(prethodni nastavak)
Kada je poljednjim snagama, vukući perzefonu za sobom, Rose iskoračila iz tunela, za nju je zavladala tama. Tama je bila crna, neprozirna.
U tami nije bilo ni zvukova ni pokreta. Tu se nije osjećao ni najmanji lahor. Tama, u koju je Rose upala, bila je beskonačna i beskrajna. U njoj nije bilo ničega iz jave. No, u njoj nije bilo niti snova. Rose nije bila budna, a nije ni sanjala, u toj tami. Ipak je bila svjesna crne praznine.
Njezina se duša u toj praznini, u tom ništavilu, grčila. Rose se upinjala dohvatiti. Bilo što. Bilo kakav zvuk, dodir il' miris. Makar zračak svjetla, boje ili pokreta. No u tami nije bilo ničega. Samo Rose u tami. Samo tama i Rose. Nije bilo nikakvih sjećanja. Nije bilo osjećanja. Nije bilo misli.
A ipak je Rose pomislila kako smrt upravo ovako izgleda.
Rose je osjećala kako umire. Rose je mislila da je mrtva.
I Morpheus je pomislio da je Rose mrtva.
Ležala mu je u naručju. Blijeda. Nije disala. Srce joj nije kucalo.
Morpheus je mislio kako će njegovo srce prepući. A do sada nije znao - ima li uopće srca. Morpheus je poželio da i njegovo srce stane. On više nije mogao zamisliti svoju vječnost bez Rose. On je sebi gorko prebacivao što je prišao Rosei. Mislio je kako bi, kad bi u njegovoj moći bilo – vratiti vrijeme unatrag, ostao po strani. Kako bi bio sretan gledajući Rose samo izdaleka, zavirirujući u njezine snove, nevidljiv i neprimjetan.
No, znao je da je samo bog snova, a ne i bog vremena. Vrijeme nije bilo u njegovoj vlasti. Nije mogao vrijeme vratiti, nije mogao poništiti učinjeno.
Morpheus je poljubio Rose u čelo, a potom u oba oka. No Roseino je lice ostalo blijedo, Roseine se oči nisu otvarale. Morpheus je poljubio Roseine usne, no one nisu zadrhtale. Rose nije disala.
Morpheus je svojim dahom punio Roseina pluća. Dlan je prislonio na Roseina prsa, nadajući se otkucajima Roseina srca. Morpheus je bio spreman Rosei dati svoj posljednji dah. U tom trenutku bio je spreman svoju besmrtnost pokloniti Rose. On je i tako, otkada je Rose sreo, svoju besmrtnost smatrao teretom. Besmrtnost je, otkako je sreo Rose, postala samo prepreka koja ih je razdvajala.
Morpheus je vidio Roseinu dušu. Morpheus je vidio kako je Rose bila spremna odreći se svega da bi spasila perzefonu. Vidio je Roseinu tugu i muku, osjećao ju je, premda nije shvaćao razlog. No ipak je slutio, ipak je znao da je on razlog. Roseine muke. Roseine tuge i bola. Morpheus je, zbog Rose, prvi puta i sam osjetio bol.
Morpheus je, iako je bio božanstvo, ipak imao osjećaje. On je znao za zavist, za gnjev, za mržnju. On je znao za smijeh, podrugljiv i zlurad. Imao je sve te osjećaje, davno, dok je još bio mlado božanstvo. A onda je počeo tonuti u ravnodušnost.
Kako ne bi potpuno utrnuo, skamenio se i utihnuo u svojoj vječnosti, Morpheus je počeo tragati za poticajima. Lijepi i blagi ljudski snovi činili su mu se bljutavima, bezukusnima, dosadnima. Pa je pronalazio ljudske snove ispunjene zloćom. Tu je zloću i on raspirivao, kako bi prekratio dosadu.
Kada je otkrio Rose, nestalo je njegove ravnodušnosti koja je trajala kroz cijelu vječnost. Mislio je, isprva, kako je našao novu zanimljivu igračku kojom će se neko vrijeme igrati i poigravati.
Navikao je da mu se ljudi, spavači bez otpora predaju. Otkrivaju mu svoje tamne strane u svojim snovima. I u Roseinim snovima bilo je tame. Usamljenosti, osjećaja otuđenosti. Straha od ljubavi. Zaziranja od bliskosti. Sumnji, kolebanja i strahova. Rose se Morpheusu učinila pogodnom žrtvom. Morpheus nije očekivao Rosein otpor. Morpheusu se do tada ni jedno ljudsko biće nije odupiralo. Morpheusu se nitko do tada nije uspio oduprijeti. Ipak, mala i slaba smrtnica Rose oduprla se Morpheusu. Njemu, koji je bio moćno božanstvo.
