Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Moja me ishialgija prizemljila, prikovala za kuću. I krevet.
Horizontali se odupirem, pa liježem i ustajem.
Zavirujem na blog. Kuham čaj.
I čitam: Krhotine svjetova,zbornik hrvatskog SF-a ...
... Knisterovu bajku Čarobnica Lili ...
i Najlepsze przepisy siostry Filomeny (zbirka poljskih recepata).
Tu svi lete ... hrvatski Sf pisci svemirom, Lili na zmaju ... a opatica Filomena podsjetila me na staru američku TV seriju Leteća opatica (il' to bješe neka filmska komedija).
No, ne uspijeva mi ni na čemu dulje zadržati pozornost.
Pa sam malo zavirila u svoju blogovsku statistiku (300-njak postova).
I u arhivu.
I našla jedan stari tekst ("stari" ... a blog mi je star tek malo više od 3 mjeseca).
O letenju.
Pa mi se učinio baš prigodan.
Za uspravljanje iz horizontale.
Jer ja ne volim biti prizemljena. I volim letjeti.
Tekst mi se nije učinio suviše loš.
Još sam ga mrvicu dotjerala i "poredala", čitajući ga.
I - eto ga:
Bojite li se letenja?
Mene je visine - strah.Pa se ne mogu popeti na ljestve. I moram moliti šogora da mi nešto skine s tavana (kad mi zatreba).Ne mogu pogledati s balkona visoke zgrade, barem ne - ravno prema dolje.Nikada ne bih prišla ni blizu rubu planinske litice.
I bila bih - bijedan planinar! (Iako sam planinarila - na Stolby, blizu Krasnojarska - no to je iz neke druge priče, a ne ove o letenju).
A o bangeejumpingu da i ne govorim.
Ali zato - volim letjeti. Avionom. Kad već ne mogu, posuta vilinskim prahom, s Petrom Panom i izgubljenim dječacima!
Stoga, kad' putujem u različite Wanderlande, volim - letjeti. Samo mi je žao što sam se tako kasno odvažila na takvu vrstu putovanja.
A i aerodromi (iliti zračne luke) su zanimljivi.Oni veliki poput moskovskih (Sheremetyevo, Domodedovo), ili londonskoga Heatrowa ili pariškog Orlya. Oni mali, užurbani i pretrpani, poput krasnojarskog ili onog u Shauliaiu.
A ni free-shopovi (aerodromski) nisu loši. Da potrošiš prve (ili zadnje) devize iz džepa.
Daklem (dakleš, dakle) - ja volim letjeti.
I promatrati putnike u avionima. Pa dijagnosticirati - kome je to prvi puta. I koga je - strah letenja.I pomalo likovati - što mene (više) nije.
Stjuardese i stjuardi (različitih aviokompanija) imaju tako različite uniforme.A glasovi pilota, kad pozdravljaju putnike - zvuče tako sexy.Volim i kad putnici pilota nagrade pljeskom - za uspješan let i - slijetanje.Ali ne volim ono što obično prethodi tome pljesku - zračne turbulencije. Premda su, na nekim letovima, upravo turbulencije najuzbudljiviji dio.
Volim i klopu koja se servira u avionima. Nije važno je li "gala", kao u malim aviončićima iz kompanije Nickya Laude ili "bljak" kao ona u JAT-ovim avionima.Pa onda gledam kao stuardi/stjuardese koturaju kolica s posluženjem i kako putnici biraju (ako uopće ima izbora) čime će ih poslužiti.Možda bude i jagoda - sa šlagom. No, rijetki su letovi na kojima to služe.
Sviđa mi se i posuđe u kojima se avionska hrana servira. I unaprijed se pitam hoće li biti porculansko ili plastično. A ubrusi - papirnati ili od damasta? Premda se o tome nema šta unaprijed pitati jer to obično ovisi o cijeni karte koju si platio.
I - volim sjediti kraj prozora.Gledati, dok avion rula pistom.I promatrati kako sve ostalo postaje sve manje, a avion sve veći, dok se uzdiže.Pa uživati u prizoru koji liči na "kockastu prostirku". Onakvu kakvu je vidio Nils Holgerson kad je letio na leđima bijeloga gusana, na začelju jata divljih gusaka - nad skandinavskim krajolicima... u romanu Selme (Otiliane Lavise) Lagerlef.
Volim i kad se avion vine višlje. Pa se zemlja više ne vidi. Samo oblaci. Debeli, vunasti. Da se po njima povaljaš - s anđelkima. Volim i onaj osjećaj pod ošitom kad avion počne "propadati". Kao na toboganu, ili velikom vrtuljku, ili onoj spravi u luna parku na kojoj svi vrište: OOOOOOOOOO......Big O!
Volim i kad si još uzbuđen(a), nakon slijetanja, i prvi puta kročiš na tlo kojim još nisi hodao(la). Ili možda već i jesi?I pitaš se hoćeš li ugledati svoju torbu na vječnorotirajućoj traci. Ili su je zagubili, poslali u Honduras, na Maldive ili bogznakuda?
Volim i trenutak kad se putnici, koji su letjeli zajedno, počnu razilaziti - svaki na svoju stranu. Tko zna, hoće li ikada i opet putovati zajedno?
A volim i kada poletiš, s nekim zajedno. Pa se zajedno iskrcate ... predahnete. I "presjednete" u drugi avion. Pa nastavite let.
Ja na svoju putnu torbu uvijek svežem plavu trakicu. Da je prepoznam već izdaleka. I ugrabim spretno (kad mi priđe).
Volim i taksije koji voze od aerodroma do hotela. I taksiste koji te pitaju odakle si i počnu pričati o gradu prema kojem te voze. I raspitivati se je li kod vas skupo ... i pošto je kod vas taksi. I je li let bio ugodan.
Jeste li letjeli u skorije vrijeme?
Avionom? Na krilima mašte, s Petrom Panom?
Ili možda - koji let poput onih u "Strahu od letenja", Erice Jong?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
