Morpheusova lica. Sva. Il' samo – još jedno?

(prethodni nastavak)

Rose se našla na pragu Morpheusova svijeta.
Još uvijek je sjedila na svojoj crvenoj fotelji. Grčevito se držeći za rukohvate.

Ekran se njezina računala zamračio, kad je kliknula na link do Morpheusova svijeta.
Do Morpheusova mračnog, nadnaravnog bloga!
Ekran Roseina računala bio je crn. Taman, najdubljom tamom. Crnjom od crne noći.
Rose je sjedila u fotelji, čekajući.

Tada se rub ekrana počeo osvjetljavati i obrubljivati ... uokvirivati. Uramio se ramom. Roseine slike s makovima! Makovi su oživjeli.
Na Roseinoj slici i paralelno – na ekranu računala.
Žarili su se i treperili. Stabljike se se izvijale i rasle, cvjetovi rascvjetavali. Nicali su novi pupovi. Crveni poput krvi. Svijetleći, fosforescirajući.
Cvjetovi maka su blijedili i tamnjeli. Od jarko crvene i purpurne do gotovo crne. Boje su igrale i treperile.

Rose se čvršće uhvatila za rukohvate svoje crvene fotelje.
I naizmjence gledala. U ekran računala. U sliku na zidu, nad ekranom. U ekran računala!
Tada se počelo polako rasvjetljavati i središte slike ... i ekrana.

Rose je ugledala vrh litice. Strme, visoke tako da joj se nije vidjelo podnožje.
Visoka je litica sezala do u oblake. A pramenje sivih oblaka razdiralo se o vrh litice. I ocrtavalo na tamnom, noćnom nebu. Sada osvjetljenom mjesečinom.
Preko konture punog mjeseca, sablasno blijede, prelijetala su krila. Ptica .... šišmiša?
Ne. Bili su to krilati Oneroi, Morpheusovi podanici.
Kružili su noćnim nebom, ocrtavajući se na konturi mjesečeva kruga, osvjetljeni mutnim srebrnim svjetlom. A zatim su poletjeli bliže.
Prema rubu ekrana, prema Rose!
Krila su im počela lepetati, udarati po ekranu.

Rose je, još uvijek, sjedeći, kao ukopana, u svojoj fotelji, ustuknula. Leđa su joj se priljubila, prikovala uz naslon fotelje. Zatvorila je oči.
I osjetila lak dodir krila na svome licu.
Otvorila je oči ponovo, samo na trenutak. I zatvorila ih ponovo, u strahu. No u tom je hipu vidjela, sebe, na crvenoj fotelji. Kako prolijeće kroz svoju sliku s makovima. Kroz okvir slike, u unutrašnjost slike.

Kad je opet otvorila oči, još uvijek je sjedila u svojoj crvenoj fotelji.
No više nije bilo ekrana. Ni računala ... ni sobe ... ni slike, ni okvira ... ni Roseine kuće, ni grada, ...ni zemlje ... ni tla pod nogama...
Čak se ni kontura planeta Zemlje nije ocrtavala . .. u beskraju posutom zvijezdama.
Beskraju kojim je Rose letjela, grčevito se držeći za naslon svoje crvene fotelje, praćena jatom Oneroa!

Vrtoglavi je let potrajao dugo.
A tada je Rose u daljini ugledala vrh litice. Kojoj se nije vidjelo podnožje.
Koja nije ni imala podnožja!
Vrh litice i pramenje oblaka osvjetlavala je blijeda mjesečeva svjetlost.
Roseina je crvena fotelja usporila.
I Rose je, okružena jatom krilatih duhova, koji su uzbuđeno mrmorili, stigla do litice.
Podno samoga vrha otvarao se ulaz u spilju. Tih i taman. Nije bilo nikakva praga, ni stepenice.
Ulaz je bio na samom rubu.
Ispod kojeg je zjapila beskrajna praznina.
Nije se naziralo dno tog okeana beskraja. Samo krijeste oblaka, poput valova u nekom uzburkanom crnom moru.