Rose ni sama nije znala kako se to uspjela oduprijeti Morpheusu. Nije je Morpheusove vlasti spasio otpor. Spasilo ju je ono što je Morpheus vidio u njezinim snovima. Uz tamu, u Roseinim je snovima bilo i puno svjetlosti. Nježnosti prema svim živim stvorovima. Obzira, simpatije, suosjećanja i sažaljenja. Tuga zbog tuđih patnji, radosti zbog tuđeg veselja. Žive znatiželje, smijeha i osmijeha. Nježnosti i sjete.
Ništa od toga Roseina svjetla Morpheusu se nije učinilo niti bljutavim, niti bezukusnim niti dosadnim. Zbog Rose, Morpheus se osjetio ponovo živim i mladim. Morpheus je poželio da ga obasja Roseino svjetlo. Poželio je malo Roseine nježnosti, za sebe.
Iako bog, doduše samo bog snova, Morpheus je bio i muškarac. Njegovo prepuštanje nagonima, grubost, nedostatak samokontrole, osjećaj moći, činili su ga mužjakom. Morpheus je navikao dobiti ono što želi. Morpheus je navikao uzimati. Pa je posegnuo i za Roze. Prvo joj je bezuspješno prijetio, a potom se poslužio lukavstvom. Učinio je to odabravši pogodnu krinku. Pogledavši Rose plavim pogledom.
Uhvatio se na vlastitu prijevaru.
Pogled i dodir, kojim je Rose uzvratila, u njemu su probudili sasvim novu želju. Poželio je da mu Rose dođe budna, željna. Svojom voljom, svojim izborom. Da dođe zbog njega. I bude s njim. No stari Morpheus nije mogao čekati. On je navikao svoje želje ispuniti odmah. Nije isprva shvatio zašto je u zadnji čas ustuknuo kad je Rose već bila u njegovim rukama, tamo na starom gradskom trgu, pod zvonikom, na razmeđi jave i sna. Nije shvatio da je stari Morpheus u njemu počeo umirati.
Kada je rekao Rosei kako je ona njegov spas, stvarno je to i mislio. Vjerovao je kako Rose može vratiti život u njegovu pustu besmrtnost. Tada nije ni pomislio da bi to mogla učiniti pod cijenu vlastite smrti.
Morpheus se nagledao ljudske lakomosti i sebičnosti. Pa ipak se ponadao da Roseine želje neće biti sebične. Ponadao se kako će Roseine želje uključiti i njega. U prvi je mah planuo kad je Rose izgovorila prvu želju. Jer u Roseinoj želji nije bilo mjesta za njega. Planuo je bijesom zbog rasipanja dragocjenih želja. Rasipanja te prve, presudne želje. Na perzefonu koju je Morpheus smatrao bezvrijednom.
Tek je poslije shvatio Rosein poriv, njezin motiv. Rose je tom željom željela iskupiti i njegove grijehe. Grijehe okrutnosti, sebičnosti, lakomislenosti, ravnodušnosti ... obmane i prijevare. Morpheus se osjetio sretnim što ga je Rose smatrala vrijednim iskupljivanja ... i iskupljenja. On još uvijek nije shvaćao kako je Rose željela i sebe iskupiti od krivice. Nije shvaćao jer u njoj nikakve krivice nije vidio. No, Rose se ipak osjećala krivcem. I sukrivcem. Krivicom je smatrala to što je bila u stanju voljeti nekoga tko čini zlo drugomu, nekoga u komu ima toliko zla. Nekoga poput Morpheusa.
Morpheus nije mogao podnijeti pomisao na rastanak s Rose.
Iako je Rose, ušavši kroz perzefoninu zjenicu u perzefonin san, mislila kako je tu sama, bez Morpheusa, on ju je nevidljiv slijedio. On je shvatio kako Rose neće odustati od spašavanja perzefone. On je osjećao, iako nije shvaćao, da Rose spasavajući perzefonu, pokušava spasiti i njega.
On je bio spreman ući za Rose u svjetlost. Znajući da je to svjetlost koja sažiže.
Iako je vjerovao da će Roseina svjetlost nastaviti svijetliti u tom velikom, blještavom svjetlu, iako je znao da će velika jarka svjetlost sažeći njega, boga tame i boga snova - nije mario. Namjeravao je ući u svjetlost. Slijediti Rose.
A sad je Rose ležala u njegovim rukama. On se očajnički borio za njezin život.
Odjednom je u svojim plućim osjetio slab ali ipak prisutan Rosein dah. Pod njegovim dlanom Roseino je srce počelo kucati. No, ma koliko on ljubio Roseine oči, one se nisu otvarale.
Iako je oživjela, Rose nije dolazila svijesti. Rose se nije budila.
Iako je bio božanstvo, Morpheus je znao kako mora potražiti ljudsku pomoć.I potražio ju je, ušavši u Hanin san. Hana je bila smrtnica. Hana je bila samo ljudsko biće. No, Hana je bila Roseina sestra.
I Hana je voljela Rose.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 30.11.2006. u 23:59 sati.