(predhodni nastavak)
Rose je spakirala svoje stvari. I odlučila otputovati. Iste večeri.
Nije mogla više ostati u tome hotelu. Gledati kroz prozor na trg na kojem se srela s Morpheusom. Na javi koja je ličila na strašan san.
Rose je bila prestrašena i zbunjena. Prestrašena Morpheusom. I svojom reakcijom na Morpheusa, dok još nije shvaćala o komu se radi. Ili dok još nije željela shvatiti, priznati samoj sebi.
Morpheusov pogled, tamno modar. Njegovi dodiri. Poljubac koju ju prožeo. Tako duboko i potpuno. I njezina reakcija. Taj osjećaj potpunog predavanja, otvaranja. Ta divna mješavina povjerenja, bliskosti, nježnosti i strasti. Savršen trenutak.
A potom. A potom!
O tome što se zbilo potom, nije željela misliti. Nastojala je otjerati, potisnuti te strašne slike. Ruke koje se pretvaraju u pandže. Usta koja usišu. Koščata prsa o koja se njezine grudi lome.Bezumni strah koji ju je obuzeo. Otimanje.
Da je Morpheus samo znao. Koliko je, u zadnji tren, bila blizu predaji. Prepuštanju, propasti. Da je samo znao koliko je, u jednom strašnom času, bila spremna prepustiti mu se. Odustati od borbe. Potonuti. S Morpheusom zajedno. U san. U tamu. U dubinu. U ništavilo.
Rose se upinjala. Odagnati modre oči koje su nestale u tamnim sjenama. Nježne ruke koje su se pretvorile u kandže. Znala je kako mora potisnuti lijepi dio sjećanja. Uvjeravala samu sebe kako to nije bio pravi Morpheus. Kako to nije bila prava Rose.
Pravi je Morpheus čudovište. A prava Rose nije bespomoćna, devetogodišnja djevojčica razvezane plave vrpce i raspuštene kose, djevojčica u bijeloj svilenoj spavaćici. Koja trči trgom, nesvjesna opasnosti. U susret Morpheusu.
Rose je znala kako je sve to bilo Morpheusovo djelo. On ju je doveo na trg. On ju je odjenuo u prozirnu bijelu svilu. On joj je ostavio ružu, bijelu, s crvenim rubom latica. Zbog njega je izgubila svoj mir. Otuđila se od svoje obitelji. Od svojih prijatelja blogera. Zbog njega je izgubila glavu. Razum. San. On ju je lišavao životne radosti. A sad se spremao lišiti je i ponosa, dostojanstva, izbora, odluke.
Rose je podgrijavala svoj bijes. Morpheus joj je uskratio i ovaj grad. Šetnju po trgu. Uživanje na suncu kasne jeseni. Sjedenje na rubu fontane, kraj kamene djevojke s ružom.
Rose je tek sada shvatila s kakvim se strašnim protivnikom suočila. Znala je kako mu ne smije popustiti, predati mu se.
Pred očima su joj stale iskrsavati slike snova. Zapamćenih i zaboravljenih.
Krvava kiša koja natapa polje makova. Koji naočigled niču, rastu i venu.
Slike zločina. I krvave mrlje koja se širi glatkim podom viktorijanskog stana u kojem nesretni slikar ubojitom silinom spušta sliku makova, u makove uokvirenu. Na jednu plavu glavu i lice s ciničnim osmjehom na punim usnama pod tankim plavim brkom. Što li su ti nesretnici skrivili Morpheusu? Kakva je bila njegova uloga u tomu strašnom zločinu? Zašto je slika makova, slika koja je živjela i mijenjala se, dospjela u Rosein posjed?
Rose su progonile oči. Slikareve. Okružene crnim kolobarima, razrogačene. Pogleda uprtog u tamu. Njegove razrogačene oči koje zure.Uzvraćaju pogled nekomu, strašnom. Velikom oku.
Bez kapaka, bez šarenice. S bezdanom crnom rupom velike zjenice koja se sužava u okomicu.U pogled. Crn. Bezdan. Pa zatim užaren.
Pogled, koji se potom usmjerava na Rose. Zureći, ispitujući, svlačeći, prodirući ...
Rose je pokrila oči i lice rukama. I pala na krevet nad kojim se nadvijao ružičasti baldahin s viticama ruža. Potonula je u očaj. Pred očima joj se zacrnilo. Tijelo joj se treslo u grču. Grčio joj se i dušnik, ostavljajući je bez daha. Rose se tresla, praćakala po velikom kraljevskom krevetu. Kao zlatna ribica, iskočila iz svoga jezerca, na suho. Rose se borila za udah. Za posljednji tračak svijesti koja ju je počela napuštati.
A tada je iz Rose grunuo plač. Glasan, nezadrživ. Grcala je, zagušena suzama koje su joj tekle niz lice, natapale jastuk u koji je zagnjurila glavom, gušeći te glasne jecaje. Rose je dugo plakala. Ona, koja do sada, kroz sve te mjesece muke i borbe s Morpheusom, nije pustila ni suzu. I svi nataloženi strahovi, tjeskobe i tuge ... sada su sa suzama tekli.