Rose se inače bojala visine, no sad su je morili - veći strahovi. A onaj od visine, tijekom leta, čuvali su joj Oneroi, tamnokrili demoni besmislenih snova. Žagorili su nerazumljivo i letjeli ludo i - brzo. Iako je Roseina fotelja jurila kroz tamu, Oneroi su jurili još brže. Pa su iz dosade, il' obijesti, kružili oko Rose, u letu, kao delfini što kruže oko brze brodice, izranjajući ispod pramca. Vođa je jata povremeno slijetao na visoki naslon Roseine fotelje i piljio joj u lice.
Poslao ih je Morpheus, pomislila je Rose. Iz Erebosa, zemlje tame. Morpheus kojem su Oneroi podčinjeni.

Rose se zamislila - Kakav li je to prizor! Ona u tamnomodroj kućnoj haljini, na crvenoj fotelji, leti, crnokrilim jatom okružena! No, u beskraju nije bilo promatrača koji bi se divio il' čudio tom prizoru.
U tom trenu, jedna je papuča skliznula s Roseina stopala i počela padati u dubinu. A jedan se Oneroi izdvojio iz jata i - strmoglavio za papučom koja je, spiralno se vrteći, propadala kroz tamu. Pa su se potom oboje, i papuča i Oneroi, izgubili u tami. Nestali iz Rosenina vida.

No, sad je Roseina fotelja konačno bila - pred ulazom tamne spilje.
Fotelja se načas zatresla. Kao da je neka sila vuče unutra, u tamu Morpheusove pećine. Zadrhtala je i Rose, osjećajući tu nevidljivu silu.
No, tad je fotelja stala. Umirila se, ukočila. Kao i Rose koja je u njoj sjedila. Tik uz rub litice, tik uz ulaz u Morpheusovu spilju. Na nepostojećem pragu koji je visio nad beskrajnom dubinom.
Oneroi su se, uz tanki visoki vrisak, obavivši dužnost, razletjeli. I nestali u tami.

Rose se bojala pogledati dolje. U tu dubinu, u tamu, u beskraj.
No bilo ju je još više strah – pogledati u unutrašnjost špilje.

A unutrašnjost se špilje nije vidjela.
Samo crni otvor, kamenom optočen. A kamen je oko ruba otvora bio uobličen u prekrasan portal. Od makova, u kamenu isklesanih. Ti su makovi bili nalik čipki.
Kameni, al' krhki. Kameni, al' živi. Rose tako prepoznatljivi.
Isti oni makovi s okvira Roseine slike.
Isto tako oživljeni, kao na Roseinoj slici.

Na ulazu se spilje pojavio Morpheus. Modrook, kao što se Rose i pribojavala.
Njegove su tamnomodre oči gledale u Roseine. U sivoplave razrogačene Roseine oči, koje su se ispunile suzama.
Pogled ih je dugo spajao, preko dubine ponora koji ih je razdvajao.
Morpheus je tada ispružio ruku preko ponora. Do Roseina obraza.
No nije ga taknuo. Dlan je njegove ruke nježno milovao tek auru oko Roseina lica, lice ne dodirujući.
I bez dodira, Rose je osjetila toplinu njegova dlana. I zažarila se istom toplinom.
Morpheusov se dlan zgrčio, užario. A Rosein je obraz bio opečen tim žarom.
Oboje su ustuknuli.
I dugo šutjeli i dalje se gledajući preko dubokog, crnog ambisa.

Vidiš, Rose ... rekao je Morpheus, skrivajući iza leđa ruke na kojima su se prsti počeli izobličavati u kandže ... još uvijek ne vladam sobom.

Hvala ti što si došla. Unatoč svemu.

Rose je dugo gledala u Morpheusove modre oči, u ruke koje je on kršio u nestrpljenju ... čekajući na njezin odgovor. Ruke čiji su se prsti izobličavali u kandže ... i protiv Morpheusove volje. Prateći Rosein pogled i Morpheus je pogledao te svoje ruke, te izobličene prste, te kandže. I nastavio se čitav izobličavati. Oči su mu utonule pod obrvama, crte se lica izoštrile, usta istanjila ...
Rose ja u strahu stisla kapke. Da ne gleda. Da ne vidi pretvaranje modrookog Morpheusa u Čudovište. Sjedila je u svojoj crvenoj fotelji, nad bezdanim ponorom. Pred Morpheusovim pragom. Sjedila je dugo, tiha. Jecajući u sebi.

