(prethodni nastavak)
Rose je osjećala kako netko njezinu ruku, hladnu i mlitavu, drži u svojoj toploj ruci.
Potom je osjetila kako joj se na čelo spušta lak poljubac. Oko nje su žamorili ljudski glasovi.
Iako je znala da su tu, oko nje, glasovi su joj se činili udaljeni i prigušeni. Bili su joj poznati, iako neprepoznatljivi. Brujali su poput užurbanih pčela u košnici. Rose je oko sebe osjećala kretanje. Užurbanih ljudi. Pa joj je u svijesti izronila slika mravinjaka.
Njezina je baka, vrtlarica, jednog poslijepodneva, pred kišu, prekopavala vrt. Bila je jesen i baka je namjeravala uz zid posaditi sadnice ruža penjačica. Prekopavajući zemlju, naišla je na mravinjak. Pred očima, Rose, tada devetogodišnje djevojčice s plavom vrpcom u dugoj kosi, događala se prava drama. U malom svijetu toga raskopanog mravinjaka. Mravi radilice, sluteći kišu, ubrzano su se i isprekidano vrtjeli oko bijelih kukuljica, nastojeći ih zaštiti i skloniti pred dolazećom nepogodom.
Upravo je takvu užurbanost Rose osjećala oko sebe. A ona sama osjećala se poput bijele mravlje kukuljice. Nepokretna i bespomoćna pred kišom koja samo što se nije spustila.
Rose je osjećala kako je netko tapše po nadlanici. Glas, nježan i zabrinut, naginjao se nad njom. Dozivao je: Rose, Rose!
Rose je s mukom pokušavala dosegnuti taj poznati i dragi glas. Osjećala se kao da se izvlači iz ljepljivog živog blata koje je vuče nadolje i usisava u dubinu.
Pogledaj, kapci joj se podižu.
Ona se budi ... budi se!
Rose, mila, Rose ... probudi se. Probudi se!
Rose je otvorila oči. I vidjela lice koje se nad njom naginje. Isprva joj je to lice izgledalo poput slivene blijede mrlje. A onda se slika počela izoštravati i bistriti. Bilo je to lice Roseine sestre Hane. Blijedo, izmršavjelo, zabrinuto ali sretno.
Samo na trenutak Rose je iza Haninih leđa ugledala još jedno lice. I tamnomodre oči koje su u nju gledale. No tada je drugog lica u tren nestalo.
Morpheus ... promrmljala je Rose tiho i nerazumljivo.
Luka, ona se budi ... trči po doktora, rekla je Hana.
...
Rose je sjedila uz prozor i gledala van. Dječje igralište bilo je pusto. Samo su vrane čeprkale po izlomljenom opalom lišću, sljepljenom od kiše. Kiša u tom trenutku nije padala. No, taj je trenutak brzo prošao, pa se dosadna monotona kiša ponovo spustila, miješajući se sa rijetkim pahuljama. I vrane su, pokislih krila, odletjele. Kiša se cijedila po ljuljačkama i penjalicama.
Bilo je rano prijepodne i Rose je u sestrinu stanu ostala sama. Sestra i šogor već su davno otišli na posao, a Roseine nećakinje Helena i Anja u školu. U stanu je vladala tišina.
Crni mačak Lucifer ležao je Rose u krilu i spavao.
Roseina sestra nije bila oduševljena kada ju je Rose zamolila da primi i Lucifera. Hana je kao i Rose voljela mačke, no za razliku od Rose, Hana je ipak bila «dog person». Kućni ljubimac, jazavčar Hektor, bio je božićni poklon djevojčicama. No, iako se Hektor rado igrao s djevojčicama a Luku, Hanina muža a Roseina šogora, smatrao autoritetom, Hektor je ipak spavao uz Hanine noge, u dnu bračnoga kreveta. Hektor je bio glavni razlog zbog kojeg Hana nije odobravala Luciferovo «doseljenje».
Rose, to je nerazumno, rekla je Hana kad ju je Rose zamolila da primi u stan i Lucifera.
Ionako idemo svaki dan do tvoje kuće, hraniti zlatne ribice i provjeriti je li sve u redu. Luciferovu smo košaru prenijeli u šupu. I tamo mu je sasvim dobro. Suho mu je ... dobiva svakoga dana jesti...
Rose je znala da je Luciferu sasvim dobro u šupi. Čak je i pretpostavljala da će mu tamo biti bolje nego ovdje, u sestrinu stanu. No, Rose nije bila dobro. Lucifer je više trebao njoj, nego ona Luciferu. Ona se osjećala bolje jedino dok je Lucifer spavao u njezinu krilu, a ona gladila njegovu svilenu crnu dlaku.
Luciferov je dolazak, u skladu sa sestrinim očekivanjima, izazvao niz problema. U stanu je zavladao stalni rat između Lucifere i Hektora, s promjenjivim ishodima. Lucifer i Hektor, mačak i pas, stalno su se sukobljavali oko teritorija i naklonosti ukućana.
