(nastavak peti)
Oporavljenja dubokim snom, Rose se probudila s odlukom.
Zarekla se kako nikada više neće otvoriti svoj blog.
Čak niti da ga – izbriše.
Zaboravit će blogiranje.
Objavljene postove..
Svoje blogovsko društvo.
Sve komentare. Svih postova.
Znala je da će joj to biti teško.
Jer, neki su joj posjetitelji njezina bloga postali dragi.
Iako nije nikada vidjela njihova lica. Nije znala njihova prava imena. Niti im čula glasove.
A ipak je s jedino s nekima od njih – istinski razgovarala. Iskrenije i otvorenije nego u realnome svijetu.
Iz njihovih je postova i komentara na vlastite postove saznavala o njihovim životima.
Dnevnim događanjima, obiteljima i kućnim ljubimcima. Bolestima. Životnim krizama. Strahovima i nadanjima. Knjigama koje čitaju. I jelima koja vole.O idejama koje ih zaokupljaju. I stavovima prema životu.
Pa i o – njihovoj intimi.
U nekim je vlastitim postovima Rose o sebi rekla više no što je ikada mislila da bi bila voljna. Reći. Priznati. Ikomu. Drugomu.
Znala je kako će joj sve to – strašno nedostajati.
Jer blog je postao značajan dio njezina života.
U koji nije pustila ljude iz svoje svakodnevice.
Za njezin blog, naime, nije znao – nitko iz njezine blizine.
Nitko od kolega.
Nitko od studenata.
Ni nekoliko prijateljica s kojima bi povremeno izlazila na kavu. Kavu je uvijek popila – bez šećera. A za sladoled je tvrdila kako ga ne voli.
No posjetitelji su njezina bloga znali.
Da je luda za sladoledom. Koji ne jede. Osim u rijetkim trenutcima gubitka kontrole. Kad bi pojela čitavo pakiranje. Namijenjeno za 4 – 6 osoba. A zatim – povratila. I poslije se osjećala – prljavo.
Reakcije nekih njezinih blogovskih posjetiteljica sa sličnim iskustvima pomogle su joj da prizna samoj sebi kako je na pragu bulimije. I da s povraćanjem prestane.
Za blog nije znala čak ni njezina sestra. Sestra nije znala ni za Roseine povremene bulimične epizode.
Jer Rose je bila - starija sestra. Pa je osjećala kako svoju mlađu sestricu mora štititi. Čak i kada se sestra udala. I postala majka. Dviju lijepih djevojčica. Reseinih nećakinja. Koje su već - odrastale. I koje je Rose voljela, više od svega.
Rose je znala. Bit će joj teško živjeti bez bloga. Koji je postao značajni dio njezina života.
Odvojen, doduše, u poseban rukavac njezine životne rijeke. Miran i neužurban. Bez prisile svakodnevnih obveza. Različitih obzira. I konvencija svakodnevice.
No, ipak je odlučila.
Svega se toga – odreći.
Nikada više ne otvoriti svoj blog.
Ne napisati niti jedan post. Ne odgovoriti niti na jedan komentar.
Nikada više.
Jer, jedino će tako moći zaboraviti na Morpheusa. I njegove poruke.
Jedino tako neće više– čekati.
I neće biti budna. Po čitave noći.
Ni po Morpheusovoj, ni po čijoj zapovijedi.
Rose, naime, nije podnosila da joj netko zapovijeda. Živjela je već dugo sama. Po svome. Raspolagala svojim vremenom i svojom zaradom. Sama rješavala sve praktične poslove. Donosila sve odluke. I snosila sve posljedice tih odluka.
Rosina je narav bila ponosna. Ne ohola, niti bahata, već ponosna.
Rose je jako držala do samopoštovanja. Mrzila je pokornost, poniznost i snishodljivost. Nikada ne bi bila gruba niti bezobzirna. Pogotovo prema nekome nižega statusa, nižega obrazovanja, lošije životne pozicije.
No, ponekada bi, iznenađujuće za okolinu koja ju je smatrala mirnom i staloženom, premda pomalo hladnom, burno reagirala na pokušaje narušavanja njezine privatnosti. Na naredbe nadređenih. Na njihove nelogične ideje, zamisli i projekte.
Ponekada bi, na znanstvenim skupovima, Rose znala iznenaditi sugovornike i sustručnjake britkim primjedbama. Kad bi reagirala na nekompetentnost, prepotenciju, glupost. Nikada nije robovala autoritetima. To njezina živa, znatiželjna i ponosna priroda nije podnosila.
Upravo je stoga Rose bila istovremeno zapanjena, razljućena i uplašena Morpheusovim upadom u njezinu privatnost.
Njegovim zapovijednim tonom.
Njegovim odbijanjem da s njom razgovara.
Njegovim bahatim pretpostavljanjem kako će ga ona poslušati.
Njegovim, uspješnim, pokušajima da je zastraši.
Sve bi bilo drugačije da je Morpheus pristao razgovarati.
Jer Rose je i to pokušala.
U prostor za komentare, nakon onog posta o snovim, upisala je niz poruka. Za Morpheusa.
Tko si - ti?
Što želiš od mene?
Javi se da razgovaramo!
Zašto da - budem budna?
Što to da čekam?
Tko si ti da mi naređuješ... i s kojim pravom?
Molim te, javi se. Moramo razgovarati!
Prijetiš li ti to meni?
Zašto sam baš ja postala - tvoja meta?
Znam da me ti sprječavaš da komuniciram sa svojim blogovskim prijateljima. Prestani s time!
....
Morpheus, zašto mi ne odgovaraš?
Odgovori, kukavice!
...
Molim te, javi se, moramo razgovarati....
No, nije bilo odgovora. Morpheus se oglušio o sva njezina pitanja, proteste, prijetnje i molbe.
A njegova se poruka ...
Budi - budna, Rose. Čekaj!
... svakodnevno uporno ponavljala.
Ta je upornost i bezobzirnost iz dana u dan sve više plašila Rose.
Zato više nikada neće ući na svoj blog. Nastavit će sa svojim životom. Zaboraviti da se sve to ikada dogodilo.
Rose je to odlučila jučer, nakon večere.
Pod tušem. Pod mlazevima tople vode. U pari svoje udobne kupaonice.
U kojoj se uvijek osjećala sigurnom. Izdvojenom od svijeta. Raskomoćenom i oslobođenom stega.
Poslije tuširanja i listanja vrtnoga časopisa, Rose je, opijena mirisom ruže po imenu Bijeli san, utonula u san. Dubok, dug, okrepljujući.
San kakvoga dugo nije iskusila.
Kada se, opravljena, probudila, njena je odluka bila jasno oblikovana. I granitno čvrsta.
No, odluka – nije potrajala.
Vraćajući se kući s posla, Rose se počela predomišljati.
I shvatila kako – neće izdržati.
Ne dok njezin blog treperi negdje tamo u virtualnom prostoru, a Morpheus na njemu vreba.
Iako nevidljiva njezinu pogledu, na blogu je čeka Morpheusova poruka, obećanje, zapovijed, prijetnja:
Budi – budna, Rose!
Čekaj!
Ne. Neće nikada više imati mira.
Ne.
Barem ne dok – ne izbriše svoj blog!
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 07.10.2006. u 23:59 sati.