Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
No, nije bilo vremena za razmišljanje i tugovanje.
Perzefonino je disanje postajalo sve pliće i neravnomjernije.
Rose je prišla perzefoninoj postelji, praćena Morpheusom koji joj je i dalje držao ruku na ramenu. Ispružila je ruku da dotakne perzefonino lice, obriše joj hladan znoj sa čela. No tada se sjetila Morpheusovih riječi – kako ne može u snovima dodirnuti perzefonu, kako perzefona ne može nju vidjeti. Iako je ona, Rose, tu ... u perzefoninim snovima. Iako vidi sve što perzefona sniva.
Morpheuse, što sad?
Ja jesam u perzefoninu snu ... i nisam. Koja korist od mene?
Ja samo stojim tu. Ja samo sve gledam sa strane.
Možda bih mogla nešto učiniti ... kad bih stvarno ušla u perzefonin san.
Možda bih je mogla dotaknuti ... reći joj kako ne zaslužuje pakao ...kako i ona zavrjeđuje ljubav ... reći joj kako još uvijek može naučiti voljeti ... kako može razumjeti tu knjigu koju nije razumjela, ako pročita prvo neke druge jednostavnije priče, pa se onda vrati toj ...
Nisam još nikada smrtnika uveo u nečiji san, rekao je Morpheus. Najčešće i ja samo zavirujem u ljudske sne. I samo ponekada mogu utjecati na sadržaj snova. Pa se, iz zabave il' dosade ... ponekad poigravam snovima i snivačima...pa snu nešto dodajem ... il' mu oduzimam.
No, sne uglavnom stvaraju oni koji ih snivaju. Tek rijetko sam ja, bog snova, u potpunosti tvorac i vladar ljudskoga sna. No, i tada ne potpuni. Čak i za snove čiju priču ja predem, onaj koji sniva mora mi otvoriti vrata ... i dati dio pređe ...
Kao što vidiš, Rose, ja sam ti prilično bijedno božanstvo.
Onda, znači, nema nade.
Nema nade za perzefonu,rekla je Rose, rezignirano. Nema nade ni za mene, pomislila je. Nema nade za Morpheusa ... nema nade za nas.
Možda ipak ima, rekao je Morpheus, oklijevajući.
I Rose se zapitala: Na koje to njezino pitanje odgovara Morpheus. Na ono izrečeno? Il' ono neizrečeno?
Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose.
Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono ...što još nikada nisam učinio.
Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše. No, to će boljeti, Rose.
To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu.
Rose je bila spremna na bol. Rose je bol već osjećala.
Zavoljela je onoga koga nije smjela zavoljeti. Znala je kako su išli ususret jedno drugomu kroz cijelu vječnost. Kako su se morali sresti. Znala je kako im je sudbina zajednička. Znala je kako su oni jedno drugome sudbina.
Zato je još teže osjećala teret Morphusovih grijeha.
Morpheus je možda bio moćan, Morpheus je možda bio besmrtan. No, bezgrješan sigurno nije bio.
Bog ili polubog, odrastao u vječnoj nesanici. U nesanici vječnosti. Nikad voljen, a željan ljubavi, bez koje ni božanstva ne mogu postojati. Gospodar snova koji ne može zaspati. Koji nikada do sada nije imao svojih snova.
Pa se iz dosade, obijesti il' možda očaja ... počeo poigravati ljudskim snovima. Kad već nije imao svojih.
On nije mogao unijeti zlo u san čovjeka, ako u čovjeku zla nije bilo.
No, koliko je ljudi u kojima zla nema?
Pa se Morpheus počeo hraniti zlom iz snova ljudi koji su vlastito zlo sanjali. Nije možda ni bio svjestan koje zlo on čini. Jer, neki bi se snivači možda zla kroz san i riješli, te ne bi činili zlo na javi. Stresli bi te podsvjesne zle želje, zajedno sa snom, probudivši se. No, Morpheusova okrutna igra petljanja po ljudskim snovima to bi onemogućila. Možda je iz, dosade i morbidne znatiželje, Morpheus raspirivao zlo u ljudskim snovima, pa bi se ono probudilo zajedno sa spavačem. Je li tu Morphus bio samo mijeh? Ili je bio i vatra ... i gorivo koje je na tu vatru dodavao?
Je li Morpheus mogao tako postupati, ako u njemu samom nije bilo zla?
Rose je znala kako ima zla u Morpheusu. Rose se nadala kako u Morpheusu ima i dobra.
A Rose se zaljubila u Morpheusa. Unatoč zlu koje je u njemu postojalo.
Zavoljela je Morpheusa koji je izgledao tako moćan, tako božanstven, iako strašan. A koji je, star koliko i vrijeme, ipak u stvari bio tek nedorasli deran, zaigran nekim okrutnim igrama. Ne razmišljajući o posljedicama tih svojih igara. Ne shvaćajući kako se nitko ne smije poigravati ljudima. Ni čovjek ... ni božanstvo.
Rose je voljela Morphusa unatoč tomu. Rose je željela naći dobra u Morpheusu.
Pitala se - ne voli li zlo i ona sama, ako voli nekoga tko je zao. Nije li i ona sama zla?
Voljela je, iako je znala kako ne smije voljeti.
Voljela je, iako je znala da ne smije biti voljena.
Otkuda joj pravo na ljubav onoga koji druge povrjeđuje, dok nju voli. Odakle joj pravo da ljubav uzvraća onome koji ne zna voljeti nikoga drugoga, osim nje. Onoga koji ne zna voljeti ni sebe.
Rose je već znala što je bol. Rose je bol već osjećala.
Upravo je stoga željela spasiti perzefonu ... od boli ... od propasti ... od zla koje je perzefona činila i počinila sama sebi.
Morpheus misli kako ga ja mogu iskupiti, mislila je Rose. A ja ne mogu biti ničije izbavljenje ... ni perzefonino, ni Morpheusovo ... ni svoje.
Kako ja mogu biti Morapheusov spas, njegovo iskupljenje?
A ja sam samo – njegov sukrivac.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
