Velika sirena. Bajka.

Hatch: mermaid_portrait



Pamela Neswald:Lemme Out

Duboko, duboko, na dnu mora, tamo gdje je dno najdalje od površine, živjela je jedna sirena.
Kosa joj je bila duga i plava, a oči tamnomodre poput morskih dubina.
Tamo, na dnu mora, gdje je sirena živjela, vladala je plava polutama i duboka tišina.
Krijeste morskih valova, vjetar i sunce, bili su gore, daleko, na morskoj površini. A do sirenina spokojnog plavog svijeta nisu dopirali ni vjetar, ni valovi, ni sunce.
Sirenina je kuća bila na osami, okružena čudnim morskim raslinjem koje je tu bujalo i raslo, neuznemiravano morskim strujama. Na stijeni, kraj sirenine kuće, nastanila se cijela kolonija školjki, a u pijesku podno stijene čučali su morski rakovi.Sirena je voljela svoj vrt u kojem je cvjetalo modro cvjeće. I buljooke srebrne ribe dolazile su joj jesti s dlana.
Sirena je tu živjela spokojna i sama.
A druge su sirene živjele podalje, tamo gdje je morsko dno bilo bliže površini, a voda svjetlija i toplija. Tamo bi danju dopirale sunčeve zrake i cvjetali crveni korali. Pa su, one, bojeći se hladnoće, rijetko dolazile u goste sireni koja je živjela na dnu mora. No, njoj društvo i nije bilo potrebno. Više je voljela svoju plavu tišinu i osamu.

I tako je sirena živjela mirno, vjekovima. Jer sirene su vječne. A one što žive dublje u moru, tamo gdje je voda tamnomodra i hladna, mogu živjeti i dulje od vječnosti. Zato je sirena s dna mora bila mlada, gotovo djevojčica, iako je napunila već 500 godina. Vjerovala je kako će mirno i zadovoljno dočekati kraj svoje vječnosti, tu u plavom dubinama.

Nekada davno, još u vrijeme starih priča, sirene su izranjale na površinu. No, to već odavno nisu činile. Iako su voljele toplinu, sunca su se ipak bojale. Stoga bi, kad bi se zaželjele sunca, otplivale u plićinu. I tamo, sigurne, ne izranjajući, uživale u sunčevim zrakama koje su osvjetljavale plitku vodu. A voda bi štitila njihovu nježnu kožu. Jer, sirene su izgubile nekadašnju otpornost, pa bi ih dodir sunčevih zraka ozlijedio, a žar sunca ubio. Ili su barem tako vjerovale.
Sirene, one nastanjene u plićoj vodi, ponekad bi pozvale i onu sirenu što je živjela na dnu mora, da s njima izroni tik do površine. I uživa u suncu, zaklonjena tankim slojem tople, suncem ugrijane vode. No, sirena hladnog dubokog podmorja nikada se nije odazvala tomu pozivu. Vjerovala je kako je sunce ne privlači i bila zadovoljna u svojim hladnim plavim dubinama.

A onda, jednoga dana, dok je sirena polako plivala iznad svog bujnog morskog vrta, dodirujući morske sase i hraneći srebrne ribe, nešto je zlatno zabljesnulo visoko iznad njezine glave. Sirena je podigla pogled i vidjela kako kroz duboku plavu vodu, prema njoj polako tone jedan zlatni krug. Tonući, prolebdio je tik do nje, dodirnuvši je. I spustio se na bijeli morski pijesak.
Sirena je znatiželjno doplivala bliže. Na bijelom je pijesku ležao zlatan krug. U središtu je kruga bilo reljefno lice. Lijepo, ili se barem sireni učinilo takvim. A rubove kruga krasili su kraci, izuvijani i nazubljeni. Iako nije znala što taj krug predstavlja, sirenu je krug odmah privukao. Sijao je tako zlatno i toplo u njezinu plavom polumraku. Lice iz središta kruga gledalo ju je sa blagim smješkom. Ili se barem tako činilo, toj sireni. Stoga je sirena zlatni krug podigla i unijela ga u svoju kuću. Željela ga je stalno imati blizu. Objesila ga je na stijenu, iznad svojeg uzglavlja.

