Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Oporavljenja dubokim snom, Rose se probudila s odlukom.
Zarekla se kako nikada više neće otvoriti svoj blog.
Čak niti da ga – izbriše.
Zaboravit će blogiranje.
Objavljene postove..
Svoje blogovsko društvo.
Sve komentare. Svih postova.
Znala je da će joj to biti teško.
Jer, neki su joj posjetitelji njezina bloga postali dragi.
Iako nije nikada vidjela njihova lica. Nije znala njihova prava imena. Niti im čula glasove.
A ipak je s jedino s nekima od njih – istinski razgovarala. Iskrenije i otvorenije nego u realnome svijetu.
Iz njihovih je postova i komentara na vlastite postove saznavala o njihovim životima.
Dnevnim događanjima, obiteljima i kućnim ljubimcima. Bolestima. Životnim krizama. Strahovima i nadanjima. Knjigama koje čitaju. I jelima koja vole.O idejama koje ih zaokupljaju. I stavovima prema životu.
Pa i o – njihovoj intimi.
U nekim je vlastitim postovima Rose o sebi rekla više no što je ikada mislila da bi bila voljna. Reći. Priznati. Ikomu. Drugomu.
Znala je kako će joj sve to – strašno nedostajati.
Jer blog je postao značajan dio njezina života.
U koji nije pustila ljude iz svoje svakodnevice.
Za njezin blog, naime, nije znao – nitko iz njezine blizine.
Nitko od kolega.
Nitko od studenata.
Ni nekoliko prijateljica s kojima bi povremeno izlazila na kavu. Kavu je uvijek popila – bez šećera. A za sladoled je tvrdila kako ga ne voli.
No posjetitelji su njezina bloga znali.
Da je luda za sladoledom. Koji ne jede. Osim u rijetkim trenutcima gubitka kontrole. Kad bi pojela čitavo pakiranje. Namijenjeno za 4 – 6 osoba. A zatim – povratila. I poslije se osjećala – prljavo.
Reakcije nekih njezinih blogovskih posjetiteljica sa sličnim iskustvima pomogle su joj da prizna samoj sebi kako je na pragu bulimije. I da s povraćanjem prestane.
Za blog nije znala čak ni njezina sestra. Sestra nije znala ni za Roseine povremene bulimične epizode.
Jer Rose je bila - starija sestra. Pa je osjećala kako svoju mlađu sestricu mora štititi. Čak i kada se sestra udala. I postala majka. Dviju lijepih djevojčica. Reseinih nećakinja. Koje su već - odrastale. I koje je Rose voljela, više od svega.
Rose je znala. Bit će joj teško živjeti bez bloga. Koji je postao značajni dio njezina života.
Odvojen, doduše, u poseban rukavac njezine životne rijeke. Miran i neužurban. Bez prisile svakodnevnih obveza. Različitih obzira. I konvencija svakodnevice.
No, ipak je odlučila.
Svega se toga – odreći.
Nikada više ne otvoriti svoj blog.
Ne napisati niti jedan post. Ne odgovoriti niti na jedan komentar.
Nikada više.
Jer, jedino će tako moći zaboraviti na Morpheusa. I njegove poruke.
Jedino tako neće više– čekati.
I neće biti budna. Po čitave noći.
Ni po Morpheusovoj, ni po čijoj zapovijedi.
Rose, naime, nije podnosila da joj netko zapovijeda. Živjela je već dugo sama. Po svome. Raspolagala svojim vremenom i svojom zaradom. Sama rješavala sve praktične poslove. Donosila sve odluke. I snosila sve posljedice tih odluka.
Rosina je narav bila ponosna. Ne ohola, niti bahata, već ponosna.
Rose je jako držala do samopoštovanja. Mrzila je pokornost, poniznost i snishodljivost. Nikada ne bi bila gruba niti bezobzirna. Pogotovo prema nekome nižega statusa, nižega obrazovanja, lošije životne pozicije.
No, ponekada bi, iznenađujuće za okolinu koja ju je smatrala mirnom i staloženom, premda pomalo hladnom, burno reagirala na pokušaje narušavanja njezine privatnosti. Na naredbe nadređenih. Na njihove nelogične ideje, zamisli i projekte.
Ponekada bi, na znanstvenim skupovima, Rose znala iznenaditi sugovornike i sustručnjake britkim primjedbama. Kad bi reagirala na nekompetentnost, prepotenciju, glupost. Nikada nije robovala autoritetima. To njezina živa, znatiželjna i ponosna priroda nije podnosila.
Upravo je stoga Rose bila istovremeno zapanjena, razljućena i uplašena Morpheusovim upadom u njezinu privatnost.
Njegovim zapovijednim tonom.
Njegovim odbijanjem da s njom razgovara.
Njegovim bahatim pretpostavljanjem kako će ga ona poslušati.
Njegovim, uspješnim, pokušajima da je zastraši.
Sve bi bilo drugačije da je Morpheus pristao razgovarati.
Jer Rose je i to pokušala.
U prostor za komentare, nakon onog posta o snovim, upisala je niz poruka. Za Morpheusa.
Tko si - ti?
Što želiš od mene?
Javi se da razgovaramo!
Zašto da - budem budna?
Što to da čekam?
Tko si ti da mi naređuješ... i s kojim pravom?
Molim te, javi se. Moramo razgovarati!
Prijetiš li ti to meni?
Zašto sam baš ja postala - tvoja meta?
Znam da me ti sprječavaš da komuniciram sa svojim blogovskim prijateljima. Prestani s time!
....
Morpheus, zašto mi ne odgovaraš?
Odgovori, kukavice!
...
Molim te, javi se, moramo razgovarati....
No, nije bilo odgovora. Morpheus se oglušio o sva njezina pitanja, proteste, prijetnje i molbe.
A njegova se poruka ... Budi - budna, Rose. Čekaj!
... svakodnevno uporno ponavljala.
Ta je upornost i bezobzirnost iz dana u dan sve više plašila Rose.
Zato više nikada neće ući na svoj blog. Nastavit će sa svojim životom. Zaboraviti da se sve to ikada dogodilo.
Rose je to odlučila jučer, nakon večere.
Pod tušem. Pod mlazevima tople vode. U pari svoje udobne kupaonice.
U kojoj se uvijek osjećala sigurnom. Izdvojenom od svijeta. Raskomoćenom i oslobođenom stega.
Poslije tuširanja i listanja vrtnoga časopisa, Rose je, opijena mirisom ruže po imenu Bijeli san, utonula u san. Dubok, dug, okrepljujući.
San kakvoga dugo nije iskusila.
Kada se, opravljena, probudila, njena je odluka bila jasno oblikovana. I granitno čvrsta.
No, odluka – nije potrajala.
Vraćajući se kući s posla, Rose se počela predomišljati.
I shvatila kako – neće izdržati.
Ne dok njezin blog treperi negdje tamo u virtualnom prostoru, a Morpheus na njemu vreba.
Iako nevidljiva njezinu pogledu, na blogu je čeka Morpheusova poruka, obećanje, zapovijed, prijetnja:
Budi – budna, Rose!
Čekaj!
Ne. Neće nikada više imati mira.
Ne.
Barem ne dok – ne izbriše svoj blog!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta