Nakon hvale vrijedne majstorove proze ( autosarkazam, za neupućene i neinformirane) od prije neki dan krećem nešto mekše u staru Veronu, među Capulettijeve i Montecchijeve. Gledam lijepu Juliju i dičnog Romea. Nađoh ih ispred Capulettijeva vrta. Romeo je bio ispod prozora s kojeg mu je zborila Julija, zvjezdice su sjale, itd., itd.,… Priča nije bila baš onakva kako je zapisana u verziji naivnog Williama, bješe puno drugačija i ticala se Romeovog libida. dogodilo se naime ovako. preskočiti ćemo prvi čin, nije bio bitan.
Drugi čin: Radnja se događa u Julijinom vrtu nakon burne noći u kojoj je Julija bila sebi vjerna ali ne i dičnom našem Romeu. Romeo upada ljutito u vrt a Julija s pendžera poče..
Julija: (vrlo ironično i ženski zajedljivo)
Zmajevi, leptiri…baš svašta,
zavela me tvoja mašta.
A ja sanjam ljubav milu,
ne treba mi tvoja oštrica ni sablja,
da bih sanjala u njenom krilu.
Romeo: (vrlo ljubomorno i muški otresito, tipično romanski)
Draga moja, mila djevo.
Tko je sinoć ovim vrtom pjev'o
S kim ti sinoć bješe.
Biće drugi vitez, mojim vrtom pleše
s namjerom da tebe kreše.
Da u tvome cvijetu, sablju teše.
Julija: ( još zajedljivije i prkosno otvoreno)
Romeo, ja sam sebi ipak vjerna,
bila sam mu jako smjerna.
Miran možeš biti, on je mene samo malko dir'o,
pa je malo sabljom, u mom cvijetu svir'o
Onda samo meni, sonet slag'o
On ne bješe, k'o ti nag'o.
Njegova je sablja bila vrlo čvrsta.
Puno, puno veća od tvojega prsta.
Prava sablja, velika i rijetka vrsta.
Romeo: ( vrlo naivno i papučarskom navadom vođen)
Što to reče djevo moja mila,
ta ti si nježna, kao meka svila.
Ja mislio da si cvijetak,
a ti tražiš ništa, doli metak.
Ti ne bješe moja dobra vila,
potkresa mi djevo krila.
Što mi kaza, što mi reče.
Upropasti meni djevo, lijepo veče.
Julija: ( u blagom nastupu sažaljenja i lagane satire)
Strašno mi je žao moj mali Romeo.
On je tvoju sablju u zaborav pomeo,
Kad ti nisi znao i umio kako treba.
Pokazao on je meni, što to znači prava jeba.
Već ti sada mili lijepo idi,
gledni druge, koji znaju, pa ti vidi.
Pitaj malo, kako pravi majstor radi,
što to biva, kad se prava sablja vadi.
Romeo: ( naoružan inatom, muškim jalom i psovkama koje zbog autocenzure neću navoditi)
Za vjernost još je rano, kao i za kletve.
Deder pusti men’ unutra, dođe vrijeme sjetve,
vidjećemo nakon skidanja, već skinuta smokvina lista.
Dal’ ćeš reć’, nešto drugo il’ bit ista.
Sad ti mene pusti gore,
Bit ću silan jebac, sve do puste zore.
Nakon tih riječi uspe se Romeo hitro, vrlo energično, latinski muževno i hrabro (podsjećam da su Talijani u I svijetskom ratu dobili jednu bitku, kod rijeke Piave),te uđe kroz prozor. Poslije par minuta…izlazi vani pokunjen i bez riječi…
Šuti. Dramatično, vrlo dramatično ( u pravom duhu Wiliamovog dramskog manirizma) . Naposlijetku reče..
Romeo: ( u stanju očaja i rezignacije)
Prebrz i hitar sam bio,
nisam, nisam takav biti htio.
Zavede me njena vel’ka guza,
Mislio sam biće moja muza.
Čim ona malko guzom zamjesi,
sablja se moja, nemoćno objesi.
Jadan ja sad idem svojoj kući.
Glas će mene tužan pući.
Romeo konačno zašuti i izađe iz vrta… Capulettijevi i Montecchijevi se zavadiše i napuniše tadašnje crne kronike od kojih i potječe ovaj vjerodostojni zapis….a naš Wiliam, kojeg već nekoliko stoljeća nema, od Romeovog neuspjeha, napravi pravu pravcatu dramu jer je htio impresionirat jednu damu*
09.10.2006. (23:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
shvaćam namjeru, armine, poigrati se sa "sladunjavošću" velike tragedije. ne one izvorne, Šekspirove (no, i njome - zašto ne) nego više kritičarskim, čitalačkim i općim hvalospjevima "velikim autorima" i "velikim temama". uz malo muške autoironije. još uvijek je dobro. a i onako nam se većina vlastitih tvorevina, nakon vremenskog odmaka ne čini jednako dobrim. barem meni je tako.
09.10.2006. (23:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
armin
Nakon hvale vrijedne majstorove proze ( autosarkazam, za neupućene i neinformirane) od prije neki dan krećem nešto mekše u staru Veronu, među Capulettijeve i Montecchijeve. Gledam lijepu Juliju i dičnog Romea. Nađoh ih ispred Capulettijeva vrta. Romeo je bio ispod prozora s kojeg mu je zborila Julija, zvjezdice su sjale, itd., itd.,… Priča nije bila baš onakva kako je zapisana u verziji naivnog Williama, bješe puno drugačija i ticala se Romeovog libida. dogodilo se naime ovako. preskočiti ćemo prvi čin, nije bio bitan.
