Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ne mogu se požaliti.
Uvijek, još od djetinjstva, dobivala sam lijepe rođendanske darove.
Od mojih dragih.
Od bake i roditelja, dok su bili živi.
Od moje sestre i šogora i njihovih kćeri, mojih nećakinja.
Od prijatelja.
Od Onoga koji mi je drag.
Pa ipak, svakoga rođendana, ja poklonim nešto i – sama sebi.
Najčešće je to – knjiga. Koju sama sebi kupim, pa onda na prvu stranicu upišem: Sretan mi rođendan! Uz godinu.
Imam već popriličan «štos» takvih rođendanskih knjiga.
Za neke rođendane kupim sebi, na nekom od putovanja, komad nakita il' porcelansku figuricu.
Pa kupljeno spremim. Na rođendan izvučem iz ormara i - svečano uručim slavljenici.
Jeleni, mojoj dragoj nećakinji, s kojom dijelim rođendan, ove sam godine poklonila lijepe srebrne naušnice. I novac, onoliko koliko sam mogla odvojiti. Jer ja sam, u različitim prigodama, rano počela svojim nećakinjama poklanjati novac. Da djevojčice, a potom djevojke same izaberu što će si kupiti.
Novčanicu prikačim uz neku sitnicu, da sve to izgleda ljepše. Najčešće je ta sitnica opet knjiga. Pa novčanicu u nju stavim umjesto bookmarka.
Jelenina će rođendanska novčanica ove godine biti označivač stranica knjizi Anne Morrow Lindberg Dar od mora. Korice su knjige lijepo plave, kao oči moje Jelene. A na koricama i prvim stranicama je morska školjka.
Mojoj Jeci upisala sam posvetu: Osluškuj, mila moja, pjesmu života što bruji i pjeva u ovoj školjki, pa toj melodiji dodaj i vlastiti ton!
Ove sam godine, zatvorena u kući i prilično nepokretna zbog jakog napada ishialgie, te pišući priču o Rose koja je počela prerastati u roman, propustila kupiti sebi rođendanski dar.
Pošto lijepe običaje nije dobro prekidati, odlučila sam sebi ipak nešto pokloniti.
Morala sam rođendanski poklon izraditi sama. Pa sam - napisala priču.
Izabrala sam okušati se, po prvi puta, u kratkoj proznoj formi. U priči. A kud ćeš ljepše priče od ljubavne.
Pa tako, u ovoj rođendanskoj noći pišem i darujem sama sebi – jednu ljubavnu priču.
Volim priče, ali i filmove. Ja sam veliki filmski nostalgičar. Pa rado gledam stare crno-bijele filmove koji su snimljeni prije no što sam se ja rodila. Večer prije, ponovo sam odgledala film Kratak susret, omiljenog mi redatelja Davida Leana. Sigurno se sjećate barem nekih od njegovih filmova: Živago, Put u Indiju, Rayanova kći, Lawrence od Arabije ...
U ovo vrijeme, kad se gase kinoteke i zatvaraju kina, a osječka su kina u štrajku, baš mi je godio taj stari film. Pa se starinska filmska ljubavna priča, polaganog ritma i nježno strastne melodije, pretočila u ovu moju priču.
Koristila sam sve ključne elemente iz filma – susret, simpatija, ljubav, prepreka, razdvojenost, shema susretanja, odupiranje želji, pokušaj realizacije, rastanak, (ne)izvjesnost daljih susreta ...
I vremensko prostorne ambijente: rat u pozadini priče, željeznička stanica, park, restoran ...
Samo sam «rotirala» bračnu situaciju junaka i ritam priče još malo usporila. Jer priče, čak i kada nisu romani nego kraće forme, ipak se mogu malo više razbaškariti u vremenu, u usporedbi sa filmom. A i meni, noćas baš paše jedna "laganica".
Uporedite moju priču s Leanovom, na osnovi sjećanja na film ili prema priloženom sinopsisu.
Kratak susret, sinopsis
Kratak susret prvi je veliki uspjeh Davida Leana, film koji je stekao popularnost publike i priznanje kritičara. (...)
Kratak susret je klasična romantična drama čija se radnja događa tijekom drugog svjetskog rata, uglavnom na izmišljenoj željezničkoj stanici Milford. Laura, udata žena (Celia Johnson) sreće liječnika Aleca (Trevor Howard) u staničnoj čekaonici. On joj pomaže u neprilici – uklanja trun čađi koji joj upao u oko.
