(nastavak, šesti)
Vrativši se sutradan kući, Rose je sjela na stolicu pred svojim računalom.
S namjerom da izbriše svoj blog.
Otvorila ga je.
Ponovo, po ko zna koji puta, pročitala poruku:
Budi - budna, Rose! Čekaj!
... sada već tako specificirano upućenu – njoj.
S njezinim imenom u vokativu.
Poruka je bila vokativna. I imperativna.
Zvučala je – zlokobno.
I zato je, vrativši se toga ponedjeljka kući, ona sjela na stolicu pred svojim računalom. S namjerom da izbriše svoj blog.
Stolica je bila kožna, s visokim naslonom. Anatomski oblikovana.
Rose ju je nabavila otprilike u ono vrijeme kada je otvorila svoj blog. Iako je i ranije provodila mnogo vremena za računalom i bila dosta online, otvaranjem bloga to se vrijeme umnožilo. Pa je Rose, koja je povremeno patila od ishialgie, odlučila kupiti novu «kompjutorsku stolicu».
Iako inače nije patila za top proizvodima koji su «zadnja riječ tehnike», sada je pronašla i kupila – pravo ergonomsko čudo od kompjutorske stolice. Bolje rečeno – fotelje. I za to je dala mnogo novca. Previše.
Bila je to neuobičajena kupovina za Rose. Jer ona je bila štedljiva. Bolje rečeno, Rose nije bila rastrošna. Rastrošnost joj nije pristajala.
Još je nešto bilo neuobičajeno u vezi te stolice.
Stolica je bila kožna. No, to nije ništa čudno. Čudno je to što je stolica bila – crvena.
Crvena! Jarko crvena. Poput svježe krvi.
Bio je to jedini crveni predmet u Roseinu stanu. Koji je bio sav u plavo – sivim nijansama.
Prema crvenoj je boji Rose imala proturječna osjećanja. Ta ju je boja istovremeno i privlačila i odbijala. Bila joj je lijepa ali nekako suviše agresivna.
Rose nikada ne bi odjenula odjevni predmet crvene boje. Čak niti detalji njezine garderobe nisu bili crveni. Nikakvih crvenih torbica, cipela ili rukavica. Ponekad bi možda i posegnula za nekakvim šalom koji je u sebi imao pokoju mrljicu crvene. No, još bi ga brže odložila. I kupila nešto plavo, sivo, crno. Uz neki bijeli detalj.
Crveno je rublje smatrala vulgarnim. S preočitom porukom koju upućuje. Njezino rublje nije upućivalo nikakvu poruku. Bilo je dosadno bijelo, jednostavno, perivo i praktično.
Rose nije koristila ni jarko crveni ruž. Ustvari Rose nije «mazala» usta. Samo bi na kapke nanijela malo plavo-sivog sjenila i malo tamnoplave maskare na trepavice, u posebnim prilikama.
Rose nije imala niti crvenih šalica, nije kupovala crvene svijeće, ni crveno cvijeće.
Čak su i jabuke koje bi kupila najčešće bile zelene. Granny Smith.
Voljela je bijele ruže. No ipak – one s ružičastim rubom latica.
Jednom je kupila i jednom obukla i ružičastu bluzu. Za nekakvo društveno događanje. Ružičasta je boja te bluze imala upravo tu nijansu - ruba latica omiljenih Roseinih ruža. Pa je i Roseine obraze, inače blijede, ružičasto zarumenila.
Bluzu je obukla uz bisernosivi kostim strogih linija. Kakve je i inače stalno nosila. I pobrala opće odobravanje. I niz komplimenata svojih kolegica. I pokušaj udvaranja jednoga od kolega. Koji se inače držao podalje. I koji je odmah ustuknuo. Jer Rose je znala kako držati na distanci. Rijetke udvarače.
Rose više nije obukla ružičastu bluzu. Vratila se bijelima, sivima, plavima i crnima. Kojih je imala čitavu zbirku.
U Roseinoj garderobi nije bilo ni – uzoraka. Sve što bi Rose obukla bilo je jednobojno. Uzorke na odjeći Rose je smatrala neukusnima. Pa čak i karo ... i sitne diskretne točkice. U njezinoj garderobi nije bilo niti volana, faldi ni paspula. Sve je bilo klasično strogo.
Rose nije nosila puno nakita. Prsten – nikada. Ni narukvicu. Za broševe je ipak bila još premlada. Stalno je nosila jedino - naušnice. Jednostavne srebrne. I ponekad – male bisere. U svečanim bi prilikama stavila i ogrlicu. No, rijetko. I uvijek nešto diskretno – srebrni lančić i mali biserni privjesak.
Ili jednu od svojih ogrlica od gorskoga kristala.
Na svojim je putovanjima voljela kupovati nakit. Najčešće srebro. I poludrago kamenje. Najdraži joj je bio - gorski kristal. Kristalno proziran, s ponekim zarobljenim mjehurićem zraka. Kao komadić leda, nepravilna oblika. U svojoj je škrinjici Rose imala nekoliko ogrlica upravo od gorskoga kristala.
