Vještičje dijete, još jedna Aurelina priča

Aurelina priča.
Ispričana meni i mojoj sestri, dok smo bile djeca.
Priča baš prigodna - za predvečerje.
Uoči Noći vještica.



LESLIE DUXBURY: Sleeping baby
(1921-2001)
modernbritishartists

Vještice teško uspijevaju odgojiti vlastito dijete.
Jer vještičje je dijete "teško odgojivo".
Ono nikada ne spava.
Ono stalno vrišti kad je budno.
Vještičje dijete uvijek je gladno.
Jede, jede ... a ne može se najesti.
Koliko god vještica svoje dijete hranila, ono ne napreduje.
Pa je uvijek žuto i mršavo.

Zato vještice postupaju poput ptice kukavice koja svoje jaje podmeće u tuđe gnijezdo.

Vještice svoje dijete podmetnu u ljudsku kolijevku.
Ljudsko dijete ukradu. A svoje podmetnu.

Pa se ljudi začude. Kad njihovo dijete odjednom postane ružno, mršavo, gladno, plačljivo.
Ukoliko posumnjaju da im je podmetnuto vještičje dijete, evo što trebaju uraditi.
Uzeti šibu, pa po njemu.

Tada će vještica doletjeti.
Svoje dijete zgrabiti i odnijeti.
A njihovo - vratiti.

I njihovo će dijete još neko vrijeme ličiti na vještičje.
Bit će žuto ... i stalno gladno.
Jer ga vještica nije hranila.

No ubrzo će se ljudsko dijete oporaviti.
Postati opet debeljuškasto i ružičasto.
Kad odraste, neće se sjećati.
Kako je neko vrijeme bilo u vještičjoj vlasti.

Post je objavljen 30.10.2006. u 21:38 sati.