Christensenovi, Ikarovi i moji letovi

Christensen: Icarus

Moja me ishialgija prizemljila, prikovala za kuću. I krevet.
Horizontali se odupirem, pa liježem i ustajem.

Zavirujem na blog. Kuham čaj.
I čitam:
Krhotine svjetova,zbornik hrvatskog SF-a ...
... Knisterovu bajku Čarobnica Lili ...
i Najlepsze przepisy siostry Filomeny (zbirka poljskih recepata).
Tu svi lete ... hrvatski Sf pisci svemirom, Lili na zmaju ... a opatica Filomena podsjetila me na staru američku TV seriju Leteća opatica (il' to bješe neka filmska komedija).

No, ne uspijeva mi ni na čemu dulje zadržati pozornost.
Pa sam malo zavirila u svoju blogovsku statistiku (300-njak postova).
I u arhivu.

I našla jedan stari tekst ("stari" ... a blog mi je star tek malo više od 3 mjeseca).
O letenju.

Pa mi se učinio baš prigodan.
Za uspravljanje iz horizontale.
Jer ja ne volim biti prizemljena. I volim letjeti.

Tekst mi se nije učinio suviše loš.
Još sam ga mrvicu dotjerala i "poredala", čitajući ga.

I - eto ga:

Bojite li se letenja?

Mene je visine - strah.Pa se ne mogu popeti na ljestve. I moram moliti šogora da mi nešto skine s tavana (kad mi zatreba).Ne mogu pogledati s balkona visoke zgrade, barem ne - ravno prema dolje.Nikada ne bih prišla ni blizu rubu planinske litice.
I bila bih - bijedan planinar! (Iako sam planinarila - na Stolby, blizu Krasnojarska - no to je iz neke druge priče, a ne ove o letenju).
A o bangeejumpingu da i ne govorim.
Ali zato - volim letjeti. Avionom. Kad već ne mogu, posuta vilinskim prahom, s Petrom Panom i izgubljenim dječacima!
Stoga, kad' putujem u različite Wanderlande, volim - letjeti. Samo mi je žao što sam se tako kasno odvažila na takvu vrstu putovanja.
A i aerodromi (iliti zračne luke) su zanimljivi.Oni veliki poput moskovskih (Sheremetyevo, Domodedovo), ili londonskoga Heatrowa ili pariškog Orlya. Oni mali, užurbani i pretrpani, poput krasnojarskog ili onog u Shauliaiu.
A ni free-shopovi (aerodromski) nisu loši. Da potrošiš prve (ili zadnje) devize iz džepa.
Daklem (dakleš, dakle) - ja volim letjeti.
I promatrati putnike u avionima. Pa dijagnosticirati - kome je to prvi puta. I koga je - strah letenja.I pomalo likovati - što mene (više) nije.
Stjuardese i stjuardi (različitih aviokompanija) imaju tako različite uniforme.A glasovi pilota, kad pozdravljaju putnike - zvuče tako sexy.Volim i kad putnici pilota nagrade pljeskom - za uspješan let i - slijetanje.Ali ne volim ono što obično prethodi tome pljesku - zračne turbulencije. Premda su, na nekim letovima, upravo turbulencije najuzbudljiviji dio.
Volim i klopu koja se servira u avionima. Nije važno je li "gala", kao u malim aviončićima iz kompanije Nickya Laude ili "bljak" kao ona u JAT-ovim avionima.Pa onda gledam kao stuardi/stjuardese koturaju kolica s posluženjem i kako putnici biraju (ako uopće ima izbora) čime će ih poslužiti.Možda bude i jagoda - sa šlagom. No, rijetki su letovi na kojima to služe.
Sviđa mi se i posuđe u kojima se avionska hrana servira. I unaprijed se pitam hoće li biti porculansko ili plastično. A ubrusi - papirnati ili od damasta? Premda se o tome nema šta unaprijed pitati jer to obično ovisi o cijeni karte koju si platio.
I - volim sjediti kraj prozora.Gledati, dok avion rula pistom.I promatrati kako sve ostalo postaje sve manje, a avion sve veći, dok se uzdiže.Pa uživati u prizoru koji liči na "kockastu prostirku". Onakvu kakvu je vidio Nils Holgerson kad je letio na leđima bijeloga gusana, na začelju jata divljih gusaka - nad skandinavskim krajolicima... u romanu Selme (Otiliane Lavise) Lagerlef.
Volim i kad se avion vine višlje. Pa se zemlja više ne vidi. Samo oblaci. Debeli, vunasti. Da se po njima povaljaš - s anđelkima. Volim i onaj osjećaj pod ošitom kad avion počne "propadati". Kao na toboganu, ili velikom vrtuljku, ili onoj spravi u luna parku na kojoj svi vrište: OOOOOOOOOO......Big O!
Volim i kad si još uzbuđen(a), nakon slijetanja, i prvi puta kročiš na tlo kojim još nisi hodao(la). Ili možda već i jesi?I pitaš se hoćeš li ugledati svoju torbu na vječnorotirajućoj traci. Ili su je zagubili, poslali u Honduras, na Maldive ili bogznakuda?
Volim i trenutak kad se putnici, koji su letjeli zajedno, počnu razilaziti - svaki na svoju stranu. Tko zna, hoće li ikada i opet putovati zajedno?
A volim i kada poletiš, s nekim zajedno. Pa se zajedno iskrcate ... predahnete. I "presjednete" u drugi avion. Pa nastavite let.
Ja na svoju putnu torbu uvijek svežem plavu trakicu. Da je prepoznam već izdaleka. I ugrabim spretno (kad mi priđe).
Volim i taksije koji voze od aerodroma do hotela. I taksiste koji te pitaju odakle si i počnu pričati o gradu prema kojem te voze. I raspitivati se je li kod vas skupo ... i pošto je kod vas taksi. I je li let bio ugodan.
Jeste li letjeli u skorije vrijeme?
Avionom? Na krilima mašte, s Petrom Panom?
Ili možda - koji let poput onih u "Strahu od letenja", Erice Jong?

Post je objavljen 09.11.2006. u 17:06 sati.