A onda su joj u goste, nakon dugog vremena, došle sirene iz pliće, toplije vode. Kao prava domaćica, sirena s dna pozvala ih je u kuću, da ih počasti morskim bobicama koje je ubrala u svojem vrtu. I tada je od njih saznala što to prikazuje zlatni krug. Bilo je to – sunce.
Ono koje su sirene iz toplijih voda viđale kroz tanki sloj vode, kad bi se približile površini.
I pravo je sunce tako zlatno i divno grije, rekle su joj. I preporučile joj da se sunca čuva, jer ako izroni na površinu, sunce je neće samo ugodno grijati. Sunce će je spržiti.
Kada su se njezine gošće nazobale morskih bobica i otplivale u svoje pliće, toplije vode, mala je sirena ostala sjediti na svojem krevetu. Gledala je lice u zlatnom krugu i mislila kako je lijepo. Je li stvarno i bilo, tko zna. No, ono se sireni činilo lijepim. Mala se sirena bojala šiljatih, oštrih krakova koji su okruživali zlatni krug s lijepim licem. I sjećala se upozorenja svojih sestara iz toplijih voda kako sunce može spržiti neoprezne sirene koje se usude izroniti na površinu. Sirena je mislila kako će joj biti dovoljno da gleda lice u zlatnom krugu. I ostane u dubini, ne izranjajući.
Dugo je, dugo i bilo tako.

No, kako je vrijeme prolazilo, sireni se lice sa zlatnog kruga sve ljepše smiješilo. Ili se barem sireni činilo tako. Sirena je odlučila ipak izroniti do površine i pogledati kako to sunce stvarno izgleda.
Jednoga je jutra to i učinila. Plivala je, sva u strahu, sve bliže i bliže površini mora. Morska je voda postajala sve toplija, sve svjetlija. Iako se sirenin riblji rep tresao i grčio od straha, ona je ipak izranjala sve višlje i višlje. Zaustavila se tek kad je nad njenim licem ostao tanak, tanak sloj morske vode.
Kako li je tu bilo toplo! Sirena je osjetila kako je prožima ta toplina.
Kako je tu bilo svijetlo! Tek je tu sirena spazila kako joj koža nije svjetlo plava, već ružičasta. I kako joj kosa nije plava, već zlatna. Čak su i krljušti na njezinu repu blistale u duginim bojama.
A sunce, sunce! Kroz tanak sloj plave vode, tik nad sireninom glavom, lomile su se sunčeve zrake. Zlatne i tople, milovale su joj lice. Sirena nije ponijela ogledalo, no znala je kako su joj se zarumenili obrazi.
No, iako je uživala u suncu i njegovoj toplini, sirena se uplašila. Naglo je zaronila i brzo potonula do dna u plavu hladnu dubinu. Zarekla se kako više nikada neće izranjati.

No, već je sutra opet bila tik do površine.
Sad je izronila kasno navečer, kad sunce nije jako sjalo i grijalo. I usudila se dulje ostati, gledajući kroz vodu u zlatni krug što se spuštao nebom. Sirena je u središtu kruga vidjela lice sa zlatnoga kruga što je visio nad njezinim uzglavljem. Vidjela ga je kako joj se smiješi. Ili se to sireni možda samo tako činilo.
Sirena je nastavila svakoga dana izranjati tik do površine. Navečer, kad sunce manje blješti. Ugrijala bi se na njegovu blagom sjaju i toplini i pričekala da zlatni disk utone u more. Na obzorju.
No, kako je vječnost prolazila, sirena je počela razmišljati. Kako bi to bilo osjetiti sunčeve zrake na obrazu. Izroniti, neoprezno, a ne ostati tik pod površinom. Razmišljala je o tomu čitavu vječnost, no dugo se to nije usuđivala učiniti.

A onda je jedne večeri, to ipak učinila.
Te joj se večeri sunčev krug učinio topliji no obično. A lice u središtu kruga smiješilo joj se toplije no obično. Ili se to samo tako činilo toj sireni. Pa je zadržala dah. I izronila. Osjetila je kako je znake sunca, iako je ono bilo na zalasku, griju i prže. Iako je pržila njezinu tanku sirensku kožu, ta toplina je ugodno grijala, iako je i pekla.
Sirena je na površini, pri sunčevu zalasku, ostala samo tren, a zatim je opet zaronila u dubinu.
I opet se zarekla kako više nikada neće izranjati do površine. Čak ni u sumrak. Zarekla se kako se više nikada neće grijati na sunčevim zrakama. Uplašila se te topline koja tako grije i odlučila držati se svojih hladnih tamnomodrih voda.