I poneki komad mutnoga opala, crnoga ahata, plavoga lapislazulia, zelenoga žada i malahita. Ljubičasti ametist i tirkiz bili su tu već rjeđi.
Rose je znala izabrati lijepi kamen. I uočiti manu na lošem komadu. Mrlju ili pukotinu, neizrazitu boju. Često je, uzevši kamen u ruku, osjetila kako zrači. Grije joj ruku. Kao živ. Tada je znala - mora kupiti baš taj komad. I nerijetko bi joj trgovci rekli: vi ste pravi poznavatelj ... svaka čast - odabrali ste najbolji komad... Nisu to rekli reda radi, samo da polaskaju kupcu. Stvarno su to i mislili. Jednom je tako od trgovca dobila i povelik popust. Kada je redom odlagala na pult različite komade koje joj je redom nudio. I kad je zavirila na policu u donjem redu. I rekla: Ovaj!
Komadi nakita koje bi kupila drugima na poklon bili su drugačiji. Sestri je kupovala lijepo obrađeni koral, jantar, crveni turmalin, ružičasti rosenkvarc. I pokoji mali rubin. Jednom, vrativši se iz Bratislave, donijela je sestri cijeli komplet nakita od granata. Kamena crvenog poput koštica šipka, nara, granata. Po kojem je taj kamen i dobio ime.Nakit od granata je bio prekrasan. I svidio se Rose. No, ona ga nikada ne bi kupila - sebi.
Dakle, u Roseinom stanu, u Roseinom ormaru i Roseinoj škrinjici za nakit nije bilo – crvene.
Pa je stoga kompjutorska fotelja i to povelika, u jarko krvavocrvenoj boji, bila jako uočljiva. Kada je fotelja bila raspakirana i postavljena na svoje mjesto pred ekranom računala, Rose se začudila.
Prvo, začudila se sebi. Kako to da se nije oduprla impulsu koji je osjetila ugledavši crvenu fotelju? Kako to da se nije na kraju odlučila za solidnu – crnu.
Drugo, začudila se kako je ta crvena fotelja – dobro «sjela» u njezin sivo-plavi ambijent.
I treće, začudila se učinku te crvene fotelje. Jer, fotelja je potaknula i druge «crvene» kupovine.
Rose je kupila svoju prvu crvenu šalicu. Koja je prosto zurila u nju iz izloga trgovine s antikvitetima. Šalica je bila – komadna. Od tanka porculana. Čuvene marke Rosenthal. Iako je bila antikvitet, imala je začudo moderno stilizirani oblik. Tanjurić je doduše bio malo okrnjen na rubu ... i cijena je bila bezobrazno visoka.
Ali je Rose šalicu ipak kupila. I još nešto – počela ju je i svakodnevno koristiti. Čudno za trezvenu Rose koja je antikne komade porculana, koji je inače skupljala, držala gdje im je i mjesto – u vitrini.
A Roseina vitrina je bila velika. Jer Rose je bila kolekcionar porculana. A njezina je zbirka bila produžetak bakine i majčine. Zbirke porculana. Bilo je tu prekrasnih komada. Figurica, ukrasnih tanjura, "aufsaca", svijećnjaka ... Rosenthal, Lladro, Zsolnai, Royal Albert, Royal Copenhagen ... pokoji mali Hummel, još iz vremena dok je figurice dizajnirala Bertha. Hummel. Opatica s darom i ljubavlju prema dječjim likovima i malim žanr scenama. U porculanu.
Zbirku je Rose popunjavala vrlo kritički. Probirljivo. Na aukcijama i sajmovima antikviteta. Na svojim ekspedicijama u trgovine antikvitetima. A ponekad i na - "buvljim pijacama". To joj je bilo posebno zadovoljstvo. U hrpi stare krame, nepogrešivo prepoznati lijep porculanski komad. Kao princezu među piljaricama. Kolege s kojima je putovala, najčešće službeno, na znanstvene skupove diljem Europe, zapazili su tu Roseinu sposobnost. I često tražili njezin savjet. Ponekad bi joj bilo neugodno kad bi im morala reći kako komad porculana koji su oni odabrali - nije vrijedan. I zato je više voljela kupovati sama.
Jarko crvena šalica koju je Rose kupila, nedugo nakon kupovine crvene fotelje, tako je dobro "išla" upravo uz tu crvenu fotelju. Šalica je bila tako krhko lijepa. Tako tanka i ugodna u ruci i na usnama. Dovoljno velika da posluži i kao šalica za čaj, a ne samo za kavu. Pa ju je stalno, punu ili praznu, držala na pisaćem stolu. Kraj tikovnice računala. Kao "par" crvenoj fotelji.
Poslije su se postepeno dogodili još neki «crveni» predmeti. Uglavnom sitnice.
«Krupnija» je bila jedino nova slika.
Kupljena u trgovini antikvitetima jednoga europskoga grada. U kojem se održavao znanstveni skup. Na kojem je Rose bila pozvani predavač.
Odlazeći na Skup, Rose nije ni slutila da će s puta donijeti – sliku.
I to kakvu.
Jer, slika koju je Rose s puta donijela - nije bila obična slika!
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 08.10.2006. u 23:59 sati.