Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
18.11.2006., subota
28. Rose želi prvu želju
|
(prethodni post) Tri želje! No da bi se ostvarile sve tri, ona prva mora biti – prava. Hoće li se i prva ostvariti, ne bude li prava? Sve dakle, o prvoj želji ovisi. Roseinom su svijesti proletjele želje. Modrooki Morpheus. Poljubac od kojeg oboje gube svijest. Morpheusove ruke koje je dodiruju. Njezine koje dodiruju njega. Divni drhtaji usklađenih struna. Bljesak svjetlosti i ponori tame. San i java... I dok su joj usne drhtale i počele se uobličavati u prvu želju, Rose se trgnula. Pred očima joj je izronilo jedno lice. Blijedo, zaklopljenih očiju, s crnim podočnjacima. Ruž, krvavo crven, razmazan po licu. Poput krvave mrlje. Velik crn izrast pod platinasti plavom obojenom kosom. Mokrom od znoja. Razbarušenom. Ruka tanke omlohavljene mišice. I šaka koja još stišće praznu bočicu. Više ni jedne tablete u bočici. Perzefona! Iako Rose nikada nije uživo razgovarala s perzefonom, sada je jasno čula njezin glas. Jedva čujan, isprekidan: Rose ... Rose...Gdje si, Rose? Perzefona, zovem se perzefona, napisala je prvi puta kad se pojavila na Roseinu blogu. Komentrala je post što ga je Rose taj dan napisala. Post o ružama. O tomu kako voli ruže. I o ružinu mirisu. Pa je to bio «šlagvort» perzefoni koja je bila opsjednuta aromaterapijom. Pa se u komentaru, pošto se predstavila, raspisala o ružinu ulju. I ako ga je moguće koristiti u aromaterapiji. Poslije je počela svakodnevno dolaziti na Roseinin blog. Diviti se svemu što bi Rose napisala. Ako bi Rose pisala o omiljenoj knjizi, perfefona bi odmah najavljivala, gotovo obećavala Rose kako će knjigu pročitati. A u sljedećem bi se komentaru žalila kako ništa od pročitanog ne razumije. Kakav Majstor? I kakva to Margarita? I što tu, pobogu radi Poncije Pilat? Sama je sebe nazivala glupom i ograničenom. Pa ju je Rose stala hrabriti. A perzefona se toliko ohrabrila da je nastavila dolaziti na Rosein blog. Svakodnevno. Nije bilo posta, kroz cijelu godinu Roseina blogiranja, nakon kojega nije slijedio perzefonin komentar. Dva, tri ...pet komentara. Uvijek zadivljeni Roseinim znanjem, njezinom toplinom, njezinim idejama, njezinom sigurnošću. A perzefona je bila tako nesigurna. Iako perzefona nije na svoj blog stavila fotografiju, Rose ju je mogla zamisliti. Lijepu, ili barem ljepuškastu. Stalno pred ogledalom, stalno u traženju svojega stila. Uvijek s novom bojom kose, novim stilom makeupa. U upadljovoj odjeći. S pravim i lažnim markicama. Uvijek u dugovima zbog nove vouton torbe ili lažnih blahnikovskih sandala sa šljokicama, na potpeticama od 12 centimetara. Uvijek u ljubavnim dramama. Uvijek u krivim, beznadnim izborima. Na krilima zanosa, uvjerena kako je konačno to pravi. Uvijek potom očajna. Kad bi se pravi pokazao krivim. Nadmeni novopečeni bogataš. Oženjeni direktor manje firme, serijski preljubnik. Trgovački putnik što prodaje Avonovu kozmetiku. Instruktor u teratani.... Perzefonini pokušaji traženja sreće i ljubavi bezuspješno su se nizali. Uvijek bi očajavala i zaklinjala se kako je to posljednji puta. Uvijek bi se ponovo ponadala. Perzefona, toliko različita od nje, postala je draga Rose. Rose joj je postala tješiteljica. I uzdanica. Strpljiva slušateljica kojoj se perzefona mogla povjeravati, bez straha od osude. No, unatoč Roseinim opreznim savjetima, perzefonin je niz postajao sve gori, a brzina nizanja sve brža. Sitni kriminalac. Zvijezda drugoligaškog nogometnog tima. Kamiondžija u prolazu. Homoseksualac kojem treba privid. Krupniji kriminalac, na čelu ogranka lokalne mafije ... pa onda huandon. Prije no što se fatalni po perzefonu huandon pojavio, Rose je pokušala trgnuti perzefonu. Upozoriti je kako srlja u propast. No perzefona nije željela istinu. Samo povremenu Roseinu utjehu. Pa je među njih dvije došlo do težih riječi. Persefona nekoliko dana nije komentirala Roseine postove. A onda se opet pojavila praveći se kao da se ništa nije dogodilo. No, u to se vrijeme na Roseinu blogu, samo Rose vidljiva, pojavila prva prijeteća Morpheusova poruka. A potom je Morpheus svima zapriječio pristup. Pa je Rose izgubila kontakt s persefonom. Perzefonom koja ju je sada očajnički trebala. Perzefonom koja je na Roseinu blogu napisala: Perzefona, zovem se perzefona. I koja se tako bezazleno dječji divila Roseinoj pameti, obrazovanosti, stilu ... Rose je perzefoni dala nade. I sada je osjećala ne dužnost, ne