(prethodni nastavak)
No, nije bilo vremena za razmišljanje i tugovanje.
Perzefonino je disanje postajalo sve pliće i neravnomjernije.
Rose je prišla perzefoninoj postelji, praćena Morpheusom koji joj je i dalje držao ruku na ramenu. Ispružila je ruku da dotakne perzefonino lice, obriše joj hladan znoj sa čela. No tada se sjetila Morpheusovih riječi – kako ne može u snovima dodirnuti perzefonu, kako perzefona ne može nju vidjeti. Iako je ona, Rose, tu ... u perzefoninim snovima. Iako vidi sve što perzefona sniva.
Morpheuse, što sad?
Ja jesam u perzefoninu snu ... i nisam. Koja korist od mene?
Ja samo stojim tu. Ja samo sve gledam sa strane.
Možda bih mogla nešto učiniti ... kad bih stvarno ušla u perzefonin san.
Možda bih je mogla dotaknuti ... reći joj kako ne zaslužuje pakao ...kako i ona zavrjeđuje ljubav ... reći joj kako još uvijek može naučiti voljeti ... kako može razumjeti tu knjigu koju nije razumjela, ako pročita prvo neke druge jednostavnije priče, pa se onda vrati toj ...
Nisam još nikada smrtnika uveo u nečiji san, rekao je Morpheus.
Najčešće i ja samo zavirujem u ljudske sne. I samo ponekada mogu utjecati na sadržaj snova. Pa se, iz zabave il' dosade ... ponekad poigravam snovima i snivačima...pa snu nešto dodajem ... il' mu oduzimam.
No, sne uglavnom stvaraju oni koji ih snivaju. Tek rijetko sam ja, bog snova, u potpunosti tvorac i vladar ljudskoga sna. No, i tada ne potpuni. Čak i za snove čiju priču ja predem, onaj koji sniva mora mi otvoriti vrata ... i dati dio pređe ...
Kao što vidiš, Rose, ja sam ti prilično bijedno božanstvo.
Onda, znači, nema nade.
Nema nade za perzefonu,rekla je Rose, rezignirano.
Nema nade ni za mene, pomislila je.
Nema nade za Morpheusa ... nema nade za nas.
Možda ipak ima, rekao je Morpheus, oklijevajući.
I Rose se zapitala: Na koje to njezino pitanje odgovara Morpheus. Na ono izrečeno? Il' ono neizrečeno?
Ono što meni nije moguće ... možda možeš ti, Rose.
Ja samo moram skupiti snage i učiniti ono ...što još nikada nisam učinio.
Unijeti tebe u perzefonin san. Il' barem, unijeti dio tebe u perzefonin san. Dio tvojih misli, tvojih snova ... dio tvoga srca ... i tvoje duše.
No, to će boljeti, Rose.
To će boljeti i tebe .... i mene ... i perzefonu.
Rose je bila spremna na bol. Rose je bol već osjećala.
Zavoljela je onoga koga nije smjela zavoljeti. Znala je kako su išli ususret jedno drugomu kroz cijelu vječnost. Kako su se morali sresti. Znala je kako im je sudbina zajednička. Znala je kako su oni jedno drugome sudbina.
Zato je još teže osjećala teret Morphusovih grijeha.
Morpheus je možda bio moćan, Morpheus je možda bio besmrtan. No, bezgrješan sigurno nije bio.
Bog ili polubog, odrastao u vječnoj nesanici. U nesanici vječnosti. Nikad voljen, a željan ljubavi, bez koje ni božanstva ne mogu postojati. Gospodar snova koji ne može zaspati. Koji nikada do sada nije imao svojih snova.
Pa se iz dosade, obijesti il' možda očaja ... počeo poigravati ljudskim snovima. Kad već nije imao svojih.
On nije mogao unijeti zlo u san čovjeka, ako u čovjeku zla nije bilo.
No, koliko je ljudi u kojima zla nema?
Pa se Morpheus počeo hraniti zlom iz snova ljudi koji su vlastito zlo sanjali. Nije možda ni bio svjestan koje zlo on čini. Jer, neki bi se snivači možda zla kroz san i riješli, te ne bi činili zlo na javi. Stresli bi te podsvjesne zle želje, zajedno sa snom, probudivši se. No, Morpheusova okrutna igra petljanja po ljudskim snovima to bi onemogućila. Možda je iz, dosade i morbidne znatiželje, Morpheus raspirivao zlo u ljudskim snovima, pa bi se ono probudilo zajedno sa spavačem. Je li tu Morphus bio samo mijeh? Ili je bio i vatra ... i gorivo koje je na tu vatru dodavao?
Je li Morpheus mogao tako postupati, ako u njemu samom nije bilo zla?
Rose je znala kako ima zla u Morpheusu. Rose se nadala kako u Morpheusu ima i dobra.
A Rose se zaljubila u Morpheusa. Unatoč zlu koje je u njemu postojalo.
Zavoljela je Morpheusa koji je izgledao tako moćan, tako božanstven, iako strašan. A koji je, star koliko i vrijeme, ipak u stvari bio tek nedorasli deran, zaigran nekim okrutnim igrama. Ne razmišljajući o posljedicama tih svojih igara. Ne shvaćajući kako se nitko ne smije poigravati ljudima. Ni čovjek ... ni božanstvo.
Rose je voljela Morphusa unatoč tomu. Rose je željela naći dobra u Morpheusu.
Pitala se - ne voli li zlo i ona sama, ako voli nekoga tko je zao. Nije li i ona sama zla?
Voljela je, iako je znala kako ne smije voljeti.
Voljela je, iako je znala da ne smije biti voljena.
Otkuda joj pravo na ljubav onoga koji druge povrjeđuje, dok nju voli. Odakle joj pravo da ljubav uzvraća onome koji ne zna voljeti nikoga drugoga, osim nje. Onoga koji ne zna voljeti ni sebe.
Rose je već znala što je bol. Rose je bol već osjećala.
Upravo je stoga željela spasiti perzefonu ... od boli ... od propasti ... od zla koje je perzefona činila i počinila sama sebi.
Morpheus misli kako ga ja mogu iskupiti, mislila je Rose.
A ja ne mogu biti ničije izbavljenje ... ni perzefonino, ni Morpheusovo ... ni svoje.
Kako ja mogu biti Morapheusov spas, njegovo iskupljenje?
A ja sam samo – njegov sukrivac.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 23.11.2006. u 23:59 sati.