Prozor kroz koji prodire svjetlo ranoga jutra.
Prvi prizor koji je Rose vidjela, kad je otvorila oči, ležeći u kraljevski velikom krevetu, pod ružičastim baldahinom. S ružinim viticama.
Još su joj pred očima lebdjeli prizori sna. Isprva prekrasnog. A potom strašnog.
U svijesti su joj se pojavile lijepe tamnomodre oči. A potom se pretvorile u sjenu. Pod namrštenim vjeđama. Usne su joj još osjećale i nježne dodire i grubi pritisak. Činilo joj se kako na leđima još nosi otisak njegovih toplih dlanova i dugih prstiju koji se pretvaraju u kandže. I paraju joj kožu dugim krvavim ogrebotinama.
Bila je sretna. Što se probudila iz strašnoga sna. Bilo joj je žao što se lijepi san rasplinuo. Pretvorio u moru.
Znala je tko joj je tu moru poslao.
Morpheus.
Njegove su lijepe tamnomodre oči ličile na majčine. Nix, božica noći, njegova mati, imala je takve oči. Plave i tamne. Kao zimska noć. I iste takve trepavice. Poput krila noćne leptirice. Rose je sada znala na koga ju je Morpheus podsjećao. Kad se pojavio u dvorani gradske vijećnice.I zarobio njezin pogled. Pa je potom svojim pogledom privukao.U svoje naručje.Pod kolonadama zvonika.
Na gradskome trgu.
Još je osjećala slast njegova poljupca. Slast koja se pretvorila u gorčinu.
Rose se uspravila u krevetu.
Ustala.
Riješena da sa sebe spere tragove Morpheusova dodira. Isprva nježnog i bliskog. A potom grubo nasilničkog.
Morpheusa koji se pretvorio u čudoviše. Morpheusa koji je bio čudovište. Zvijer pod lijepom krinkom.
Koju je odbacio.
I pokazao joj – pravo lice.
Iskoračivši iz kreveta, primijetila je kako je gola. A noge su joj se saplele. O bijelu svilenu tkaninu. Okrvavljene bijele spavaćice. Koja je ležala na podu. Podno kreveta. Odgurnula ju je nogom. Odjurila u kupaonicu. Zakoračila u kadu s lavljim nožicama.Otvorila tuš. Prvo vruć, a potom hladan. Kapljice su se vode rasprskavale po njezinom licu, grudima i ramenima.Bockale je poput iglica.
Rose je spirala. Morpheusove dodire. No činilo joj se kako ih ne može isprati.Još uvijek ih je osjećala.
Na sebi.
U sebi.
Bijes je u njoj rastao. Jer Rose nije trpjela nasilje.Pokoravanje joj je bilo strano.
Ona se mogla predati.
Ona se željela podati.
Morpheusu nježnom i strastvenom.
Otkrivši u njemu nježnost i strast, bila je spremna. Zaboraviti sve zlo koje joj je učinio. Odgovoriti nježnošću i strašću. Koja je u njoj postojala. Zapretana i zaspala. Nikad probuđena. A tako živa i budna. Pod Morpheusovim nježnim i strastvenim poljupcem.
Rose se željela dati.No nije željela biti oteta, prisiljena. Silom.
Ma koliko ta sila bila jaka.
Ma koliko strašna.
Vjerovala je kako će imati snage. Oduprijeti se Morpheusu. Njegovoj moći i snazi.
Bojala se jedino sebe. Ako se Morpheus ponovo pojavi pred njom. Modrook. I pogleda je svojim tamnomodrim pogledom.
No, ipak ne. Neće se više dati prevariti.
Jer vidjela je, iskusila. Kako se te lijepe modre oči pretvaraju u tamne sjene. Kako se te tople ruke izobličuju u kandže.
Koje su na njezinim leđima ostavile duboke krvave brazde.Koje su pekle i žarile. Dok se niz njih slijevala voda.
Rose se činilo kako stoji pod mlazom satima.Spirući sa sebe ružan san.Koji nije bio san.
Jer snovi, ma kako ružni bili, ne ostavljaju krvave ogrebotine. Bila je sva sleđena. Od ledene vode kojom se tuširala. Pa je smlačila mlaz tuša.Potom ga pretvorila u vruću kišu kapljica. Koje su zagrijale njezinu kožu. I opet je obojile ružičasto.
Rose se omotala velikim bijelim ručnikom.
I vratila u sobu.S namjerom da okrvavljenu svilenu bijelu spavaćicu što je ostala ležati podno kreveta smota i baci. Skloni je s vida.
Prišla je krevetu.I tek tada primjetila. Bilježnicu ukoričenu u crnu kožu.Na ormariću kraj kreveta.U bilježnicu nije bila zataknuta neobična srebrna olovka.Stranica je bila označena ružom. Bijelom. S rumenim rubom latica. Duga stapka s trnjem razdvajala je stranice bilježnice.
Obilježavala mjesto.
Pozivala Rose da je otvori, rasklopi.
I Rose je rasklopila listove bilježnice. Zgrabila ružu. Ponovo raskrvarila prste o trnje.Ružu je bacila na pod. Nagnula se nad bilježnicu.Čitajući Morpheusovu poruku:
Usudila si mi se oduprijeti. I dugo mi se odupirala. Izazivala me.
Usprotivila mi se.
Pa sam ti namjeravao pokazati.Kako se ne smiješ poigravati sa mnom.
Kojem se nitko dosada nije usudio oduprijeti. S kojim se nitko nije usudio poigravati.
Namjeravao sam te uzeti. I mogao sam te uzeti.
Kao što stoljećima uzimam. Koju god poželim. Koga god poželim. Ženu, djevojku, djevojčicu... dječaka. Dok spavaju i snivaju. U snu mi se predaju.
Mogao sam te uzeti. Silom. U snu. Zaspalu. Pa i budnu. Tamo – na trgu, pod zvonikom. Na hladnim kamenim pločama.
No, tada sam shvatio kako može biti slađe.
Ako mi se sama predaš. Podčiniš mi se. Po mojoj zapovijedi, ali i po svojoj volji.
Budi – budna, Rose.
Tebe želim na javi.
Budnu i svjesnu.
Čekaj.
Jer ti ćeš mi doći. Sama. Vlastitom voljom. Iako ti ja mogu zapovjediti.
Ipak ću radije čekati.
Da sama dođeš.
Ja sam strpljiv, Rose. Vječnost me naučila strpljenju.
No ja sam i nestrpljiv, Rose.
Željan. Tebe.
Pa mi ponestaje strpljenja.
Želim te upoznati. Spoznati. Imati. Posjedovati. Želim ti se pokazati bez krinke. Jer to što si vidjela, samo su neke od mojih krinki. Zato ne čekaj predugo, Rose. Jer ti ćeš mi doći. Prije ... ili kasnije.
Doći ćeš k meni. Meni. Morpheusu.
Ne vrijedi se odupirati. Još mi se nitko nije uspio oduprijeti.
Nećeš ni ti, Rose.
Jer želim te više od ikoga. Želim više no ikada. Želim da mi dođeš.
I budeš – moja! Svojom voljom i željom.
Željna. Budna. Svjesna.
Kao noćas.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 03.11.2006. u 23:59 sati.