(nastavak, treći)
Ruža. Blogerica se zvala – Ruža.
Nije voljela svoje ime, pa se često znala našaliti kako joj je ime – kravlje. Svaka druga krava u štali zove se Ruža ... ili Rumenka ... rekla bi. Tada bi je uvjeravali kako je u krivu: Ruža je baš lijepo ime, a ruža – krasan cvijet.
Ruža sebe nije smatrala krasnom.
Što se izgleda tiče, bila je prosječna. Pravilnih crta, plavih očiju i kose. Kosu je dugo nosila – dugu. Povezanu i ukroćenu na potiljku. Tek bi se koja kovrča povremeno otela kontroli. Uz uho ... ili na dnu vrata. To bi polaskalo Ružinu izgledu. Ali, ne zadugo. Jer čim bi Ruža to primijetila, nestašnu bi kovrčicu odmah sputala. Ruža bi svoju dugu kosu raspustila tek pred spavanje. Tad bi je dugo češljala, pred ogledalom. Sto poteza četkom. Ta joj je navika ostala još iz vremena kada joj je dugu kosu češljala njezina majka.
Češljajući se uvečer pred ogledalom, Ruža bi načas zaustavila žustre poteze četke u srebrnom okviru. Četka je bila bakina, zatim majčina, a sada je pripadala Ruži.
Zaista se zagledala u vlastiti odraz. Naravno da je vidjela kako ju raspuštena duga kosa uljepšava. No, nikada se ne bi raspuštene kose pojavila u javnosti. Nije čak ni lijegala raspuštene kose. Kada bi kosa bila dobro iščetkana, Ruža bi je isplela u debelu labavu pletenicu i povezala vrpcom na kraju.
A onda je Ruža, kao iz nekog hira, kosu kratko ošišala.
Prirodno kovrčava, njena je kosa šišanjem postala kovrčavija. Sve je postalo – mnogo jednostavnije. Kosu bi oprala, istrljala je ručnikom. Pustila da se prirodno osuši. Nagnula bi glavu prema dolje, prsnula malo «učvršćivača», protrljala – i frizura je bila tu. A večernjih sto poteza četkom uradila bi u trenu.
Ružino odustajanje od duge kose imalo je i «filozofsku» podlogu. Ona je, naime, smatrala kako ženi nakon 30-ete više ne priliči duga kosa. A 30-eta je već bila iza nje.
Odrezanu pletenicu, plavu i tešku, Ruža je s obje strane zavezala vrpcama. Zamotala je u svileni papir. I - spremila na dno ladice.
Okolina je primijetila promjenu na Ruži. Jer Ruža uglavnom nije bila sklona - promjenama. Barem ne onim naglim i izrazitim.
Pošto je svoju lijepu dugu kosu Ruža godinama skrivala kroćenjem i uplitanjem, šišanje "na kratko" izazvalo je - neočekivan efekat. Kosa je pobjegla kroćenju i pokazala svoj puni sjaj.
Jer uz oči, krupne i izrazito plave, kosa je bila jedan od "aduta" Ružine ljepote. U koju Ruža nije vjerovala.
Okolina je, dakako, morala primijetiti promjenu na Ruži. I komentirati je. Pa se krug Ružinih poznanika i suradnika kao i maleni krug ne baš bliskih prijatelja jednoglasno složio: S Ružom se - nešto događa. Naravno, kad žena nešto mijenja u svojem izgledu ... mora biti da je zaljubljena. Ili, barem zainteresirana. Za nekoga. No, Ruža nije bila. A svoje su pretpostavke suradnici, pa čak i prijatelji, zadržali za sebe. Ili razmijenili među sobom. Jer Ruža je bila suzdržana. Pred njom se to nikada ne bi usudili komentirati.
Pred Ružom obično nitko ne bi izrekao prostu riječ. Ili bi se, ako bi to učinio, osjetio potrebu - ispričati Ruži. Iako bi u društvu bilo i drugih žena. Pred Ružom se obično ne bi pričali ni prosti vicevi. A bili su u krivu. Jer Ruža je imala smisla za humor. Pa bi se sigurno nasmijala vicu. Pa i lascivnome. Dakako, ukoliko bi bio duhovit. A ne samo - vulgaran.
Ruža baš nije voljela svoje ime. Koje je iz šale nekada nazivala "kravljim". Iako nije bila snob, smatrala ga je nekako – prostim. Jednostavnim. Pre jednostavnim, za nju.
Jedino što joj se kod njezina imena sviđalo – bio je inicijal.
R – vizualno i grafički lijepo. Vitičasto i razigrano.
Pa se u privatnim pismima i porukama potpisivala upravo tako – R!
Jedan ju je gimnazijski kolega, vjerojatno pomalo u nju zaljubljen, nazvao – Rose.
Rose - Rouz!
Prvo se malo ljutila i protestirala: Amerikanizacija domaćih imena je tako snobovska.
Ali to – Rose – vremenom se «stopilo» s Ružom.
Postala je Rose. I ostala – Rose.