Kada bi se Hana i Luka vratili s posla, a djevojčice iz škole, Luciferovi i Hektorovi bi se sukobi zaoštravali. Hektor bi sjeo Hani u krilo, Lucifer bi skočio s Roseina krila ili s prozora na kojem bi obično sjedio. Dotrčao bi do Haninih nogu i počeo joj se oko nogu umiljavati. Hektor bi, sjedeći u Haninu krilu, pakosno stisnuo svoje smeđe oči i počeo gromoglasno lajati. Lucifer bi ga ignorirao, a Hektora je to izbezumljivalo. Lajao bi i lajao, unatoč Haninu i Roseinu umirivanju. A kad bi i Lucifer pokušao skočiti Hani u krilo, Hektor bi pobjesnio. Njegov se lavež pretvarao u režanje, a zatim u zavijanje.
Na kraju bi jednoga od njih, nekad Lucifera a nekad Hektora, morali zatvoriti u kuhinju.
No, kada bi se svi ukućani ujutro razišli, a u stanu ostala samo Rose, među psom i mačkom bi nastalo tiho uzajamno ignoriranje. Hektor bi se smjestio u spavaću sobu i drijemao na Haninom dijelu bračnog kreveta. A Lucifer bi se, pošto bi se najeo, smjestio u Roseino krilo.
Rose je po cijele dane sjedila kraj prozora, s Luciferom u krilu, držeći dlan na njegovim leđima. I gledala van, najčešće ništa ne videći.
Sporo se oporavljala, pa je liječnik preporučio da ne bude sama.Stoga ju je Hana dovela k sebi. Očekivala je Roseino odupiranje, jer Rose je i prije, kad bi se razboljela, najradije ostajala kod kuće. Tijekom jednog jakog napada ishialgije, prije nekoliko godina, poveo se pravi rat između Rose i Hane. Hana je smatrala kako bi se Rose, dok se ne opravi, trebala preseliti k njoj, no Rose se tomu odupirala i uspjela oduprijeti. No, sad se Rose, ravnodušno i apatično, pomirila s time da se preseli sestri dok se malo ne oporavi.
A oporavak će potrajati. Jer Rose je bila na rubu smrti kad su je pronašli.
...
Rose je imala običaj često se viđati sa svojom sestrom i njezinom obitelji. A telefonom su razgovarali svakoga dana. Djevojčice su često slale Rose sms poruke, a svako veče bi Rose nazvala Hanu, ili Hana nju. Obično bi razmijenile novosti o tomu kako im je prošao taj dan, što im se dogodilo, kako se osjećaju.
Te večeri, prije gotovo dva mjeseca, Hana je uzaludno, više puta nazivala Rose. Na stacionarni telefon i na mobitel. Iako ni jedan nije bio isključen, Rose se nije javljala. A to joj nije bilo svojstveno. Za razliku od Hane, koja je često svoj mobitel zaboravljala napuniti, uključiti ili ponijeti sa sobom, Rosein je mobitel uvijek bio uključen, danju i noću. Stoga se Hana pitala – zašto se Rose ne javlja. A onda je pomislila kako je njezina starija sestra odrasla žena. Kako, možda, konačno, ima i vlastiti život. Kako nije u prilici javiti se.
Čut ćemo se sutra, pomislila je Hana, liježući u krevet poslije napornog dana. Za razliku od Rose koja je od djetinjstva imala problema sa usnivanje, Hana je usnula odmah. Za njom je bio dan ispunjen obvezama na poslu i kod kuće. Bila je umorna i odmah je zaspala. Nije čak niti pročitala nastavak romana koji je zadnjih večeri čitala. Zaspala je te večeri rano, uz upaljeno svjetlo, s knjigom u ruci i Hektorom do nogu. Djevojčice su s ocem, Lukom, u dnevnoj sobi još uvijek gledale nastavak neke detektivske serije.
Hana je brzo utonula u san i odmah počela sanjati.
Sanjala je kako šeće mračnom ulicom, vodeći Hektora na povodcu. Baš kako što je to i uradila te večeri. Šetanje jazavčara Hektora bilo je obiteljski posao. Luka bi ga prošetao rano ujutro, prije no što bi on i Hana krenuli na posao, djevojčice su Hektora izvodile van tijekom dana, a Hana navečer.
Hani su godile te večernje šetnje s Hektorom. Udahnula bi svježega zraka, predahnula od vreve obiteljskoga stana, sredila dnevne dojmove. Najčešće bi na stazama, uobičajenim za večernje šetnje, sretala iste šetače, vlasnike pasa. Pa je većinu njih znala po imenu. Pse, a i neke vlasnike. Hektor bi se prijateljski onjušio s drugim psima, a Hana bi ponekad izmijenila koju riječ s vlasnicima.
Upravo je na takvoj šetnji s Hektorom Hana bila u tomu snu. No, čudila se što su ulice prazne iako joj nije bila kasna noć. I pitala se kako je baš te večeri uspjela «promašiti» sve te poznanike i njihove ljubimce. Hektor je trčao ispred nje, povremeno se zaustavljajući da onjuši nešto na tlu ili da podigne nogu uz neki stup ili kućni ugao.