Dugo je uspijevala održati to obećanje, dano samoj sebi. Gotovo čitavu vječnost. Čak je i zlatni krug što joj je visio nas uzglavljem pokrila velikim listom morske biljke, ubranim u njezinu vrtu. Zlatni je krug sirena prekrila kako ne bi vidjela lice koje joj se s kruga smiješi, ili se njoj barem tako činilo.
Jedne je večeri, u suton, sirena plovila svojim vrtom, dodirujući prstima vrškove morskih biljki koji su u njemu rasli i zadirkujući rakove koji su izvirivali iz bijelog morskog pijeska na dnu. Na stijeni na kojoj je živjela kolonija školjki, jedna je školjka bila otvorena. Sirena je doplivala bliže i zavirila u školjku. U školjki se sjajio veliki biser. No, školjka je bila mrtva, a njezina ljuštura otvorena. Što se to dogodilo? upitala je sirena ostale školjke. A one su joj ispričale kako je ta umrla školjka bila neoprezna. Otvorila je previše svoju ljušturu, pa su morske struje u nju naplavile nekakav trun. Oko truna se počeo stvarati sloj mutnoga sjaja, svakoga dana sve veći i veći. Rastao je i rastao ... sve dok u školjkinoj ljušturi više nije ostalo mjesta za školjku, nego samo za biser.
Sirena se sažalila na nesretnu štoljku. Izvadila je biser i stavila ga na dlan. A ljušture mrtve školjke nježno je zaklopila. Sirena je prvo pomislila biser baciti, ili ga zakopati u bijeli pijesak na dnu. Nije željela imati taj biser, jer on je ubio školjku. No, kad je rastvorila prste i ugledala biser na dlanu, shvatila je kako ga ne može baciti. Bio je tako lijep, savršen. Blistao je mutnim sjajem. I sirena ja osjetila kako je školjka vjerojatno prije smrti pomislila kako je zbog takva bisera vrijedno umrijeti. No, možda se to sireni samo tako činilo.
Sirena je biser stavila kraj svojeg uzglavlja i dugo ga gledala. Gledajući biser, osjetila je kako joj nešto teče niz obraz i pada na stijenu koja je popločavala njezinu kuću. Ličilo je na malu kapljicu. I mutno se i lijepo sjajilo, baš poput onog školjkina bisera. Bila je to suza, no sirena nije znala što je to.

Sirena je zaspala na svojoj postelji, prvi puta osjećajući kako joj tijelo drhti i gotovo umire od hladnoće.
Kada se ujutro probudila znala je da mora izroniti i ugrijati se.
No, dugo je, dugo oklijevala.
Prema površini mora izronila je kasno. Bilo je već podne. Sunce nije blago grijalo, blještalo je. Sirena je na čas ostala tik ispod površine pod spasonosnim i zaštićujućim slojem morske vode. No, tada je stisnula biser što ga je sa sobom ponijela na dlanu i – izronila.
Koža joj se istoga trena zarumenila i zažarila. Sunce ju je zapeklo, do bola.
Tik do nje iz dubine je izronio prelijepi dupin, blagih velikih očiju.
Rekao je sireni: Uhvati se za moju peraju, pa ću te odvesti natrag u more, u sigurne i mirne plave dubine.
Sad, kad sam vidjela sunce, kada me ono ugrijalo i pomilovalo, sad se više ne mogu vratiti u svoju plavu tamu, rekla je sirena morskoj pliskavici.

I sirena se prepustila morskim valovima, plutajući po površini. More ju je zibalo dok je tako plutala raširenih ruku, kao da želi zagrliti sunce.
Možda će je sunce spržiti, a možda grijati i milovati cijelu vječnost.
Tko zna? Netko možda i zna. Ne i sirena. Ona je konačno izronila iz hladne plave dubine.
I uživa u suncu.
Let it be.

Duranovic: Mermaid


P. S.

Hvala Andersenu. I Oscaru Wildeu.
Maloj sireni i Ribarovoj duši.

Post je objavljen 25.11.2006. u 19:13 sati.