Drugi čin: Radnja se događa u Julijinom vrtu nakon burne noći u kojoj je Julija bila sebi vjerna ali ne i dičnom našem Romeu. Romeo upada ljutito u vrt a Julija s pendžera poče..
Julija: (vrlo ironično i ženski zajedljivo)
Zmajevi, leptiri…baš svašta,
zavela me tvoja mašta.
A ja sanjam ljubav milu,
ne treba mi tvoja oštrica ni sablja,
da bih sanjala u njenom krilu.
Romeo: (vrlo ljubomorno i muški otresito, tipično romanski)
Draga moja, mila djevo.
Tko je sinoć ovim vrtom pjev'o
S kim ti sinoć bješe.
Biće drugi vitez, mojim vrtom pleše
s namjerom da tebe kreše.
Da u tvome cvijetu, sablju teše.
Julija: ( još zajedljivije i prkosno otvoreno)
Romeo, ja sam sebi ipak vjerna,
bila sam mu jako smjerna.
Miran možeš biti, on je mene samo malko dir'o,
pa je malo sabljom, u mom cvijetu svir'o
Onda samo meni, sonet slag'o
On ne bješe, k'o ti nag'o.
Njegova je sablja bila vrlo čvrsta.
Puno, puno veća od tvojega prsta.
Prava sablja, velika i rijetka vrsta.
Romeo: ( vrlo naivno i papučarskom navadom vođen)
Što to reče djevo moja mila,
ta ti si nježna, kao meka svila.
Ja mislio da si cvijetak,
a ti tražiš ništa, doli metak.
Ti ne bješe moja dobra vila,
potkresa mi djevo krila.
Što mi kaza, što mi reče.
Upropasti meni djevo, lijepo veče.
Julija: ( u blagom nastupu sažaljenja i lagane satire)
Strašno mi je žao moj mali Romeo.
On je tvoju sablju u zaborav pomeo,
Kad ti nisi znao i umio kako treba.
Pokazao on je meni, što to znači prava jeba.
Već ti sada mili lijepo idi,
gledni druge, koji znaju, pa ti vidi.
Pitaj malo, kako pravi majstor radi,
što to biva, kad se prava sablja vadi.
Romeo: ( naoružan inatom, muškim jalom i psovkama koje zbog autocenzure neću navoditi)
Za vjernost još je rano, kao i za kletve.
Deder pusti men’ unutra, dođe vrijeme sjetve,
vidjećemo nakon skidanja, već skinuta smokvina lista.
Dal’ ćeš reć’, nešto drugo il’ bit ista.
Sad ti mene pusti gore,
Bit ću silan jebac, sve do puste zore.
Nakon tih riječi uspe se Romeo hitro, vrlo energično, latinski muževno i hrabro (podsjećam da su Talijani u I svijetskom ratu dobili jednu bitku, kod rijeke Piave),te uđe kroz prozor. Poslije par minuta…izlazi vani pokunjen i bez riječi…
Šuti. Dramatično, vrlo dramatično ( u pravom duhu Wiliamovog dramskog manirizma) . Naposlijetku reče..
Romeo: ( u stanju očaja i rezignacije)
Prebrz i hitar sam bio,
nisam, nisam takav biti htio.
Zavede me njena vel’ka guza,
Mislio sam biće moja muza.
Čim ona malko guzom zamjesi,
sablja se moja, nemoćno objesi.
Jadan ja sad idem svojoj kući.
Glas će mene tužan pući.
Romeo konačno zašuti i izađe iz vrta… Capulettijevi i Montecchijevi se zavadiše i napuniše tadašnje crne kronike od kojih i potječe ovaj vjerodostojni zapis….a naš Wiliam, kojeg već nekoliko stoljeća nema, od Romeovog neuspjeha, napravi pravu pravcatu dramu jer je htio impresionirat jednu damu*
09.10.2006. (23:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
armin
to sam već objavio na blogu. onda mi se svidjelo. sada manje.
09.10.2006. (23:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rU
shvaćam namjeru, armine, poigrati se sa "sladunjavošću" velike tragedije. ne one izvorne, Šekspirove (no, i njome - zašto ne) nego više kritičarskim, čitalačkim i općim hvalospjevima "velikim autorima" i "velikim temama". uz malo muške autoironije.
još uvijek je dobro. a i onako nam se većina vlastitih tvorevina, nakon vremenskog odmaka ne čini jednako dobrim. barem meni je tako.
09.10.2006. (23:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rU
...a i Romeov izbor pozicije sasvim je prikladan, s obzirom na navodne afinitete staroga barda prema tamnim damama i svjetlokosim mladićima.
10.10.2006. (00:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
°~Ignis art~°
Odlicna slicica! :) Jadna mala Rose! ;)
10.10.2006. (09:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jana
....cekam nastavak...
10.10.2006. (09:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
rU
jadan Morpheus, ignis. jer on tek treba sresti Rose. kad bude budna. I kada odraste.
jano, tko čeka ... taj obično i - dočeka.
10.10.2006. (10:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...