Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Zvijezde nisu izgledale kao svjetle točke na tamnom obzorju.
Slile su se u pruge svjetla što su promicale poput repova kometa.
Rose je sjedila Morpheusu-mačku na leđima. Koljenima je čvrsto stiskala Mohpeusov koščati hrbat, a ruke zarila u sjajnu crnu dlaku na vratu velikog crnog mačka. Na čijim je leđima jahala i letjela kroz pramenje oblaka, gledajući zvjezdane pruge koje su oko nje promicale.
Morpheus, i Rose na njegovim leđima, jurili su kroz tamu. No, Rose se unatoč tomu činilo da jedva odmiču. Bojala se da će zakasniti. Da će stići kad već bude prekasno. Kad perzefoni više ne bude pomoći.
Pa se povremeno saginjala do Morpheusova uha i vikala: Brže, brže!
Bilo je dobro to što nije mogla vidjeti Morpheusovo lice. Tu mačju njušku iscerenu u bijesu. Plave oči sa raširenim zjenicama iz kojih su frcale bijele iskre. Brže, brže! požurivala je Rose Morpheusa, žaleći što na nogama, napol' bosim, napol' obuvenim, nema ostruge. Da ih zarije u bok crnom mačku ... i natjera ga da ubrza let.
Duboko dolje počela su se nazirati svjetla.
Morpheus je upozorio Rose: A sad se čvrsto drži!
I Rose je polegla po Morpheusovim leđima. Zgnjurila lice u crno krzno kako ne bi gledala to strmoglavo spuštanje.
No, tada je ipak otvorila oči.
Morpheus je gotovo okomito slijetao prema gradskim svjetlima koja su postajala sve jasnija, svjetlija i veća. Sad su već prelijetali preko katedrale i gradskoga trga. Na tornju katedrale upravo su izbijala dva sata po ponoći. Trg je svijetlio. Prazan, bez prolaznika i bez šetača.
Samo su vodoskoci fontane prštali uvis, osvjetljeni odozdo, reflektorskim svjetlima. Crni mačak, umanjena kopija Morpheusa, pretrčavao je preko granitnih ploča kojima je trg bio popločan.
Morpheus je napravio krug oko tornja katedrale i počeo pratiti smjer glavne gradske ulice.
Krovovi kuća bili su puni osvjetljenih reklama. Prozori uglavnom tamni, s tek ponekim koji se kupao u svjetlu. Rose bi na trenutak iza osvjetljenih prozora nazirala ljudske prilike koje su zurile van u tamu, nervozno šetkale kroz sobu ili se upravo svlačile, spremajući se na zakašnjeli počinak.
Prelijetali su preko gradskog parka s visokim starim stablima.
I Rose je osjetila kako joj je vršak jedne krošnje očešao boso stopalo.
Strme stepenice s željeznim rukohvatom vodile su uz obronke. Na kojima su se, skrivene u vrtovima, redale vile.
A potom su produžili do naselja visokih nebodera. Neki su balkoni bili puni cvjeća. Na drugima se sušilo rublje. S ravnih krovova stršale su antene. A na fasadama, uz prozore, brujale su i kapljale kutije rashladnih uređaja.
Morpheus je, brzo i spretno, bez velikog manevriranja, uletio kroz širom otvoreni, slabo osvjetljeni, veliki francuski prozor na dvanaestom katu dugačke mamutske zgrade.
Kandžama je, uletajući u stan, razgrnuo bijelu zavjesu, koju je vjetar izvukao van. Pa je zavjesa landarala van prozora. Poput jedra nekog broda koji tone u oluji.
Morpheus je uletio. I sletio.
Soba je bila slabo osvjetljena crvenom noćnom svjetiljkom u kutu. Rose je vidjela kako je svjetlo obojeno crveno zbog velike crvene marame s dugim resama koja je bila prebačena preko abažura svjetiljke. Perzefonino je lice bilo sablasno blijedo, unatoč crvenom svjetlu. Ležala je na velikom krevetu, na crnim satenskim plahtama, zgužvanim i mokrim od njezina znoja. Kratka joj se crvena čipkasta spavaćica zadigla, otkrivajući joj golotinju. Perzefonin je trbuh bio blijed, upao. A karlične su joj kosti stršale.
Rose je skočila s Morpheusovih leđa. Pritrčala krevetu.
Nagnula se nad perzefonu.Oslušnula.
Odahnula je s olakšanjem. Jer – perzefona je još disala. Površno i isprekidano. No, ipak - disala je.
Rose je povukla rub perzefonine spavaćice i pokrila perzefonin trbuh i čuperak pubičnih dlačica obrijanih u brazilijanku.
Spustila je dlan na perzefonino čelo. Hladno, znojem orošeno.
Što sad, Morpheuse? upitala je. Kako da uđem u perzefonine snove?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
