Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose, rekao je Morpheus. Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono što još nikada nisam učinio.
Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše.
No, to će boljeti, Rose.
To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu.
Učini to. Što prije. Prije no što bude kasno ... za perzefonu, rekla je Rose. I za nas. Pomislila je.
Morpheusova ruka ostala je na njezinu ramenu, čvrsto ga stiščući. A ona druga, kojom je držao Rose za ruku, podigla se do njezina lica. I prekrila joj oči.
Rose je s bolom osjetila kako joj se duša odvaja od tijela. Osjećala je strašnu bol, pojačanu i bolom perzefone i Morpheusa. Bol je bila tako silna da je Rose pomislila kako će joj razderati tijelo. No, još ju je više boljelo u duši. Napregnula se do krajnjih snaga. I gotovo je mogla osjetiti trenutak u kojem je pukla veza. Između njezine duše i tijela. Lebdjela je nad prizorom, laka i prozirna. Roseina duša.
Rose je vidjela perzefonu, i dalje blijedu i sklopljenih očiju. Tanušna i slomljena, ležala je u crvenoj čipkastoj spavaćici na crnim satenskim plahtama. Kraj postelje je stajao Morpheus. Lice mu je bilo izobličeno od bola. U naručju je čvrsto držao Roseino bezživotno tijelo. Nagnuo se i poljubio Roseino čelo, a zatim oči i usne.
Rose više nije osjećala nikakve boli.
Bol je ostala tamo dolje, u njezinu tijelu što je ležalo u Morpheusovu zagrljaju.
Roseina se duša spustila do perzefonina lica. I sada je Rose poljubila persefonu. Prvo u čelo, hladno i orošeno znojem. A potom na usne, ovlašno ih dotaknuvši. I konačno, Rose je poljubila oba oka perzefonina. Pod lakim Roseinim dodirom, perzefonini su kapci brzo zatreptali, a potom se širom otvorili.
I Rose je kroz širom raširenu perzefoninu zjenicu brzo uletjela unutra, prije no što su se perzefonini kapci ponovo sklopili.
Sada je Rose, sama, bez Morpheusa, zaista bila u perzefoninu snu.
I vidjela je perzefonu kako korača, polako kao neprobuđena somnabula, dugim tamnim tunelom. Perzefona je koračala, polako, no neminovno – prema blještavom svjetlu na kraju tunela.
Rose je ponovo bila u vlastitu tijelu. No, ono je bilo prozirno, bez težine.
Ubrzala je korake, potrčala za perzefonom. Stigla ju je trenutak prije no što je perzefona zakoračila u svjetlost na kraju tunela. Uspjela ju je zgrabiti za rame i zadržati. Perzefona se okrenula prema Rose i pogledala je. Na licu joj se pojavio tračak prepoznavanja.
Rose je tada perzefoninu ruku stavila na svoje rame, pridržavajući je vlastitom rukom.
Krenula je od svjetla, vodeći perzefonu za sobom i ne osvrćući se. Perzefona je prvo pokorno slijedila Roze. No, već nakon nekoliko koraka, počela je zastajkivati i otimati ruku iz Roseina stiska. Rose je morala smoći snage da perzefonu, i dalje se ne osvrćući, ne govoreći ništa, vuče za sobom. Činilo joj se da vraćanje kroz tamni tunel, sve dalje od blještavog svjetla kojim je tunel završavao, traje beskrajno.
Snaga ju je izdavala. A persefona se sve jače i jače otimala.
Rose je već povjerovala kako neće uspjeti. Osjećala je kako joj persefonina ruka klizi iz dlana.
I tada je Rose riješila što će učiniti ako joj ne uspije spasiti perzefonu, ako joj ne uspije probuditi je. Rose je odlučila. Tada će i ona krenuti za persefonom. Ona će staviti svoju ruku na perzefonino rame. I slijedit će je do kraja tunela.
I zakoračiti u svjetlo, zajedno s perzefonom.
Morpheus će ostati tamo u tami. S Roseinim tijelom u naručju.
Rose se nadala kako će i on krenuti za njima. Ući u svjetlo.
Hoće li svjetlo raspršiti tamu? Perzefoninu ... Morpheusovu i Roseinu? Rose to nije znala.
No, ipak je riješila učiniti to, ako ne uspije spasiti perzefonu.
Činilo joj se da je takav kraj neminovan. No, još uvijek se nije predavala toj neminovnosti.
I dalje je, s mukom i boli, teglila perzefonu za sobom. Obje su bile već na samom ulazu u tunel. Rose je uspjela iskoračiti iz tunela. I povući perzefonu za sobom.
Tada je za Rose nastupila tama.
Perzefona se, kašljući i grcajući, uspravila u krevetu. Dok je teturala prema kupaonici nije vidjela ni Morpheusa, ni Rose.
A Morpheus je stajao kraj perzefonine postelje, držeći bezživotnu Rose u naručju.
Oči su joj bile sklopljene, a lice samrtnički blijedo. Nije disala.
Morphus je Rose ponovo poljubio u čelo, pa u oba oka.
A potom je svoje usne spustio na njezine, u dugom poljupcu.
Roseino srce nije kucalo.
A Morpheusovo je divlje udaralo u strahu – hoće li uspjeti probuditi Rose?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
