Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Samo je projurila kroz stan. Uključila računalo.
Spojila se «brzom vezom».
Kliknula na adresu svojega bloga .....
Sinoć napisani post bio je tu. Samo naslov –Snovi.I sličica.
Časak je oklijevala. Pa kliknula na –komentari.
Nije bilo uobičajenih posjetitelja.
Niti slučajnih.
Samo jedan. Onaj namjerni. S nekom namjerom. Očito –zlokobnom. I opet poruka:Budi – budna! U prvi čas nije primijetila kako poruka više – nije nepotpisana.
Jer, potpis je bio tu:
Morpheus!
Prasnula je u histeričan smijeh.
Morpheus.
Morpheus?
Morpheus!
Koji pokvareni šaljivac! Poruku:Budi – budna!potpisati sa –Morpheus. A Morpheus je – bog snova.
Odlanulo joj je.
Bila je to ipak samo šala.
Ali, zašto nije bilo drugih posjetitelja? Niti njihovih komentara? Postovi su mi postali dosadni, pomislila je.
A onda je odlučila posjetiti toga Morpheusa. Otići na njegov blog. Čestitati mu na uspjeloj šali. Upitati ga –zašto je baš ona postala meta njegove šale? Našaliti se....izgrditi ga ... zamoliti ga da više ne svraća na njezin blog.
Ili – zamoliti ga da svakako opet svrati.
Ali, potpis Morpheus -nije bio linkdo Morpheusova bloga.
Pa nije mogla učiniti ništa od namjeravanog. Odjavila se. Ugasila računalo. Pokušala zaspati.
No, bili su to samo isprekidani trenutci polusna. Prazni ... bez snova.
Ustala je već u 5.
Kavu nije skuhala. Niti je popila. Nije popušila ni prvu jutarnju cigaretu. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci, kada joj je neugodna prehlada nametnula «pušačku pauzu».
Čudila se sama sebi. Jer – jedva da se mogla sjetiti jutra bez kave, cigarete i – bloga.
Ne u posljednjoj godini, od kada je blogerica. Jutarnja kava, cigareta i blog stopili su se u jedno. Ujedno. Zato se jutros i nije usudila dirnuti u to «sveto trojstvo».
Jer uz kavu i prvu cigaretu,otvorila bi i blog. A to nije namjeravala. Barem ne sada. Ne u 5 ujutro. Neispavana. U mraku jesenjega jutra.
Dani su se skratili.
A noći postale duže.
Danju je zaranjala u poslove: recenzije ... konsulatacije... predavanja ... bibliografije ... seminari ... opet predavanja....
Svojim je suradnicima djelovala malo odsutno. Ali poslove je odrađivala kao i uvijek – korektno. Nije se ni sa kim s posla družila privatno. I rijetko je s njima razgovarala o privatnim stvarima. Pa ju nitko nije ništa ni pitao. Jer ona je bila uvijek suzdržana. Iako su vjerojatno primijetili kako se nešto nova događa s njom.
Ni studenti nisu ništa primjećivali. Iako uljudna, ona je uvijek držala distancu. Na prvim bi predavanjima dogovorila pravila. Demonstrirala gašenje svoga mobitela. I rekla: Isto očekujem i od vas. Predavanja su joj bila uvijek dobro pripremljena. Izvedena - barem korektno. A ponekad bi je tema ponijela. Pa bi predavala sa žarom i nadahnuto. Uvijek je bilo onih studenata koji su je slušali pažljivo. Naravno, većina je uglavnom statirala. Bavila se - nečim drugim. No, dok god nisu ometali predavanja, ona se pravila kako to - ne vidi. Prepuštala ih je vlastitome izboru. I smatrala to - njihovom odgovornošću. Uvijek bi u mnoštvu izabrala neko zainteresirano lice i pogled koji bi reagirao na ono što bi govorila. Tako bi joj bilo mnogo lakše.
Ni studenti, dakako, nisu ništa primijetili. Predavanja su joj i dalje bila - u redu.
Crne je podočnjake primijetila jedino njezina sestra. I opet joj je uputila opasku o njezinu neurednu životu. Ako živiš sama, ne znači kako možeš živjeti potpuno po svomu. Nesanica se može svladati, urednim dnevnim ritmom. Lijeganjem na vrijeme. I voljom – zaspati. Na sestrinu je brižnu primjedbu samo odmahnula rukom. Prešutjela. I skrenula razgovor – na nešto drugo.
Prošao je opet čitavi tjedan:
u noći od nedjelje na ponedjeljak, nakon zadnjeg ulaska na blog, nije zaspala – uopće.
A sljedeće je noći – bilo nešto bolje.
Svake sljedeće – nešto dulji san.
I nešto dublji. I dalje bez snova.
Ali, ipak ... uspijevala je uhvatiti i nešto sna.
Za vikend je opet skupila snage.
I, oklijevajući, ponovno ušla na svoj blog.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