obvezu ... već istinski poriv. Tu perzefoninu nadu opravdati. Sada kad je o tomu mogao ovisiti persefonin život. Rose je bila spremna. Odreći se svojih nada radi perzefonine posljednje nade. Jer Rose se, iako je iskreno zavoljela perzefonu ipak, duboko u sebi, smatrala boljom od nje. Rose je imala tako visoke moralne principe. Rose je držala do sebe i svojeg samopoštovanja. Rose je bila uvjerena kako nikada ne bi mogla pasti na perzefonine grane. Rose je mislila kako nikada ne bi bila spremna tako skupo platiti svoj komadić sreće. Rose je mislila kako se nikada ne bi mogla zaljubiti. Rose je sada shvatila kako je ipak, negdje u dubini prosuđivala i - osuđivala perzefonu. Pa i prezirala je. Perzefonin niz pokušaja, od trgovačkog putnika do huandona. Ja nisam nizala, pomislila je Rose. Ja sam, odmah, iz prve, našla pravoga. Morpheusa - Čudovište! No nije mogla svu krivicu svaliti na Morpheusa. On ju je dugo opsjedao. Zapovijedao ... pozivao je ... na kraju preklinjao. No, ipak je ona došla k njemu. Potpuno budna, probuđena i svjesna. Spremna predati mu se. I platiti cijenu te predaje, tog potpunog predavanja. Po čemu sam ja bolja od persefone? upitala se Rose, duboko i iskreno. U sebi, i prema sebi. Rose je duboko uzdahnula. Odložila ustranu svoje lijepe želje, ostvarenje svojeg sna. Perzefoni treba njezina pomoć. A Rose joj je - dala nade. Pomažući joj u prošlim ljubavnim krizama koje su izledale tako bezazleno prema ovoj posljednjoj. Ovoj, koja je perzefoni mogla biti posljednja. Rose se zagledala u plave oči Morpheusove. Dubokim pogledom od kojeg se Morpheus opet počeo mijenjati. Odbacio je mačju kožu. I opet stajao pred Rose, visok, tamnokos i modrook. Rose je duboko udahnula i otvorila usta da iskaže svoju prvu želju. Nije više marila hoće li prva želja biti prava. Znala je kako mora pomoći perzefoni, po cijenu prve želje. Po cijenu svih svojih želja! No, dok su joj se usne spremale uobličiti i izgovoriti prvu želju, obuhvatila ju je moć Morpheusova modrog pogleda. Tamno modrilo njegove šarenice počelo se povlačiti. A zjenica se Morpheusova širila. Tamna poput najdublje noćne tame. U koju je Rose počela propadati. Padala je kroz duboku tamu Morpheusova pogleda. Polako kao u usporenom filmu. Kao plavo perce ptičice sjenice koje se spušta na blagom lahoru. Polako ... polako ... sve niže i niže... do mekog tepiha od plave trave. Rose se probudila s licem na tipkovnici računala. Bila je noć. Tišina. Ekran računala bio je taman, iako je računalo još uvijek bilo uključeno. Rose u prvi mah nije shvatila gdje nalazi. Sjedila je u svojoj crvenoj fotelji. U tamnoplavoj kućnoj haljini. Noge su joj se odupirale o pod pokriven sivoplavim tepihom. Jedna obuvena. A druga bosa. U Roseinoj svijesti je proletjela slika papuče koja joj klizi niz stopalo i propada u ocean tame. I tamnokrili Orenoi koji se za papučom strmoglavljuje u dubinu, krilima sjekući pramenje sivih oblaka. Perzefona! Perzefoni treba Roseina pomoć. Rose je znala kako ne smije oklijevati. Kako svaka izgubljena minuta može značiti persefonin kraj. Smrt perzefoninu. Rose je vidjela perzefonu kako blijeda sjedi pred ogledalom i zuri u vlastito lice. Kako s gađenjem nadlanicom razmazuje debeli sloj krvavocrvenog ruža s usana ... preko blijedih, ispijenih obraza. I perzefoninu ruku kako posiže za čašom punom alkohola ... perzefonino grlo kako se miče u gutljajima ... i nokte s oguljenim crvenim lakom ... i šaku punu tableta ... Rose je tipnula enter na tipkovnici računala. Njezin je blog još uvijek bio otvoren. Kao i link prema Morpheusu. Rose je kliknula na link. Tamni se ekran postupno počeo osvjetljavati. Do sivila nekog sutona il' zore. Visoka je litica još uvijek stršala nad nebom ... na nebu, među oblacima. Podnožje joj se nije niti nadziralo. Na rubu svoje pećine sjedio je Morpheus. Noge su mu visile nad bezdanim ambisom. Sjedio je leđa naslonjenih na portal, ukrašen kamenim makovima. Lice mu je bilo blijedo, a oči zaklopljene. No nije spavao. U krilu mu je ležala Roseina papuča. A on ju je dodirivao i nježno gladio. Morpheus! Morpheus! Otipkala je Rose. Duge su crne, krilima noćne leptirice nalik, Morpheusove trepavice zatreptale. Morpheus je otvorio oči i pogledao u Rose svojim dubokim modrim pogledom. Rose ... zar već? Prva želja! Je si li promislila dobro? Jer prva je želja presudna. Nemoj prenagliti! ..... (nastavak slijedi) |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
