(prethodni nastavak)
Hladnoća kamena ledila je Rose.
Stopala su joj se pokrenula.
Nastavila je koračati prema zvoniku.
U sjenu.
U kojoj je osjećala sjenku.
Ušla je pod kolonade zvonika.
U sjeni je stajala sjenka.
Rose je zastala.
I čekala da sjenka priđe – njoj.
Da izađe na oskudno svjetlo.
I pokaže joj lice.
Sjenka je oklijevala.
I još dugo stajala u sjeni.
Sjenka u sjeni. A Rose na svjetlu.
Tada se sjenka odlučila.
I zakoračila.
Oskudna svjetlost obasjala je lice.
Savršeno isklesane crte. Istaknute jagodične kosti. Nos uzak, pravilan.
Usne pune, lijepo oblikovane. S tamnim maškom na nausnici i blijedim obrazima. Kosa crna, bujna, nemarno zabačena sa visokog čela.
Lijepe su, velike, tamnomodre oči - gledale u Rose. Više ne prodorno, već nježno. Pozivajući je. Da priđe.
Sada je Rose zakoračila.
Prema tom neznancu.Koji joj se učinio tako blizak.
Zakoračila.
Ukoračila. U njegovo naručje.
Vođena nekom silom. Jačom od nje.
Njegove su je ruke obujmile.
Položio joj je ruke na gola leđa.
Nadvisivao ju je. Pa se nagnuo.
I Rose je nagnula. Glavu. Lice.
Pogledi su im se dodirivali. Milovali. Dugo, dugo.
Dodirnuo joj je usne usnama.
Nježno. Polako.
Roseine su se usne otvorile. Kao ružine latice.
Osjetila je njegov jezik. Kako prolazi rubom njezine gornje usnice.
A zatim nježno istražuje. Roseine usne ... i usta.
Rose se otvorila. Prepustila. Predala.
Potpuno. Bez ostatka.
A to je bilo tako neobično.
Za Rose.
Jer ona nije podnosila dodire neznanaca. Užasavala se gradske gužve.
U kojoj se dodiruju nepoznata tijela.
Nije podnosila ljude koji joj se u razgovoru unose u lice. I tapšu je po ramenu.
Nije voljela ni profesionalne dodire liječnika, pedikera, masera.
Pa je liječniku išla rijetko. Ginekologu – nikada.
Sestra joj se čudila. I grdila je: Intelektualka, kao ti. A ponašaš kao zadnja primitivka. To je samo profesionalac, koji radi svoj posao.
No Rose je zaista zazirala. Od dodira nepoznatih.
Nakon jednog jakog napada ishialgije nekoliko je mjeseci išla na masažu.
Maserka je bila krupna muškobanjasta žena. Visoka, jakih ali spretnih ruku. Bila je i šutljiva, što je Rose cijenila.
Kada bi Rose legla na stol, maserka bi upalila mirisne štapiće, pustila neku glazbu za relaksaciju. I šutke masirala Rose. Jedan plaćeni sat. Dva puta tjedno.
Rose je sve to trpjela. Jer joj je pomagalo. No, čim joj je bilo bolje, zahvalila se. Kupila maserki neki sitan poklon. I rekla kako će doći opet. Kada bude mogla.
No, nije mogla. Barem ne dok je bol opet ne natjera.
Rose je zazirala od dodira nepoznatih, stranih joj ljudi.
No nije zazirala od dodira.
Jer Rose je voljela dodir bliskih. Dječja tjelešca svojih nećakinja, dok su bile male. U njezinom krilu i naručju. Poljubac pred spavanje. Nakon pričanja priče. Majčin. I bakin. Pošto bi joj ispričale priču pred spavanje. Jedne večeri jedna, druge druga. Pa i je i ona tako grlila i ljubila svoje, sestrine djevojčice. Pošto bi im ispričala priču. Za laku noć.
Zagrljaj sestre. Rijedak, stoga dragocjeniji. Ili zagrljaj bliskih prijatelja. Pri susretu ili na rastancima.
Rose je voljela dodirivati. Drage joj i bliske ljude. Položiti prijatelju ruku na rame, tješeći ga.
Pljesnuti po glavi, u šali, nekoga tko je zadirkuje.
Pogladiti mačku ili psa. Dotaknuti latice cvijeta.
Nije joj se gadilo u ruku uzeti žabu, glistu, puža. Čak niti miša ili zmiju.
