Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Majstorica,
kojoj ovaj post poklanjam za brže ozdravljenje,
podsjetila me.
Na lijepu priču o vrapcu, najbogatijem na svijetu.
Priču je napisao Eduard Patiška,
a prelijepe ilustracije za priču naslikao je Zdenek Miler. Česi obojica.
Nažalost, uspjela sam pronaći samo ovu naslovnicu mađarskoga prijevoda,
a ne i originalnu, češku.
Vrabac iz priče otkrio je na željezničkoj stanici vagon. Prhnuo je unutra, kroz malenu rupicu na krovu vagona. I otkrio - pravo blago.
Vagon je bio pun žita.
Vrabac je bio lakom. Pa je sve to žito želio zadržati za sebe.
Nije pozvao svoju braću i prijatelje da žito s njima podijeli. A sve se to događalo zimi. Kad je svijet bio pod snijegom. A vrapci smrznuti i gladni.
Pun vagon žita! Samo za njega!
Nije ni čudo što je vrabac pomislio kako je - najbogatiji na svijetu.
Pa je jeo, jeo ... jeo.
Kljucao i gutao zrna žita, halapljivo i gladno ... a potom samo lakomo.
I naduo se poput lopte.
Rupica na krovu vagona postala je premalena. Pa debeli vrabac nije više mogao izletjeti van.
I tako je sjedio na hrpi zlata. Zlatnoga žita.
Koje mu odjednom - više nije prijalo.
Više se nije osjećao najbogatijim na svijetu.
Bio je samo prežderan ... i usamljen.
Priča završava lijepo.
Vrabac je - neko vrijeme postio.
Nije to bilo lako. Ne jesti, sjedeći na hrpi zrnja.
No, gladujući sveo se na pravu mjeru. Da prođe kroz rupicu na krovu vagona.
I odleti ...dozove svoju braću i prijatelje.
I žito podijeli s gladnima, s braćom i prijateljima.
Shvatio je kako je tek sada, kad svoje bogatstvo dijeli - najbogatiji vrabac na svijetu.
Kakva lijepa priča.
O vrapcima. Koji su vrlo socijalne ptice.
Pa onaj iz jata koji naiđe na mrvice, kljucne samo jednom, pa potom odleti po ostale.
U ljudskom je jatu nažalost, puno više vrabaca koji misle da su najbogatiji na svijetu ako sjede sami, nikad siti. Na hrpi zlatnog zrnja. U mraku vagona pohlepe i sebičnosti.
Mnogi i ne shvaćajući kako više ne mogu proletjeti kroz spasonosnu rupicu na krovu.
Na svjetlo i sunce. Među druge vrapce.
Ljudski vrapci rijetko smognu snage - gladovati na hrpi hrane.
I podijeliti svoju hrpu.
Zdenek Miler
je ilustrator i autor animiranih filmova. Najpoznatiji je po seriji crtića o Krtiću i njegovim prijateljima.
Jako su mi drage Milerove ilustracije. Taj njegov divan svijet.
Slikovnice Zdeneka Milera vole djeca diljem svijeta.
I ja sam jedno od njih.
Nije mi nimalo čudno što su Milerove ilustracije naročito omiljene - u Japanu.
A Česi su se znali odužiti Zdeneku.
Pa je njegov Krtić dospio na
poštanske marke.
U komentaru, iza posta o vrapcima, krivo sam ilustraciju priče o najbogatijem vrapcu pripisala jednom drugom Zdeneku - Burianu, umjesto Mileru. A i Burian je - izvrsni češki ilustrator.
Izvinjavam se obojici Zdeneka, zbog te greške.
P.S. na P.S.
I ja sam se okušala u kreiranju ilustriranju slikovnica.
Za široku dvočlanu publiku.
Za Jelenu i Sanju, moje nećakinje.
Kad su bile male. I uživale u pričama svoje tetke Rusalke.
Možda ću, jednom... kasnije, prelistati cijelu slikovnicu.
I ispričati vam priču o Rukavici .... izgubljenoj na putu.
Točno onako kako sam je pričala.
Jeleni i Sanji, dok su bile djevojčice.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