U mračnom dijelu ulice, u kojem jedna ulična svjetiljka nije svijetlila, Hektor je najednom zastao. Podvio je rep, spustio uši i zacvilio. Napeti povodac se opustio, a Hektor je podvijena repa dotrčao natrag do Hane i pribio joj se uz noge.
U mračnom ulazu stajala je visoka tamna prilika u dugom plaštu i s kukuljicom na glavi. Lice nije bilo vidljivo. Hana je bila odlučna i hrabra žena, nesklona panici. Prva joj je pomisao bila da se radi o nekom egzibicionisti. Gotovo je očekivala da prilika raskrili plašt i osvjetli svoju golotinju baterijskom svjetiljkom.
No, prilika je Hanu oslovila imenom: Hana, Rose te treba. Očajnički si joj potrebna ... otiđi do Rose ...Rose umire...
Hana se trgla iz sna, zavikavši. U sobu je dotrčao Luka, a za njim i djevojčice.
Kako ne bi uznemiravala Helenu i Anju, Hana je rekla da je to bio ružan san. Pokušala je u to uvjeriti i samu sebe. Otvorila je roman koji je namjeravala čitati. I pokušavala ga je čitati sljedećih desetak minuta.
No stalno su joj u svijesti zvonile riječi: Rose te treba ... Rose umire.
Ustala je i ponovo bezusješno pokušala dobiti Rose na telefon i mobitel, naizmjence. Telefon, a potom mobitel dugo su zvonili, no Rose se nije javljala. Hana je poslala i sms poruku: Rose, javi mi se, hitno.
No odgovora nije bilo.
Bližila se ponoć, djevojčice su već legle i zaspale. A Luka je s negodovanjem gledao Hanu.
Što to činiš? upitao ju je. Čule ste se jučer, vidjele prekjučer, rekao je Luka Hani.
Zar nisi pomislila da tvoja sestrica možda nije sama ... da je suviše zauzeta, napokon. I da joj ne pada na pamet javiti se na telefon.
Hana je pokušala i sebe uvjeriti u to, no nije uspijevala. Bila je već davno prošla ponoć. I Luka se prvo iznenadio, a zatim i naljutio kad je Hana rekla kako je on mora odvesti do Roseine kuće.
Znam da joj se nešto loše dogodilo, osjećam to, rekla je Hana Luki.
Ne budeš li me ti htio voziti, otići ću pješke... ili ću se odvesti sama.
I Hana je bila vozač, no već godinama nije vozila, volan je prepustila Luki, nakon jedne prometne nezgode. Pred kola joj je istrčao pas kojeg nije uspjela izbjeći. Pregazila ga je i usmrtila. Da stvar bude još gora, na rubu su ceste stajala djeca, dječak i djevojčica. A Hana je pregazila njihova ljubimca. Od tada više nije uzimala volan u ruke, unatoč svih Lukinih uvjeravanja kako to mora prebroditi i početi voziti što prije.
Kad je rekla da će sama voziti, Luka je znao kako Hana misli ozbiljno.
Hana je navukla trenerku, a Luka je samo zagrnuo jaknu preko pidžame. Izašavši iz stana, pozvonili su na vrata prve susjede.
Bila je to udovica koja je sama živjela. Hana i Luka našli su joj se kad joj je muž naglo umro, te se ona, iz zahvalnosti ponudila da će pripaziti na djevojčice, kad god to bude potrebno.
Sada je, već na prvi zvuk zvona, otvorila vrata. Bila je u šarenoj kućnoj haljini, kose uvijene u viklere. I odmah je pristala pripaziti na djevojčice. Zaključala je svoj stan i samo se premjestila u njihovu dnevnu sobu. Djevojčice su već spavale u svojoj sobi, a ona je upalila televizor i nastavila gledati film koji je gledala kod kuće.
Kada su Hana i Luka, nakon dužeg zvonjenja i kucanja, ušli u Rosein stan, otključavši ga ključem koji im je ona ranije dala, zatekli su Rose na podu.
Ležala je, bez svijesti, u vrućici, kraj svoje crvene fotelje.
Osvijestila se u bolnici, nakon tri dana. A liječnici nisu, ni nakon najtemeljitijih pretraga, mogli ustanoviti što je to izazvalo Roseino besvjesno stanje.
Nakon četiri tjedna u bolnici, otpustili su je. A njezinoj je sestri Hani liječnik preporučio da Rose, koja se sporo oporavljala, barem neko vrijeme ne bude sama.
I tako su se Rose, a za njom i Lucifer, na neko vrijeme preselili Hani i njezinoj obitelji.
Preporučeno «neko vrijeme» odužilo se, pa je Rose, bez nekog vidljivog poboljšanja, kod svoje sestre boravila već treći tjedan.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 27.11.2006. u 23:59 sati.