Jutros sam ustanovila kako mi je nestalo cigareta. Pa sam odšepala do malog dragstora iza ugla.
Pred njim je mali prostor uokviren živicom.
A u živici su ćućorili - vrapci.
Volim ptice.
Posebno vrapce.
Ima i reprezentativnijih ptica od vrabaca.
Veličanstvenih i gordih poput orlova i sokolova. Lijepih kao što su labudovi. Šarenih poput češljugara i dragih mi sjenica.
Pa onih s divnim pjevom. Slavujskim!
Ali, ja volim - vrapce.
Te nestašne, bezbrižne vragolane.
Neumorne u udvaranju. Vješte u skakutanju.
Volim kad prhnu s grana japanske dunje u mojem vrtu.
Pa poput kamenčića padnu na zemlju. U potrazi za zrnjem il' mrvicama.
Gnijezda su im neuredna. Iz njih uvijek viri slama, perje ili grančice.
Imaju puno žvalave djece, što zijevaju žuto uokvirenim kljunićima iz gnijezda.
I brzo odraslu, odlete.
Pa se udvaraju, ljube i množe.
Vrapci nisu selice.
Oni ne lete na jug. Oni vjerno ostaju tu. I kad je ciča zima.
Pa ih ja cijele zime hranim. U kućicama postavljenim na zid. Da ih moje mačke ne dohvate.
I uživam u njihovoj galami dok skupljaju zrnje, kljucaju krišku slanine što im je objesim na kuku. Il' komad jabuke, nataknut na grančicu.
Vrapci su skromne, uvijek vesele ptice.
Zadovoljne i malim.
Vjerne svome krovu.
Sitne, no izdržljive i hrabre.
Često se svađam s dječacima koji vrapce gađaju iz praćke ili zračne puške. Kažem im kako se moraju zabrinuti hoće li izrasti u dobre ljude, ako sad, dok su još djeca, ubijaju vrapce.
Najčešće me dječaci za uzvrat psuju, ili se na moje riječi nasmiju, il' slegnu ramenima.
No više ih ne viđam u svojoj ulici.
Prestali su gađati vrapce.
Ili to barem više ne rade u mojoj ulici.