Ušla sam tijekom «tišine» na nekoliko blogova.
I više puta – na svoj.
Svuda su vladali muk i nepomičnost.
Iako vidljivi, blogovi su djelovali kao da su mrtvi.
Okamenjeni.
Zaspali snom koji liči na smrt.
Poput Trnoružice. Uspavane ljepotice.
Bio je to – sablasan osjećaj.
Kao da sam ušla u neko – potonulo groblje.
Ili u sobu s komatoznim bolesnicima.
Ili u SF film u kojem svemirski putnici premošćuju vremenskih skok – u hibernaciji.
Zastrašujuće.
Lunjala sam zaspalim blogovima.
Slušala njihovo jedva čujno disanje.
Neki su od njih izgledali kao oni – neumrli, iz horora.
Kao da snivaju. I čekaju suton kako bi se – probudili.
S osjećajem nelagode, odustala sam od šetnje.
Osjećala sam se kao oskrnavitelj.
Kao pljačkaš kuća čiji su stanovnici najednom – netragom nestali.
Dok se na stolu još puši šalica čaja.
Nisam mogla dočekati – princa.
Koji će poljupcem probuditi – moj zaspali blog.
I pokrenuti sve ostale blogove.
Sav taj blogovski svijet.
Koji je, u snu nalik na smrt, ličio na neku propalu civilizaciju.
Na Atlantidu, potonulu u zastrašujuću – blogovsku tišinu.
Pitam se - što biva s blogovima koje njihovi autori – prestanu pisati.
A ne izbrišu ih.
Lebde li ti fantomski blogovi i dalje u virtualnom prostoru...
... kao duhovi?