Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose ... zar već? Prva želja!
Je si li promislila dobro? Jer prva je želja presudna. Nemoj prenagliti! rekao je Morpheus.
Rose nije dobro promislila. No, odlučila je uraditi ono što osjeća. Mora ispuniti nadu koju je dala perzefoni, prenaglila se ili ne.
Morpheus se začudio prvoj Roseinoj želji. Potom je pokazao svoje negodovanje. Burno, u skladu sa svojom prirodom.
Sve ćeš odbaciti? Staviti na kocku.... zbog koga?
To je nerazumno, Rose!
Promijeni želju, prije no što bude kasno. Poslušaj me Rose ... smjesta me poslušaj!
A tada je i Roseina staložena i mirna priroda – pokazala drugu stranu.
Rekao si kako su želje moje. Prva i ostale ... ako ih bude. I ja sam ti povjerovala.
Opet sam ti povjerovala ... iako sam se dosada uvjerila kako ti ne smijem vjerovati.
Odlazi! Ne učiniš li ono što si obećao ... Odlazi zauvijek! Ne želim te više vidjeti ... nikad, nikad ... nikad ...
Rose je zaplakala. Isto onako burno, beznadno, jednako ostajući bez daha, kao na krevetu hotelske sobe, onoga jutra. Nakon one noći u kojoj se modrooki Morpheus pretvorio u čudovište. No, tada je u sobi bila sama. Tada je jastukom gušila svoje jecaje, kako je nitko ne bi čuo. Rose nije zaplakala pred nečijim očima, odavno... još od djetinjstva.
Rose .... Rose ... Rose!
Smiri se, Rose. Nisam rekao kako ti želju neću neću ispuniti ...
Nemamo vremena za opravdavanja ... objašnjavanja ... svađanja ...
dok perzefona možda umire ... rekla je Rose.
Obećao si ... nazvao me gospodaricom. Rekao – zapovijedaj, Rose.
E, pa sad zapovijedam.
Odnesi me do persefone. Uvedi me u perzefonin san. Možda ću je uspjeti probuditi. Možda ... još nije kasno.
Rose se bojala da je ipak kasno. Prekasno za perzefonin spas. Mislila je kako će izgubiti mnogo vremena, unatoč brzom letu svoje crvene stolice, unatoč pratnji jata krilatih Oneroa.
No, spremao joj se posve drugačiji prijevoz do perzefone.
Pruži ruku, Rose ... rekao je Morpheus. Kamo? upitala je Rose začuđeno. Samo je pruži!
I Rose je pružila ruku. Ruka je prošla kroz ekran njezina računala.
Morpheus ju je čvrsto uhvatio za zapešće ... i povukao.
Rose je, još uvijek u svojoj tamnoplavoj kućnoj haljini, još uvijek napola obuvena, napola bosa ... preskočila tamni ambis koji ju je dijelio od Morpheusa. I našla se na rubu litice, u Morpheusovu zagrljaju. Morpheus ju je podigao u naručje.
Drži mi se čvrsto oko vrata, Rose ... rekao je.
Ne, ne ...
Ne mogu ... ne želim letjeti u tvojem naručju. Poželjet ću odletjeti nekamo gdje bismo bili zajedno ... zaboravit ću na perzefonu ... o, Morpheus ... što mi je činiti ...
Morpheus je spustio Rose na tlo.
I opet je postao crni mačak, no sad mnogo veći od običnog mačka.
I Rose je shvatila. Brzo je skočila na Morpheusova leđa, obrasla crnim mačjim krznom.
Zarila mu je ruke u mačju dlaku na vratu.
I začas su se našli nad bezdanim ambisom ... u brzom letu. Prema persefoninu snu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