A tada je Morpheus rekao.

Možeš me sada pogledati, Rose.
Neću biti Čudovište pred tvojim očima. No, neću biti ni Modrooki. Jer to je opasno. I za tebe i za mene.
Samo pogledaj Rose, bez straha.
Svidjet će ti se nova krinka... koju sam navukao. Samo za tebe, Rose.

I Rose je otvorila oči i pogledala.
Na samoj ivici ponora, na pragu svoje spilje sjedio je Morpheus.
No nije bio modrook, a nije bio niti čudovište.

Bio je – crni mačak. Luciferu nalik.
Sveden na veličinu mačka.
Velikog, mršavog, prljavog, ranjenog mačka. S ranom na vratu.
Bio je mačak ... ali i Morpheus.
Pa je progovorio, a ne zamijaukao.

No, Rose ... upitao je. Hoćeš li se smilovati ... i ovom sirotanu?

Rose se nasmijala.
A Morpheus se, savršeno oponašajući mačka Lucifera, prevrnuo na leđa.
Izložio trbuh Roseinu pogledu. I zamijaukao mačjim glasom proseći malo nježnosti ... i Roseina milovanja.
Rose je pružila ruku. Ovaj ga je puta mogla dodirnuti ... i pomilovati.
Pa se Morpheus-mačak-Lucifer izvijao, ležeći na leđima. I gurao Roseinu ruku vlažnom njuškom. I hvatao njezinu ruku svojim pandžama, tražeći još milovanja. Činio je to pažljivo i nježno, pa njegove kandže nisu ozlijeđivale Roseinu kožu.
Rose je gladila Morpheusa-mačka-Lucifera. Po prsima, trbuhu i vratu.
Prsti su joj napipali ranu koja je unakazivala vrat. Nježno je kažiprstom prešla po rubu rane. I, gle čuda, rana je – zarasla. Čupavo se i prljavo krzno zasjajilo, a mršavo mačje tijelo zateglo i popunilo.

Nasmijali su se – oboje. I Rose i Morpheus-mačak-Lucifer.
A smijeh im je zvučao skladno.

Pa su se opet gledali dugo. Oči u oči.
Pod Roseinim pogledom zelene oči Morpheusa-mačka-Lucifera ponovo su postajale – modre.
Tamnomodre poput zimske noći.
Dodir ti je čaroban, čarobnice Rose ... prošaptao je Morpheus.

Hej, stoj! zapovjedila je Rose ... ni koraka dalje.
Mogu podnijeti modre oči, no samo ako ti zadržiš krinku mačka Lucifera.

Na zapovijed, gospodarice ... rekao je Morpheus.

A sad ću ja, kako bih se iskupio, ispuniti tvoje zapovijedi ... i tvoje želje.

Za početak samo jednu ... a kasnije možda, još dvije.
No kasnije je - neizvjesnost.
Jer dvije će želje slijediti prvu, i biti ispunjene samo ako prva bude –
ona prava.

Govoreći to, Morpheus se iz mačjeg oblika, načas pretvorio u veliku zlatnu, modrooku ribu. Zatreptao je modrim očima, zamahnuo ribljim repom, pa se opet preobrazio u crnoga mačka. Nasmijali su se oboje, opet. A potom se oboje uozbiljili.
Rose je zaustila da Morpheusu kaže kako iskupljenje nije potrebno ... i kako je došla - na razgovor.
Kako moraju razgovarati. Prije no što ispune želje. Njezine ... njegove, uzajamne.

No, Morpheus ju je zaustavio, odmahnuvši glavom i stavivši svoj kažiprst na njezine usne.
Potom se duboko naklonio, pred Rose, koja je sjedila na crvenoj fotelji, poput princeze na prijestolju.

Rekao je: Zaželi tu prvu želju, Rose!


(nastavak slijedi)

Post je objavljen 14.11.2006. u 23:59 sati.