(prethodni nastavak)
Zvijezde nisu izgledale kao svjetle točke na tamnom obzorju.
Slile su se u pruge svjetla što su promicale poput repova kometa.
Rose je sjedila Morpheusu-mačku na leđima. Koljenima je čvrsto stiskala Mohpeusov koščati hrbat, a ruke zarila u sjajnu crnu dlaku na vratu velikog crnog mačka. Na čijim je leđima jahala i letjela kroz pramenje oblaka, gledajući zvjezdane pruge koje su oko nje promicale.
Morpheus, i Rose na njegovim leđima, jurili su kroz tamu. No, Rose se unatoč tomu činilo da jedva odmiču. Bojala se da će zakasniti. Da će stići kad već bude prekasno. Kad perzefoni više ne bude pomoći.
Pa se povremeno saginjala do Morpheusova uha i vikala: Brže, brže!
Bilo je dobro to što nije mogla vidjeti Morpheusovo lice. Tu mačju njušku iscerenu u bijesu. Plave oči sa raširenim zjenicama iz kojih su frcale bijele iskre.
Brže, brže! požurivala je Rose Morpheusa, žaleći što na nogama, napol' bosim, napol' obuvenim, nema ostruge. Da ih zarije u bok crnom mačku ... i natjera ga da ubrza let.
Duboko dolje počela su se nazirati svjetla.
Morpheus je upozorio Rose: A sad se čvrsto drži!
I Rose je polegla po Morpheusovim leđima. Zgnjurila lice u crno krzno kako ne bi gledala to strmoglavo spuštanje.
No, tada je ipak otvorila oči.
Morpheus je gotovo okomito slijetao prema gradskim svjetlima koja su postajala sve jasnija, svjetlija i veća. Sad su već prelijetali preko katedrale i gradskoga trga. Na tornju katedrale upravo su izbijala dva sata po ponoći. Trg je svijetlio. Prazan, bez prolaznika i bez šetača.
Samo su vodoskoci fontane prštali uvis, osvjetljeni odozdo, reflektorskim svjetlima. Crni mačak, umanjena kopija Morpheusa, pretrčavao je preko granitnih ploča kojima je trg bio popločan.
Morpheus je napravio krug oko tornja katedrale i počeo pratiti smjer glavne gradske ulice.
Krovovi kuća bili su puni osvjetljenih reklama. Prozori uglavnom tamni, s tek ponekim koji se kupao u svjetlu. Rose bi na trenutak iza osvjetljenih prozora nazirala ljudske prilike koje su zurile van u tamu, nervozno šetkale kroz sobu ili se upravo svlačile, spremajući se na zakašnjeli počinak.
Prelijetali su preko gradskog parka s visokim starim stablima.
I Rose je osjetila kako joj je vršak jedne krošnje očešao boso stopalo.
Strme stepenice s željeznim rukohvatom vodile su uz obronke. Na kojima su se, skrivene u vrtovima, redale vile.
A potom su produžili do naselja visokih nebodera. Neki su balkoni bili puni cvjeća. Na drugima se sušilo rublje. S ravnih krovova stršale su antene. A na fasadama, uz prozore, brujale su i kapljale kutije rashladnih uređaja.
Morpheus je, brzo i spretno, bez velikog manevriranja, uletio kroz širom otvoreni, slabo osvjetljeni, veliki francuski prozor na dvanaestom katu dugačke mamutske zgrade.
Kandžama je, uletajući u stan, razgrnuo bijelu zavjesu, koju je vjetar izvukao van. Pa je zavjesa landarala van prozora. Poput jedra nekog broda koji tone u oluji.
Morpheus je uletio. I sletio.
Soba je bila slabo osvjetljena crvenom noćnom svjetiljkom u kutu. Rose je vidjela kako je svjetlo obojeno crveno zbog velike crvene marame s dugim resama koja je bila prebačena preko abažura svjetiljke.
Perzefonino je lice bilo sablasno blijedo, unatoč crvenom svjetlu. Ležala je na velikom krevetu, na crnim satenskim plahtama, zgužvanim i mokrim od njezina znoja. Kratka joj se crvena čipkasta spavaćica zadigla, otkrivajući joj golotinju. Perzefonin je trbuh bio blijed, upao. A karlične su joj kosti stršale.
Rose je skočila s Morpheusovih leđa. Pritrčala krevetu.
Nagnula se nad perzefonu.Oslušnula.
Odahnula je s olakšanjem. Jer – perzefona je još disala. Površno i isprekidano. No, ipak - disala je.
Rose je povukla rub perzefonine spavaćice i pokrila perzefonin trbuh i čuperak pubičnih dlačica obrijanih u brazilijanku.
Spustila je dlan na perzefonino čelo. Hladno, znojem orošeno.
Što sad, Morpheuse? upitala je.
Kako da uđem u perzefonine snove?
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 20.11.2006. u 23:59 sati.