Ona vlakom svakoga tjedna putuje u grad, u kupovinu, a on svakodnevno, na posao. Ne putuju istim vlakovima, no ponovo se susreću na stanici.Rađa se simpatija koja prerasta u ljubav, pa ti njihovi sureti postaju uhodanom shemom. Kako se njihov odnos razvija, oni se počinju susretati i u gradu. Odlaze zajedno u kino, restoran, u šetnju parkom Pri rastancima, na željezničkoj stanici razmjenjuju poljupce. Laura počinje osjećati grižnju savjesti i krivicu, no ipak pristaje sastati se s Alecom u praznom stanu njegova poznanika. I prije no što se išta dogodilo, poznanik se nenadano vraća. Oboje se osjećaju krivi, poniženi, posramljeni.
Laura bježi, a Alek trči za njom. Kada ju sustigne kaže joj da će prihvatiti ponudu svojega brata i otići k njemu u Južnu Afriku gdje će otvoriti zajedničku ordinaciju. Moli je da se sastanu još jednom, sljedećega tjedna. I sastaju se, provode dan zajedno. Odlaze na piknik u prirodi, piju čaj u restoranu na željezničkoj stanici.... čekajući vlakove koji će ih odvesti na različite strane.
E evo i rođendanske priče priče:
Jedna ljubavna priča. Romantična. Starinski polaganog ritma i nježno strastne melodije.
Slava i Marko. Sreli su se na jednom Skupu. Po prvi puta. I odmah, istoga trena osjetili su uzajamnu privlačnost. Uzajamnost i – bliskost.
Pa su na "društvenoj" večeri, kojom se Skup završavao, a koja je uzgred rečeno trajala gotovo do jutra, njih dvoje sjeli jedno do drugoga. Njoj se otkopčala naušnica i pala na pod. Pa je on naušnicu podigao. I gledao je dok naušnicu ponovo provlači kroz uho. I pomogao joj zakopčati je.
Sjedili su, negdje na rubu društva. Cijelu su noć pripovijedali o sebi, svojim životima, hobijima, knjigama, slikama, glazbi i filmovima koje vole. Njoj je, nespretno, čaša ispala iz ruke i razbila se. Pa su potom pili iz iste čaše.
Cijelo se društvo ujutro, kroz stari park, vraćalo u hotel u kojem su sudionici skupa odsjeli.
A njih je dvoje išlo polako, na začelju društva. Još uvijek su pričali. On bi joj povremeno, pričajući, dodirivao ruku il' rame. A u mračnom dijelu parka na trenutak ju je obgrlio oko struka, pa mu se ruka potom spustila do njezine. Pa su išli dalje, pričajući – i držeći se za ruke.
U holu hotela su se, pozdravljajući se, poljubili. U obraz. Ubrzo su njihovi vlakovi kretali u različitim pravcima, prema gradovima u kojima su živjeli.
Čuli su se potom telefonom. Povremeno. I svaki puta dugo pričali, o svemu i svačemu.
Uvijek je on – zvao nju. A ona njega nikada. Jer ona je znala kako je on oženjen. A on je znao ili pretpostavljao kako je ona sama. Pa je uvijek zvao on nju, a ona nikada njega.
Živjeli su različitim gradovima i susretali se i dalje, godinama. Na različitim skupovima. Ona bi, povremeno, poslom, dolazila u njegov grad. I, stjecajem okolnosti, opet poslom, u instituciju u kojoj je on radio. Pa su se tako i dalje, iako rijetko, susretali.
I dalje su osjećali privlačnost i bliskost. Godinama sve veću. I dalje su, kad bi se susreli, ponekad prošetali parkom, pričajući o svemu i svačemu. Na trenutak bi joj on dodirnuo ruku il' rame. Sad već, i ona njemu. Više se nisu ljubili, čak niti u obraz. Pričali bi o svemu, no ljubav nisu pominjali.
Ona je znala kako je on oženjen, a on je znao ili pretpostavljao kako je ona sama. Pa je on nastavljao zvati nju. A ona i dalje nikada nije nazivala njega.
I tako je prošlo još nekoliko godina.
