(prethodni nastavak)
Kada je Rose ispratila Zitu, bilo je već kasno poslijepodne.
Skup kojem je prisustvovala bio je zatvoren. A Rose je riješila, očarana ljepotom staroga grada, ostati još dva tri dana. Odmoriti se. Šetati gradom. I gradskim trgom.
Rose se vratila u svoju hotelsku sobu.
Odložiti košaricu s grožđem.
Grožđe joj je donijela Zita, uz Zdenekove pozdrave.
Zdenek, Zitin muž, vinogradar i enolog amater, poslao je Rose velike pozdrave.
Nije mogao doći i on. Pa je zato za Rose složio lijepu košaricu.
S grožđem iz svojega vinograda. I bocom vina.
Košarica je bila izrađena od lijepo isprepletena pruća. Zdenek ju je obložio lišćem vinove loze. I napunio grozdovima. S krupnim ružičastom bobama. Prekrivenima nježnim maškom.
Rose je uzela jedan grozd. Podigla ga prema svjetlosti. Uživala u lijepoj boji boba. Kroz koje je prostrujala svjetlost kad je Rose grozd podigla, držeći ga prema poslijepodnevnom svjetlu. Svjetlo je dopiralo kroz širom otvoreni francuski prozor. S pogledom na gradski trg.
A Rose je ostatak dana namjeravala provesti upravo na trgu.
Odabrani je grozd ponijela sa sobom.
Prešla je preko trga.
Prošla ispod stupića zvonika sa satom, u središtu trga.
Došla je do fontane. Sa skulpturom usnule djevojke. Koja je snivala na kamenom rubu. S kamenom ružom u ruci.
Rose je sjela na rub fontane. Kraj te lijepe kamene skulpture.
Grozd je oprala pod mlazom vodoskoka. Raširila papirni ubrus. Položila ga na rub fontane. Odložila grozd.
Izula je cipele. Kako bi osjetila toplinu uglačanog kamena. Koji je pri kraju neuobičajeno toploga dana još uvijek bio topao.
Tu će sjediti. Zobati ružičaste bobice. Uživati u čarobnom prizoru.
Trg se otvarao pred Roseinim pogledom.
Stare fasade zgrada. S frizovima cvijeća nad prozorima i ulazima.
Gotička crkva. I zvonik s tornjem. Kao od fine kamene čipke. Kamena krilata čudovišta. Na uglovima crkve i tornja.
Topao glatki kamen pod bosim nogama.
Slatki okus grožđa.
I Rose se čudila. Što li joj to kvari uživanje? Uznemiruje je.
Bila je to pomisao na neznanca. Koji se pojavio na skupu. Na njegovu zatvaranju.
Ni od kuda. Ni od koga viđen.
Savršeno lijep.
I savršeno zagonetan.
Rose je još uvijek osjećala njegov pogled. Očiju plavih, no tamnih poput noći.
A noć se već polako spuštala. Svjetlost je na trgu gasnula.
Rose je ustala.
Bacila još jedan pogled. Na kamenu djevojku.
Lice joj je bilo lijepo. Smireno. Oslonjeno na ruku. A u drugoj je ruci, spuštenoj u krilo držala ružu. Spavala je dubokim kamenim snom. Kao Trnoružica. Iz omiljene Roseine priče.
Rose je pogladila kameni obraz. Vrhom kažiprsta prošla po konturama kamenog ružina pupoljka, duž ružine stapke i trnja.
Laku noć, prošaptala je tiho.
I krenula prema hotelu.
Odjednom se osjećala umornom. Teških kapaka. Nadala se dubokom snu.
Na večeru nije otišla. Još je osjećala slatkoću grozda. Koji je pojela. Zrno po zrno. Sjedeći na rubu fontane. Kraj kamene djevojke koja je tu spavala. Dubokim snom.
Nakon što je iskoračila iz starinske kade na lavljim nožicama, Rose se zamotala u veliki ručnik. Potom se presvukla u svoju svjetloplavu pamučnu pidžamu. Zavukla se pod pokrivač.
Pogledala vijence ruža na ružičastom baldahinu nad krevetom. I s tim prizorom usnula.
Probudila se osjećajući hladnoću.
Pod bosim joj je nogama bio hladan kamen.
Gradskoga trga. Na kojem je vladala noćna pustoš. I svježina kasne jeseni.
