(prethodni nastavak)
Rose ... zar već? Prva želja!
Je si li promislila dobro? Jer prva je želja presudna. Nemoj prenagliti! rekao je Morpheus.
Rose nije dobro promislila. No, odlučila je uraditi ono što osjeća. Mora ispuniti nadu koju je dala perzefoni, prenaglila se ili ne.
Morpheus se začudio prvoj Roseinoj želji. Potom je pokazao svoje negodovanje. Burno, u skladu sa svojom prirodom.
Sve ćeš odbaciti? Staviti na kocku.... zbog koga?
To je nerazumno, Rose!
Promijeni želju, prije no što bude kasno. Poslušaj me Rose ... smjesta me poslušaj!
A tada je i Roseina staložena i mirna priroda – pokazala drugu stranu.
Rekao si kako su želje moje. Prva i ostale ... ako ih bude. I ja sam ti povjerovala.
Opet sam ti povjerovala ... iako sam se dosada uvjerila kako ti ne smijem vjerovati.
Odlazi! Ne učiniš li ono što si obećao ... Odlazi zauvijek! Ne želim te više vidjeti ... nikad, nikad ... nikad ...
Rose je zaplakala. Isto onako burno, beznadno, jednako ostajući bez daha, kao na krevetu hotelske sobe, onoga jutra. Nakon one noći u kojoj se modrooki Morpheus pretvorio u čudovište. No, tada je u sobi bila sama. Tada je jastukom gušila svoje jecaje, kako je nitko ne bi čuo. Rose nije zaplakala pred nečijim očima, odavno... još od djetinjstva.
Rose .... Rose ... Rose!
Smiri se, Rose. Nisam rekao kako ti želju neću neću ispuniti ...
Nemamo vremena za opravdavanja ... objašnjavanja ... svađanja ...
dok perzefona možda umire ... rekla je Rose.
Obećao si ... nazvao me gospodaricom. Rekao – zapovijedaj, Rose.
E, pa sad zapovijedam.
Odnesi me do persefone. Uvedi me u perzefonin san. Možda ću je uspjeti probuditi. Možda ... još nije kasno.
Rose se bojala da je ipak kasno. Prekasno za perzefonin spas. Mislila je kako će izgubiti mnogo vremena, unatoč brzom letu svoje crvene stolice, unatoč pratnji jata krilatih Oneroa.
No, spremao joj se posve drugačiji prijevoz do perzefone.
Pruži ruku, Rose ... rekao je Morpheus.
Kamo? upitala je Rose začuđeno.
Samo je pruži!
I Rose je pružila ruku. Ruka je prošla kroz ekran njezina računala.
Morpheus ju je čvrsto uhvatio za zapešće ... i povukao.
Rose je, još uvijek u svojoj tamnoplavoj kućnoj haljini, još uvijek napola obuvena, napola bosa ... preskočila tamni ambis koji ju je dijelio od Morpheusa. I našla se na rubu litice, u Morpheusovu zagrljaju. Morpheus ju je podigao u naručje.
Drži mi se čvrsto oko vrata, Rose ... rekao je.
Ne, ne ...
Ne mogu ... ne želim letjeti u tvojem naručju. Poželjet ću odletjeti nekamo gdje bismo bili zajedno ... zaboravit ću na perzefonu ... o, Morpheus ... što mi je činiti ...
Morpheus je spustio Rose na tlo.
I opet je postao crni mačak, no sad mnogo veći od običnog mačka.
I Rose je shvatila. Brzo je skočila na Morpheusova leđa, obrasla crnim mačjim krznom.
Zarila mu je ruke u mačju dlaku na vratu.
I začas su se našli nad bezdanim ambisom ... u brzom letu.
Prema persefoninu snu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 19.11.2006. u 23:59 sati.