. Na kojoj ju je Morpheus žegao. Ni java nije bila bolja. A iz dana u dan postajala je gorom. Nevidljivo, ali sveprisutno, Morpheusovo oko stalo ju je pratiti i danju.
Njegov ju je pogled svuda slijedio.
Kad bi se za mraka vraćala kući, Rose bi se osvrtala. Očekujući neku tamnu priliku koja je prati u stopu. Ponekad bi joj se učinilo da je i vidi. Na rubu vida, u kutu oka.
Na slici s makovima, prizori bi se počeli mijenjati.
Čim bi Rose sjela u svoju crvenu fotelju.
I usmjerila pogled na sliku.
Obješenu iznad ekrana računala. Malo ulijevo. Radi boljeg pogleda na nju.
Sliku.
Sedmu. Izgubljenu, pa nađenu.
Cvjetovi maka na crnom okviru s iskricama pozlate, oživjeli bi. Pocrvenjeli. Pokrenuli se. Iz glavica maka, na čipkastoj prostirci pod vazom, počeo bi kapati gusti bijeli sok. Koji se prelijevao, i iz srebrnoga vrčića, također na slici. A glas, nečujan, taman i hrapav, u Roseinoj svijesti, šaptao bi uporno i uvjeravajući.
Kušaj!
A Rose se jedva odupirala. Kušati. Ne kušati.
Svratiti pogled s oživljene slike. Na kojoj se prizor opet počeo mijenjati.
I Rose je vidjela.
Staretinara koji joj je sliku prodao.
Kako trči za njom, dok ona zamiče za ugao.
I pada na pločnik.
Uvija se. Grči.
Izdiše.
Ponovo pretapanje. Sada na slici, kao u snu.
I Rose ugleda sebe.
S glavom na uzglavlju. Blijedu, u snu, poluotvorenih ustiju. Grudi joj se podižu teškim udasima. I uzdasima. Na licu joj se ocrtava mora. Koja je u snu mori. Kojom je u snu mori. Morpheus.
Rose je sve teže uspijevala funkcionirati. U svakodnevici. Upinjala se djelovati smireno.Obaviti sve razgovore. Završiti sve poslove. Biti ljubazna. Ne reći ništa nikomu. Ni najbližima.
Iako joj nije bilo rečeno, Rose je znala. Morpheus je spreman na sve. Naškoditi. Njoj. I drugima.
A Rose nikada ne bi ugrozila nekog drugog. Pogotovu ne nekoga tko joj je drag.
Pa je šutjela. I trpjela. Štiteći one koji su joj dragi.
A sve je to bilo nepodnošljivo teško.
Jer, osjećala je kako je Morpheus neprestano promatra. I pritišće.
No, najintenzivnije na stranicama njezina bloga. Gdje joj je i dalje ostavljao svakodnevno obećanje, poziv, prijetnju:
Čekaj!
Rose je djelovala tako ustrašeno. A i bila je ustrašena. S pravom. Djelovala je tako pasivno. Kao da se predala Morpheusu. Kao da je, čekajući, i ne odupirući se, polako klizila sve dublje i dublje, u njegov zagrljaj.
No, Rose je bila – tiha voda.
Pa se samo – pritajila. Skupljala snagu. Kovala planove.
Čekala – pravi trenutak.
Tada se u njoj nešto prelomilo. Rose je odlučila.
Ne čekati. Ne više. Poduzeti – nešto.
Oduprijeti se. Morpheusu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 18.10.2006. u 23:59 sati.