30. Rose, san i buđenje

(prethodni nastavak)

Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose, rekao je Morpheus.
Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono što još nikada nisam učinio.
Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše.
No, to će boljeti, Rose.
To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu.

Učini to. Što prije. Prije no što bude kasno ... za perzefonu, rekla je Rose.
I za nas. Pomislila je.

Morpheusova ruka ostala je na njezinu ramenu, čvrsto ga stiščući. A ona druga, kojom je držao Rose za ruku, podigla se do njezina lica. I prekrila joj oči.
Rose je s bolom osjetila kako joj se duša odvaja od tijela. Osjećala je strašnu bol, pojačanu i bolom perzefone i Morpheusa. Bol je bila tako silna da je Rose pomislila kako će joj razderati tijelo. No, još ju je više boljelo u duši. Napregnula se do krajnjih snaga. I gotovo je mogla osjetiti trenutak u kojem je pukla veza. Između njezine duše i tijela. Lebdjela je nad prizorom, laka i prozirna. Roseina duša.

Rose je vidjela perzefonu, i dalje blijedu i sklopljenih očiju. Tanušna i slomljena, ležala je u crvenoj čipkastoj spavaćici na crnim satenskim plahtama. Kraj postelje je stajao Morpheus. Lice mu je bilo izobličeno od bola. U naručju je čvrsto držao Roseino bezživotno tijelo. Nagnuo se i poljubio Roseino čelo, a zatim oči i usne.
Rose više nije osjećala nikakve boli.
Bol je ostala tamo dolje, u njezinu tijelu što je ležalo u Morpheusovu zagrljaju.

Roseina se duša spustila do perzefonina lica. I sada je Rose poljubila persefonu. Prvo u čelo, hladno i orošeno znojem. A potom na usne, ovlašno ih dotaknuvši. I konačno, Rose je poljubila oba oka perzefonina. Pod lakim Roseinim dodirom, perzefonini su kapci brzo zatreptali, a potom se širom otvorili.
I Rose je kroz širom raširenu perzefoninu zjenicu brzo uletjela unutra, prije no što su se perzefonini kapci ponovo sklopili.
Sada je Rose, sama, bez Morpheusa, zaista bila u perzefoninu snu.

I vidjela je perzefonu kako korača, polako kao neprobuđena somnabula, dugim tamnim tunelom. Perzefona je koračala, polako, no neminovno – prema blještavom svjetlu na kraju tunela.
Rose je ponovo bila u vlastitu tijelu. No, ono je bilo prozirno, bez težine.
Ubrzala je korake, potrčala za perzefonom. Stigla ju je trenutak prije no što je perzefona zakoračila u svjetlost na kraju tunela. Uspjela ju je zgrabiti za rame i zadržati.
Perzefona se okrenula prema Rose i pogledala je. Na licu joj se pojavio tračak prepoznavanja.

Rose je tada perzefoninu ruku stavila na svoje rame, pridržavajući je vlastitom rukom.
Krenula je od svjetla, vodeći perzefonu za sobom i ne osvrćući se. Perzefona je prvo pokorno slijedila Roze. No, već nakon nekoliko koraka, počela je zastajkivati i otimati ruku iz Roseina stiska. Rose je morala smoći snage da perzefonu, i dalje se ne osvrćući, ne govoreći ništa, vuče za sobom. Činilo joj se da vraćanje kroz tamni tunel, sve dalje od blještavog svjetla kojim je tunel završavao, traje beskrajno.
Snaga ju je izdavala. A persefona se sve jače i jače otimala.
Rose je već povjerovala kako neće uspjeti. Osjećala je kako joj persefonina ruka klizi iz dlana.
I tada je Rose riješila što će učiniti ako joj ne uspije spasiti perzefonu, ako joj ne uspije probuditi je. Rose je odlučila. Tada će i ona krenuti za persefonom. Ona će staviti svoju ruku na perzefonino rame. I slijedit će je do kraja tunela.
I zakoračiti u svjetlo, zajedno s perzefonom.
Morpheus će ostati tamo u tami. S Roseinim tijelom u naručju.
Rose se nadala kako će i on krenuti za njima. Ući u svjetlo.

Hoće li svjetlo raspršiti tamu? Perzefoninu ... Morpheusovu i Roseinu? Rose to nije znala.
No, ipak je riješila učiniti to, ako ne uspije spasiti perzefonu.
Činilo joj se da je takav kraj neminovan. No, još uvijek se nije predavala toj neminovnosti.
I dalje je, s mukom i boli, teglila perzefonu za sobom. Obje su bile već na samom ulazu u tunel. Rose je uspjela iskoračiti iz tunela. I povući perzefonu za sobom.

Tada je za Rose nastupila tama.

Perzefona se, kašljući i grcajući, uspravila u krevetu. Dok je teturala prema kupaonici nije vidjela ni Morpheusa, ni Rose.

A Morpheus je stajao kraj perzefonine postelje, držeći bezživotnu Rose u naručju.
Oči su joj bile sklopljene, a lice samrtnički blijedo. Nije disala.
Morphus je Rose ponovo poljubio u čelo, pa u oba oka.
A potom je svoje usne spustio na njezine, u dugom poljupcu.
Roseino srce nije kucalo.
A Morpheusovo je divlje udaralo u strahu – hoće li uspjeti probuditi Rose?

(nastavak slijedi)

Diego Manuel: Tunel infinito

Post je objavljen 26.11.2006. u 23:59 sati.