A onda je došao rat. Njegov je grad bio pošteđen većih razaranja, a nad njezinim su gradom mjesecima tutnjale granate, razarajući grad i ubijajući ljude. Ona je u svome gradu ostala, cijeloga rata. Nije izbivala ni dana. Pa je pod granatama nastavila raditi i pokušavala živjeti i preživjeti. On ju je često nazivao, a ona je u njegovu glasu čula brigu, strah i tugu. Ipak, ljubav ni tada nisu pominjali.
Vratio se mir. I ona je jednoga dana, neposredno nakon posljednjih granatiranja svoga grada, otputovala, poslom – u njegov grad. Ponovo su se sreli. Ručali su u jednom restoranu izvan grada, vani pod lipama, i dugo pričali. Ruke bi im se, ponekad dodirnule i ispreplele. On joj je poklonio ružu. Kupio ju je od djevojke koja je s košaricom obilazila stolove u restoranu.
Dugo su pričali, pa je ona skoro propustila vlak, u povratku. On ju je brzo odvezao na stanicu. I tu su se, na parkiralištu, u njegovom automobilu stvarno poljubili po prvi puta. Užurbano i grozničavo jer njezin je vlak kretao za koji tren. Ona je stajala na otvorenim vratima vagona, a on je hodao peronom užurbavajući korak do trka.
Nastavili sa sa čestim telefonskim razgovorima i rijetkim susretima. Po već ustaljenoj ali nikada dogovaranoj shemi. On je zvao nju, ona nije zvala njega. Iako je željela.
Tada su ih, oboje, prvo njega pa potom nju, pogodile bolesti. Ozbiljne, na prvi pogled opasne po život. Krize su prošle, bolesti se zaliječile i postale tek kronične, ne više životno ugrožavajuće. Dok se oporavljao i dalje ju je zvao, a kad se ona razboljela i oporavljala, nastavljao ju je zvati. Nisu se sreli gotovo dvije godine.
A onda je njega posao doveo u njezin grad. Kada je po prvi puta došao, sreli su se. Opet se poljubili, samo u obraz, i dugo pričali.
Kada je došao sljedeći puta, upitao ju je može li doći k njoj. Da vidi njezin vrt koji mu je ona često opisivala. Pa je i došao, noseći buket ruža.
Ljeto je bilo na izmaku, u vrtu i njihovim životima. Večerali su pod stablom u dnu vrta, pa tamo ostali sjediti uz svijeću i piće. I opet pili iz iste čaše, kao i pri prvome susretu. Slavuj je sletio na osušenu staru jabuku u susjednomu vrtu i pjevao. Činilo im se, samo za njih dvoje. Ruke su im se dodirivale i ispreplitale. Tada su se poljubili. A kad je poljubac postao strastveno dubok, ona je, sklopljenih očiju okrenula glavu. Stavila ruke na njegova prsa, lagano ga odgurnula i rekla: Polako, polako ... otići ćemo dalje no što bismo smjeli.
Onda se on pješke vratio u svoj hotel. Pa su oboje gledali svitanje budni, uz prozor.
Ona uz prozor svoje, a on hotelske sobe.
Sutradan je ona došla ispratiti njega, na željezničku stanicu.
I tu su se, na rastanku poljubili. Dugim poljupcem. Oboje su zatreperili istim treptajem. Tad' ona nije stavila ruke između njih, nije okrenula glavu. I ljubili su se dugo, na očigled putnika koji su se gurali po peronu. Sve do polaska vlaka. Ljubili su se nježno i strastno, užurbano i polako. Dugo ... i beskrajno. Kao tinejdžeri. Iako odavno nisu bili tinejdžeri.
Vlak je već kretao, pa je on morao potrčati i skočiti na papučicu vagona, dok je ona kroz suze gledala kako vlak odmiče u daljinu. Željela je potrčati za vlakom, no noge su joj se odsjekle, a srce kucalo brzo i kloparalo poput točkova vlaka koji se gubio u daljini.
Što se kasnije dogodilo s melodijom i ritmom ove ljubavne priče?
Tko zna. Možda su ubrzali ritam. Uz melodiju starinsku, nježnu i strastnu.
A možda su samo nastavili sa svojom ustaljenom, nikad dogovaranom shemom telefonskih razgovora.
Tko zna? Samo Slava i Marko.
Privjesak za mobitel. Dar moje Jelene.
A slavljenica se okitila privjeskom, darom dragocjene draguljarke Ignis.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
