Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Thomas Holloran:Beethoven's Death Mask Study #1
Oil on Acrylic primed canvas
48" X 36", 2000
Cvijeće ... cvijeće ... cvijeće
I svijeće.
Za mrtve. Pokojne. Umrle.
Davno.
Ili - jučer.
One kojima vječna svjetlost svijetli.
U našim sjećanjima.
Osvjetljava njihove živote. Prošle. Završene.
Kud' nestadoše njihova sjećanja?
Misli i zamisli? Ideje? Emocije?
Njihova tijela pretvoriše se u prah.
Prah prahu.
Zemlja - zemlji.
Pa iz njih niču vlati trave. I žita.
I cvjetaju crveni makovi.
Iznikli iz njihove krvi.
Lebdi li njihov duh negdje među oblacima?
Na krilima vjetra, il' anđela?
Ili su i sami - dobili krila?
Ništa ne nestaje bez traga.
Energija je neuništiva.
Pa se legije ljudi, rođenih od smrtnika Adama i Eve, rađaju.
Tisućama godina.
I umiru.
Jer vitka dama s kosom u rukama jedina je pravedna.
Ne zaobilazi ni moćne, slavne, bogate, lijepe, pametne ...
Ni ljude, ni životinje.
I biljke venu. I najljepši cvijet strune.
A ljiljan trune brže od poljskoga cvijeta.
Smrt razdvaja.
Roditelje i djecu.
Djecu i roditelje.
Braću i sestre.
Prijatelje.
Poznanike.
I ljubavnike.
Možemo se spustiti u Had.
Povesti za ruku svoju Euridiku.
No nećemo izdržati.
Osvrnut ćemo se. Poput Orfeja.
Sami ćemo se iz Hada vratiti.
Jer živi pripadaju životu.
A mrtvi - smrti.
Živi moraju živjeti.
Vlastiti život.
Jedini im dan.
Gorjeti svoju svijeću.
Dok ne izgori. Dužinom koja joj je određena.
Sagorjeti svoj fitilj.
Otopiti svoj vosak.
Čuvati svoj plamen. Od vjetra. I propuha.
Svijetliti.
Sebi. I drugima.
Svjetlošću svojih misli i zamisli. Ideja. Emocija.
Grijati se toplinom vlastita tijela.
I dati te topline.
Djetetu.
Prijatelju.
Ljubavniku.
Ili barem nekom štenetu. Il' mačetu.
Zalutalom. Odbačenom. Smrznutom. S ulice pokupljenom.
Živi moraju živjeti.
Svijetliti i grijati.
Osvjetljavati i zagrijavati.
Sebe i druge.
I sjećati se dragih umrlih.
Koji u njima i dalje žive.
U njihovim sjećanjima.
U našim sjećanjima.
U mojem sjećanju.
Svjesnom i nesvjesnom.
Znam što sam dobila od dragih mi mrtvih.
Život.
Od Magde i Matije.
Ane i Ferdinanda.
Aurele i onoga kojeg je ljubila.
Živim zato što su se oni sreli.
Voljeli se i ljubili.
Oni.
I oni prije njih.
Unazad do Adama i Eve.
Il' velikog praska.
I mi ćemo živi poslužiti.
Život produžiti.
Vlastitom puti.
Il' vlastitom sviješću.
Pa se nadam da ćemo i dalje svijetliti.
I kad' nam se svijeća utrne.
Svijetliti u sjećanjima živih.
Barem jedan dan.
U godini.
Kad se na grobove nosi svijeće.
I pale svijeće.
One od voska.
I one od uspomena.
George Frederick Watts: Orpheus and Eurydice
Oil on Canvas
Completed in 1877
Original dimensions: 38.0cm x 65.0cm (15.0in x 25.6in)
Original Painting held in Watts Gallery , Compton, Surrey England
U naslovu posta parafrazirala sam naziv romana. Ericha Marie Remarcka.
Koji je, jednom prilikom rekao: Kad izgubim vjeru u ljude, odem na groblje.
Nigdje toliko vjernih muževa, ljubljenih supruga, dragih roditelja i dobre djece - kao na groblju.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta