(nastavak, četvrti)
Pošto je dugo sjedila i zurila u ekran svojega računala, Rose je konačno ustala.
Riješena da na sve – stavi točku.
Zaboravi blog i blogiranje.
I zlokobne poruke.
I zlokobnog posjetitelja.
No, prije toga će skuhati večeru. Jer danima nije pojela nešto toplo. Večera će ujedno biti i ručak. Današnji i sutrašnji.
Rose je živjela sama. Pa je kao i većina ljudi koji žive sami, rijetko kuhala.
Rose nije voljela jesti vani. Po restoranima. Barem ne u svojem gradu. Jer tamo se nudila uglavnom loša i skupa hrana.
A Rose je bila – sladokusac. Voljela je dobar zalogaj. I poput vrhunskoga degustatora savršeno je dobro razlikovala izvrsno pripremljeno jelo od osrednjeg.
Rose je svoj gastronomski ukus mogla zahvaliti svojoj baki. Koja je bila rođena kuharica. I potomak vrhunskoga kuhara. Bakin je otac, Rosein pradjed, imao slavni restoran u Kijevu. Dok je Kijev bio dio Carske Rusije. Njegova ga je kćer, Roseina baka, trebala naslijediti. Ali, dogodila se nekakva nesretna ljubavna priča, razbaštinjenje ... Roseina je baka napustila oca, domovinu ... i za velikom ljubavi, koja je nesretno završila ... doselila u naše krajeve.
Rose je dakle, zahvaljujući baki, bila pravi znalac. Kada se radilo o hrani. U kojoj je uživala. I koju je već u djetinjstvu, uz baku, naučila izvrsno pripremati.
Ali ... u vrijeme puberteta, Rose je doživjela tipičnu fazu – debljanja. Zaokružila se poput buhtlice. Grudi su joj odjednom nabujale. Bokovi se zaokružili. Pupak utonuo.
Dobronamjerno zadirkivanje okoline i činjenica da Rose, tada još Ruža, odjednom nije mogla zakopčati omiljenu haljinu na prsima – nagnala ju je na odluku.
Kako nikada neće biti debela. Kao njezina baka, vrhunska kuharica, poznavateljica ljekovitih trava i vješta pripovjedačica.
Kao njezina majka, koja je ulazila u preuranjenu menopauzu izazvanu histerektomijom. Majci su joj upravo odstranili maternicu na kojoj se pojavila izraslina. I jajnike, opreza radi. Jer neki su ginekolozi u to vrijeme smatrali kako ženski reproduktivni organi postaju suvišni, kad se ženina reproduktivna funkcija izvrši. Roseina se mati, nakon uspješne operacije, oporavljajući se - naglo udebljala.
I tako je Rose izabrala život stalnoga uskraćivanja.
Priroda ju je obdarila, iako bi Rose rekla – kaznila, oblom građom i dobrim apetitom. I Rose je bila obla, iako ne i debela. No, držanje tih oblina pod kontrolom značilo je - stalan oprez. I vješto taktiziranje. I visoku razinu samokontrole.
Rose je, kad je počela živjeti samostalno, izabrala makrobiotiku. Meso zamijenila seitanom i tofuom. Jela pretežno povrće i voće. Uzgajala klice alfa alfe. Potpuno prestala jesti kolače.
Povremeno bi, uz kasniju grižnju savjesti, podlijegala iskušenju sladoleda. Pa je i sladoled prestala jesti.
Osim u rijetkim prilikama u kojima bi izgubila kontrolu nad sobom. Pa bi pojela ... proždrla ... ogromnu porciju sladoleda. A zatim je u kupaonici, pustivši vodu u vodokoltliću kako bi prigušila zvukove - namjerno povratila.
Rose je svoje obroke namjerno činila neukusnima. Kako bi s lakoćom mogla prestati jesti. Čim utoli prvu glad. No, nije izbjegla povremene napadaje gladi. Koja je bila dublja od gladi za hranom.
Tako je Rose i ove večeri posegnula za svojim uobičajenim receptom. Korijenasto povrće, uredno izrezano na štapiće. Skuhano u zepter posudi. Na malo vode. Bez masnoće. Bez soli.
Rose će sve to, kad bude skuhano, a dente, poškropiti s malo djevičanskoga maslinova ulja i tamarija.
Izgrabit će na tanjur neveliku porciju. Posuti je sjeckanim peršunovim listom ili koprom.
I završiti s jelom, ostavljajući na tanjuru zadnjih nekoliko zalogaja.
Tako je bilo i ove večeri.
Kad je završila s jelom, Rose je ostake s tanjura istresla u najlonsku vrećicu. U kojoj su već bili ostatci od guljenja povrća. Učinivši to, Rose je krenula sve baciti u kantu za otpatke. Pri tomu je planirala još nešto.
Baciti u smeće i tako skloniti s vida i onu ružu. Koju je zatekla na svome uzglavlju.
No, kad je prišla krevetu, nije za to imala snage.
Cvijet ruže bio je prekrasan. Alabasterski bijel. S jedva primjetnom sjenkom rumenila na rubu poluotvorenih latica. I dugom drškom. I savršeno raspoređenim i jarko zelenim listovima.
Rose nije imala srca.
Baciti tako prekrasnu ružu.
Bez obzira na sve.
Pa ju je stavila u usku jednostavnu vazu.
Na mali sekretair u svojoj spavaćoj sobi. Između dva srebrna svjećnjaka. Sekretair je bio od trešnjeva drveta, mutnoga sjaja.
Crna vaza s bijelom ružom. Sjaj srebrnih svjećnjaka. Bila je to – lijepa slika.
Rose je oprala posuđe od večere. Ostatak skuhanoga povrća spremila u hladnjak.
Odabrala i pripremila odjeću za sutrašnji dan. Na klupici u predsoblju složila ručnu torbicu, aktovku i notebook. Provjerila jesu li cipele savršeno uglancane.
Potom se otuširala i legla.
Pokušala je čitati.
Prvo najnoviji članak iz stručnog časopisa.
Potom upravo kupljeni razvikani bestseler.
Kad joj ništa od toga nije pošlo za rukom, počela je listati zadnji broj časopisa Floral.
Urednik časopisa bio je ljubitelj ruža. (I sam ih je uzgajao.)
Pa su različite sorte ruža imale svoje mjesto u svakome broju.
Štoviše, postojala je stalna rubrika pod ne baš naročito originalnim naslovom: Ruža, kraljica cvijeća.
A Rose bi čitanje novoga broja Florala započinjala upravo tom rubrikom.
Kad je rasklopila časopis na uobičajenoj «ružinoj» stranici, Rose je ugledala fotografiju. Nove sorte ruža. Koja je upravo dobila nagradu na velikoj svjetskoj izložbi svijeća.
Nagrađena je ruža bila bijela, s rumenim rubom latica.
I zvala se Bijeli san.
Ruža je pogled s fotografije svrnula na vazu s ružom. Na sekretairu od trešnjeva drveta.
Pupoljak Bijelog sna ljeskao se u polumraku. Između dva srebrna svjećnjaka.
Rose je gotovo mogla vidjeti kako se iz njega nježno isparava miris. Sladak i opojan. A ipak tako svjež.
Rose je duboko udahnula. I osjetila se sva prožeta. Tim mirisom.
Sklopila je oči.
I neprimjetno, nježno – utonula u san.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 06.10.2006. u 23:59 sati.