(prethodni nastavak )

Vještica... pomislio je ... kako sam joj samo mogao podleći.
Zjapuren, potrčao je na ulicu. Da zaustavi Rose. Poništi kupovinu ... vrati sliku.

No, Rose je, žustrim koracima, već zamicala za ugao.
Sunce je žarilo.
I stari je trgovac antikvitetima, trčeći za Rose i za slikom, pao na pločnik. Srce ga je u tome trenu izdalo po drugi puta.
Prvi puta malo prije, kad je popustio Roseinoj pojavi.
Drugi puta u trenutku kad nije izdržalo vrelinu vlastita bijesa i vrelinu sunca.
Taj mu je trenutak bio posljednji.

Rose svega toga nije bila svjesna.
Ona je upravo zamakla za ugao. Noseći kupljenu sliku.
I razmišljajući o toj neobičnoj kupovini.Te neobične slike.

Slika je bila malih dimenzija. Pa ju je Rose "prenijela" bez ikakvih problema, u svome čvrstom samsonite kovčegu. Među osobnim stvarima. Čak nije imala ni veću tremu na carinama. Na kojima je carinici nisu ništa ni pitali. Gledali su je ravnodušno. Samo joj se jedan od njih –nasmiješio.

Rose je jedva čekala da vidi kupljenu sliku.
Čim se vrati kući.

Pa je to i učinila.

Prije no što je raspakirala stvari.
Prije no što je oprala ruke.
Prije no što je nazvala sestru.

Iz putne je torbe izvukla smotuljak. Ovijen slojevima papira.
Odmotala sliku. Koju je dodatno zaštitila, zamotavajući je i u svoju plavu bluzu.
Onu koju je nosila kad je sliku kupila.

Nije željela da se slika u putu ošteti. Ni slika, ni okvir.
Jer i slika i okvir bili su – nešto posebno.

Okvir je bio reljefan. Duž okvira su se uvijale stabljike okićene cvjetovima. Cvjetovima maka.
Neki su cvjetovi bili tek poluotvoreni. A neki u pupovima.
Vješt ih je majstor oblikovao tako da su djelovali krhko i gotovo živo.
Tako savršeno usklađeni sa slikom. Koju su uokvirivali. Uramljivali. Dovršavali.

Jer, i slika je prikazivala – makove.

Ne onaj uobičajeni motiv pejzaža žitnoga polja s makovima. Tako čest na slikama. Gotovo banalan.
Ne, slika je prikazivala makove u vazi. Pregršt tek ubrana crvena cvijeća.
I nekoliko cvjetova rasutih iz vaze.
I pokoju otpalu laticu.
I nedozrele, konusne makove glavice.
Na prostirci od čipke. Pod vazom u kojoj su makovi bili raspoređeni.
Boje su bile intenzivne i žive. Ali ne sirove.
Ti su makovi sa slike – naprosto žarili. Krvavocrveno.

Bili su naslikani minucioznim potezima. Hiper realistično vjerno.
Ali su ipak bili daleko od puke fotografske kopije stvarnosti.

Ulje. Maloga formata. No, motiv maestralno izveden.
Kada bi sliku vidjela kao reprodukciju, bez oznaka dimenzija, Rose bi povjerovala kako se radi o mnogo većem formatu. Jer svi su detalji bili savršeno precizni.

Slika je gotovo srasla s okvirom. Temom i stilom.
I sam okvir je bio – umjetničko djelo.
Urađen u polureljefu. Crn, s ikricama pozlate. Tek malo okrznut na donjem lijevom uglu.
Rose je pažljivo pogledala oštećenje. I začudila se.
Okvir nije bio izveden u gipsu, pa potom lakiran i pozlaćivan. Bio je rezbaren. Od punog drveta.
Stoga je slika i bila tako teška. Poput utega.
A okrnjeni je dio okvira netko pokušao restaurirati. Neuspješno. Jer premaz na oštećenju nije bio crn već tamno smeđ. Poput hrđe.

Kada je Rose dodirnula oštećeni rub okvira, kroz svijest joj je proletjela slika.
Velike crvene mrlje razlivene po podu.
Pod je bio prekriven lijepo složenim parketom s intarzijama. Sjajno uglačanim. A crvena se mrlja brzo širila i razlijevala po njemu.
Prizor je načas zatreptao u Roseinoj svijesti, kao u nekom unutarnjem oku.
Zatreptao i - nestao.
Rose je odmahnula glavom. Kad da želi uznemirujući prizor "otresti".
Načas je pomislila: Što je to bilo ... no potom joj je pozornost ponovo zaokupila slika.

Rose je sliku gledala pozorno. I zadivljeno.
Trgovac je bio u pravu. Pomislila je.
To je djelo majstora.
Kako je samo mogla tako pogriješiti. Podcijeniti sliku. Posumnjati da se radi samo o djelu nekoga vještog imitatora.

Tada je Rose opazila - detalj na slici.
Kojeg se nije sjećala.
Iako je sliku, odlučujući se na kupovinu, vrlo pažljivo razgledala.

Uz vazu punu makova, na čipkastom podlošku, među rasutim cjetovima i nedozrelim konusnim glavicama maka, bilo je naslikano još nešto.

Mali srebrni vrčić. Pored njega – srebrna žlica.
U vrčiću neka gusta bjelkasta smjesa.

Rose je shvatila.
Ta je bjelkasta smjesa bila – opijum.
Mliječni sok koji se dobiva zarezivanjem nedozrelih glavica maka. I koji sadrži alkaloide, morfein i kodein, zbog kojih ima narkotična svojstva.
Morfein i kodein koriste se – u medicini. Jer, morfein je – analgetik. Moćan i učinkovit. No opasan, zbog adiktivnih svojstava. Zbog kojih bolesnik poželi uzimati ga i kada za to prestane potreba. Kad bolovi, barem oni fizički – uminu.
A kodeinom se odlično liječi neugodan, suhi kašalj.

Na slici, dakle, nije bio običan poljski mak.
Već onaj takozvani «turski», opijumski mak. Papaver somniferum.

A u vrčiću je bio lateks, mlječno bijela gusta tekućina koju luče glavice maka. Zasječene nožem.
Sirovi opium! Koji se još nije stigao osušiti.
Koji je tek čekao da bude osušen na suncu. Oblikovan u kocke.
Popušen.
Pretvoren u dim narkotičnih snova.

Ili – skuhan kao opijumski čaj.
Od osušenih makovih stabljika i glavica. Čaj koji izaziva ugodnu sanjivu opijenost. Koja traje – nekoliko sati. Rose se sjetila i nekog teksta – o tomu kako u u nekim krajevima majke tim čajem uspavljuju djecu.

Rose se čudila. Samoj sebi. Kako to da nije uspjela zapaziti sve te detalje na slici?
Iako je bila vješt promatrač. I pronicljiv opažač.
Pa ipak, taj detalj nije primijetila.
Iako je sliku tako pažljivo promotrila dok se odlučivala – kupiti je, ili ne.

Rose je na Netu potražila podatke o slikaru.
O onom viktorijanskom majstoru čije je ime pominjao trgovac koji joj je sliku prodao. Za tako smiješnu cijenu.
Ako je u pitanju original.
U što je Rose počela vjerovati.

Na Netu je bilo dosta izvora. O tomu slikaru.
A Rose se znala vješto koristiti tražilicama.
Usmjeriti potragu.
Odabrati prave riječi i sintagme.
Inventivno ih varirati.
Prepoznati relevantne i vjerodostojne izvore.
Eliminirati trivijalne.

Ipak je tražila prilično dugo.
I konačno - pronašla./font>

(nastavak slijedi)