Rose je osjećala kako joj se ježi koža. Na rukama, ramenima, prsima. Jer noć je bila hladna, za razliku od topline protekloga dana.
A ramena su joj bila gola. Noge bose. Bila je u dugoj bijeloj, svilenoj spavaćici. Iako takvu nije ponijela na put. Niti bi ikada kupila ili nosila nešto takvo.
Bijela je svila bila tanka, gotovo prozirna.
Kraj se spavaćice vukao. Po hladnim i od rose mokrim kamenim pločama trga. Slabo osvjetljenog električnom rasvjetom, ugrađenom u ljupke starinske svjetiljke. No većina svjetiljki nije svijetlila.
A Rose je po trgu koračala.
Slijedeći figuru. U bijelom.
Bila je to mlada žena. U bijeloj spavaćici poput njezine. No glavu joj je krasio dugi bijeli veo. Pa je bijela spavaćica izgledala poput vjenčanice.
Mlada se žena okrenula.
Pogledala u Rose.
Imala je lice kamene djevojke. S ruba fontane. I držala ružu u ruci.
Nasmiješila se. A potom joj se lice stalo mijenjati. A duga joj je kosa dobila bakreni odsjaj.
Odjednom je to bila Zuzana. Zitina kći.
U spavaćici – vjenčanici.
Prinijela je pupoljak licu. Pomirisala ga.
Poljubila.
I spustila na kamen pred svojim nogama.
Okrenula se i produžila koračati. Trgom. Prema Zvoniku sa satom. U centru trga.
Rose ju je željela pozvati.
Zadržati.
No iz Roseina stisnuta grla glas nije izlazio.
Rose je podigla ružin pupoljak. Na dugoj zelenoj stapci prepunoj trnja.
I potrčala za djevojkom.
Probuđenom Trnoružicom?
Zuzanom?
Rose je trčala za njom. No, nikako da je stigne.
Jer trg se odjednom počeo produžavati.
Rose je imala osjećaj kao da trči na beskonačnoj rotirajućoj traci. Na kojoj možeš pretrčati kilometre, a da se ne pomakneš s mjesta.
Prilika u bijelom trčala je ispred nje. Također nikamo ne stižući.
A razmak između nje i Rose ostajao je stalno isti.
Stoga je bilo čudno što je figura djevojke u bijelom postajala sve manja. I manja.
I nastavila se smanjivati.
Do visine devetogodišnje djevojčice.
Koja se osvrnula. Okrenula lice prema Rose.
Lice posuto crvenim pjegicama. Uokvireno mrkvasto crvenom kosom. Usta su joj se skupila u – zujanje.
A zatim joj se lice opet promijenilo.
Kosa postala plava. Zelene se oči prometnule u sivoplave.
Djevojčica je sada - bila Rose.
Devetogodišnja Rose.
S dugom debelom pletenicom. Povezanom plavom vrpcom.
Koja se razvezivala. I razvezala.
Pa se Roseina duga plava kosa rasula po njezinim dječjim ramenima.
Dok je trčala. Na nekoliko koraka ispred odrasle Rose.
Obje bose, u dugim bijelim svilenim spavaćicama.
Trčeći za samom sobom, Rose je grčevito stiskala stapku ruže. S bijelim pupoljkom na kraju.
Trnje joj se zabilo u dlan.
A crvene su kapljice padale po bijeloj svilenoj spavaćici.
Po Roseinim prsima. Na kojima je stiskala ružu. Bijelih latica, s rumenim rubom.
Bijela dječja prilika počela joj je izmicati. Kao da je iskoračila s tekuće trake. Na kojoj je Rose ostala.
Pa se prilika djevojčice u trku udaljavala. Smanjivala...smanjivala.
I konačno sasvim nestala.
S Roseina vidika.
Tekuća se traka zaustavila.
Rose je stajala. Nekoliko koraka od zvonika sa satom.
Stajala je dugo.
I dalje stiščući stabljiku ruže.
Zabijajući trnje u dlan.
A kaplje su krvi i dalje kapale.
Na Roseine grudi, na bijelu svilenu spavaćicu. Na kamene ploče trga.
Hladnoća kamena ledila je Rose.
Stopala su joj se napokon pokrenula.
Nastavila je koračati prema zvoniku.
U sjenu.
U kojoj je osjećala sjenku.
Koja je privlači.
I - čeka.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 01.11.2006. u 23:59 sati.