Rose je voljela dotaknuti. Ljude, životinje, predmete. Ono što joj je blisko.
A dodir neznanca bio je tako blizak. Nježan i uzbudljiv.
Rose je poljubac osjećala svuda.
Duboko u sebi. A ne samo na usnama.
Koje joj je neznanac ljubio.
Rose se prvo predala. Prepustila.
A potom je odgovorila.
Na igru jezikom. Pa su im se jezici sljubili, isprepleli. Bio je to dodir kakvoga Rose još nije iskusila. Bliskiji i potpuniji od svega što je ikada doživjela.
I poljubac je trajao. Dug, nezasitan. Naizmjence. Lak, treperav, ovlašan. Pa dubok.
Tako dubok da je Rose ostajala bez daha.
Osjećala je njegove dlanove. Tople. Vrele. Na svojim leđima.
Mogla se na njih osloniti. Zabaciti glavu. Da dođe do zraka. Dok joj on ljubi vrat i grudi.
Pa potom opet usne.
Rose je osjećala ugodan žar. Koji joj je zarumenio obraze. A vrat i poprsje posuli su joj se ružičastim mrljama. Ružičastim poput latica ružičaste ruže. Sva se orosila. Poput ružina cvijeta. Orošenog izvana i – iznutra. U srcu ružičastog pupoljka. Roseine ruže.
Rose mu je ruke položila na ramena. Koščata, no široka i jaka. S kvržicom. Tako muževnom. Na mjestu gdje se ključna kost ulijeva u rame.
Roseine su ruke nježno klizile. Istraživale mu ramena. Vrat. Popele se do ušiju. Nježno pratile konturu ušne školjke. Stražnje strane vrata. Pa se popele na potiljak.
Da dodirnu lijepu crnu kosu.
No, kose nije bilo.
Roseini su dlanovi i prsti osjetili izbrijanu lobanju. I zgrčili se.
Jer njegov poljubac odjednom više nije bio nježan. Ni strastven.
Već nasilan. Grub. Prodirući.
Sišući i isisavajući zrak iz Roseinih pluća.
Nježni i topli neznačevi dlanovi na njezinim leđima pretvorili su se u hladne pandže. Koje su je privlačile. Pritiskale njezino tijelo o njegovo. Kršeći njezine grudi o njegova čvrsta koščata prsa.
Kandže su se zarile u Roseina leđa. Poput ružina trnja. Rose je gotovo mogla vidjeti. Kako se crvene kapljice slijevaju niz njezina pleća. I natapaju bijelu svilu njezine spavaćice.
Rose je počela grcati. Otimati se.
No, to bila snaga toliko veća od njezine.
Neljudska. Strašna.
Iako je shvaćala kako se neće oteti ... kako se ne može oteti ... Rose se i dalje otimala.
Panično. Ispunjena slijepim bezumnim strahom. Kao ptica uletjela u sobu. Koja lupa krilima i udara o zidove. I prozore.
A tada se, odjednom, njezin strah pretvorio u bijes.
Jasan i oštar.
Tijelo joj se napelo. U otpor.
Zateglo poput strune.
Nastavit će se odupirati. Neće se pokoriti.
Toj gruboj sili.
Odupirat će se. Odupirati ... odupirati ...
Dok struna ne pukne!
Neznačeve su se ruke odjednom rasklopile.
Više nisu obujmljivale Rose.
Bila je slobodna.
Zateturala je.
Gotovo pala.
Zrak joj se vraćao u pluća.
Ustuknula je.
Pred njom je stajala visoka prilika. U crnom plaštu. Raskriljenom.
Mišićav torzo. S mišićima napetim poput užeta. Mršav, tamnoput. Glave obrijane.
Lica u grču.
Očiju u sjeni.
Nevidljivih. Duboko upalih u očne duplje.
Na licu mršavom. S iscerenim osmjehom.
Prsti, dugi poput pipaka nekog čudnog insekta, grčili su se. I posezali za Rose.
Rose je osjetila kako se svijet oko nje okreće.
A svijest gubi.
I pala je.
Na hladni i od rose mokar kamen.
Na gradskome trgu.
Pred zvonikom sa satom.
Kazaljke su pokazivale jedan sat. Po ponoći.
I bile - zadnji prizor u Roseinoj svijesti.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 02.11.2006. u 23:59 sati.