Jedva da je još netko znao kako je Rose ustvari Ruža.
I Ruža je o sebi počela misliti kao o – Rose.
Iako ime Ruža, a ni sebe samu nije smatrala krasnima, pa čak niti lijepima, ruže je voljela.
Ruže svih boja i oblika.
Najdraže su joj bile one bijele. S malo rumenila po rubovima latica.
Ponekad bi, na putu kući, s posla, sama sebi kupila jednu ružu. Najčešće bijelu, s rumenim rubom latica.
Upravo je takvu ružu Ruža, to jest Rose, našla na svojem uzglavlju, kada se te večeri vratila kući.
Od pisanja posta o snovima ... i prve Morpheusove poruke na njezinu blogu prošla su gotovo dva mjeseca.
Nakon posljednje poruke ...
Budi – budna!
Čekaj! Morpheus
... Rose je nije napisala niti jedan novi post.
Na svoj je blog "ulazila" jednom tjedno. Subotom.
Gotovo ritualno.
I uvijek bi zaticala - nove poruke. Ili, bolje rečeno, istu onu staru poruku:
Budi – budna!
Čekaj!
... ponavljanu iz dana u dan.
Rose je jedne subote napravila "eksperiment". Pokušala je Morpheusove poruke - isprintati.
No, iako se glava printera micala, kao da nešto ispisuje, na kraju je iz štampača izišao samo prazan list papira. Koji je Rose spremila. Pohranila u mapu. I odložila na komodu.
A tada je Rose, vrativši se jedne večeri kući,na uzglavlju našla - ružu.
Ključ njezina stana imala je samo njezina sestra. I sestrina obitelj.
Pa je Rose trezveno pomislila kako je netko od njih, možda upravo njezina sestra, svratio. I ostavio joj ružu na uzglavlju. No, kojim povodom? Do njezina rođendana bila su još gotovo dva mjeseca. Drugih se povoda nije mogla sjetiti.
Nazvala je sestru. Dakako, ne na mobitel. Jer sestrin je mobitel, uglavnom bio isključen. Pa se Rose ljutila ... ili smijala, ovisno o raspoloženju i hitnosti poruke koju je željela uputiti sestri.
Ponekad bi joj na sekreterici ostavila šaljivu rugalicu: Hej, uključi ponekad svoj mobitel... sestrice, znaš li čemu služe – mobiteli ... ili: da bi radio, preporučljivo je da mobitel – bude uključen...
No, sada je već bilo prilično kasno. Pa je sestru mogla očekivati – kod kuće. Kliknula je na tastaturu svojega stacionarnog, bežičnog telefona. Sestrin je broj bio «umemoriran» pod 1.
Rose se začudila sama sebi. Jer sestru nije izravno pitala – o ruži.
Je li netko od vas svraćao k meni, dok me nije bilo?
Ne, Rose. Danas smo svi u punom pogonu. Ali trebali bismo se konačno vidjeti. Nema te k nama već dugo ...
Uslijedila je duga stanka.
Rose, jesi li još tu?
Rose, jesi li ti – dobro?
Jesam. Sve je u redu. Samo me muči migrena. Sad ću pod topao tuš. I leći ću ranije.
Čujemo se sutra. Pa ćemo se dogovoriti. Vi – k meni? Ili ... ja – k vama?
Vezu je po završetku razgovora prekinula njezina sestra.
A Rose je i dalje stajala sa slušalicom prislonjenom uz uho.
Rosein je krevet bio pod prozorom. Ali, miholjsko je ljeto već prošlo. I Rose je uključila radijatore. Prozor uz krevet nije bio otvoren. Čak niti pritvoren. Barem ne dok Rose nije kod kuće.
Pa kako je onda ruža dospjela na njezino uzglavlje?
Luda joj se pomisao zavrtjela.
Rose je prišla računalu. Koje više nije ni gasila.
Na ekranu je titrao screesaver sa slikom ruža. Omiljenih Roseinih ruža.
Bijelih, s rumenom sjenkom po rubu latica. U posljednje je vrijeme Rose stalno bila online. Pa je samo kliknula na adresu svojega bloga.
Davno napisani post, onaj o snovima još je bio tu.
S mnoštvom komentara.
Po jedan komentar na dan.
Uvijek isti: Budi – budna!
Pa potom: Budi – budna! Čekaj!
Uvijek s istim potpisom – Morpheus.
No, današnji je Morpheusov komentar bio duži. Za jednu riječ.
Glasio je:
Budi - budna, Rose! Čekaj!
Rose je osjetila srce u podgrlcu. Puls joj je naglo skočio i damarao u sljepoočnicama. Spustila se na stolicu kraj računala.
I dugo piljila u poruku:
Budi - budna, Rose! Čekaj!
Kako je mogao znati da se ona zove – Rose?
Jer - Rose je za blogerski pseudonim izabrala sasvim drugo ime. Počinjalo je doduše također njezinim omiljenim - R.
Ali nije zvučalo – ni slično Rose.
Zašto da - bude budna?
I -što da čeka?
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 05.10.2006. u 23:59 sati.