Konačno, osjetila je kako pritisak popušta. Taj silni pritisak u prsima, koji ju je skoro ugušio.Kriza je prošla. Roze je ustala. Umila se. Presvukla. Dovršila je spremanje stvari. Na dno je torbe stavila i Morpheusovu u crnu kožu ukoričenu bilježnicu. Prvi joj je poriv bio baciti je. Uhvatiti mašicama ili kroz rupčić, kako je više ne bi morala dodirnuti. No, onda je odlučila ponijeti je. Kao dokaz, samoj sebi, da sve to ipak nije bio san. Znala je - Morpheusovu poruku mora još jednom, sabrana, pročitati. Ali ne sada. Ne sada.
Vlak za Rosein povratak kući kretao je tek kasno poslijepodne. A bilo je još jutro. Rose nije mogla ostati tu u sobi, sama. Morala je izaći van, na otvoreno. Stvari su bile složene, spremne za put. Rose ja zaključala svoju hotelsku sobu. Ključ ostavila na hotelskoj recepciji.
Izašla je na trg. Na tren je pomislila kako se neće moći othrvati scenama iz noćašnjega sna. A onda je shvatila kako to i nije bio san. No, nije bila ni java. Sve se to dogodilo u nekom čudnom međuprostoru. Između jave i sna. Ružnog i strašnog, u početku lijepog ... I Rose je, načas, ponovo osjetila poljubce modrookog Morpheusa na svojim usnama, vratu, grudima ...
Ne, ne. Početak je bio samo obmana. Morpheusova vješta obmana.
Zatekao ju je nespremnu ... Ne, zatekao ju je - spremnu. Rose je mislila kako ona istražuje i otkriva Morpheusa, a on je ustvari otkrivao nju. Osjetio je kako su se vrata koja vode ljubavi, u Roseinu životu, konačno odškrinula. No, nije pokucao ... nije zapitao hoće li mu otvoriti, nije zapitao smije li ući. Ušao je na prijevaru, pod krinkom, u trenutku u kojem je Rose bila ranjiva. I tada krinku skinuo ...ili mu je krinka sama pala, u trenutku strasti i gubitka kontrole ...
Pokazao je pravo lice, iako je u poruci tvrdio kako se to tek sprema. učiniti. Pokazati joj svoje pravo lice.
Kako li tek mora biti strašno... to lice, pomislila je Rose. Jer do sad' je vjerovala ... počela vjerovati ... kako Morpheusovo lice nije posve crno. Počela je u njemu gledati tragičnog poluboga. S hladnim i ravnodušnim ocem i lijepom sebičnom majkom. Roditeljima koji ga su začeli u incestuoznoj vezi, a potom zanemarili. Vidjela ga je u svojoj mašti usamljenog, besanog. U tamnoj pećini iz čijeg poda niču makovi. I rastu uvijajući se. Morpheus je imao vječnost. U kojoj je mogao darivati snove. Zavirivati u ljudske snove. Čega li se sve nagledao kroz vjekove? U ljudskim snovima. U kojima je bilo zapretnih mržnji, ljubomore, zavisti, planova o zločinu ... Darivao je snove, a sam nije mogao zaspati ni snivati.
Rose je uočila i Morpheusovu znatiželju i smisao za humor. On je bio u stanju uobličiti snove koji spavača razobličuju, ogoljuju, svlače. Rose je o Morpheusu počela misliti kao o nekomu - gotovo ljudskom. No, pokazalo se kako je Morheus zvijer.
Sada je Rose znala kako neće biti lako oduprijeti mu se. No, odlučila je. Nikada više neće dopustiti taj trenutak kolebanja, gotovo predaje. Odupirat će se, odupirati.
Nije znala hoće li se uspjeti oduprijeti. Znala je kako se neće predati, dati od svoje volje. Ne. Oduprijet će se, nadmudriti Morpheusa, pobijediti ga.
A ako joj to ne uspije? Morpheus će je morati silom povući u tamu, u san, u svoj svijet.
Rose je koračala trgom, razmišljajući. Koraci su ju doveli do fontane. Tu je na rubu još uvijek spavala kamena djevojka. No, kamena joj je ruža ispala iz ruke. I ležala pod nogama. Rose je stajala i gledala njezino lice. Više joj nije djelovalo spokojno, smireno.
Nebo se naoblačilo. Teški crni oblaci jurnuli su, zaklanjajući sunce. Počela je kiša. Iako je bila već kasna jesen, to nije bila jesenja tiha kiša. Grunula je, uz munje koje su osvjetlavale potamnjelo nebo. Krupne su kapi začas pokvasile uglačani kamen trga. I slijevale se niz lice kamene djevojke, poput suza. Sakrile su i posljednju Roseinu suzu.
Rose se, potpuno mokra, vratila u hotel, okupala i presvukla. Sišla na ručak, poslužen na starinskim tanjurima sa slikom ruže. Prisilila se barem nešto pojesti. A zatim je ostala sjediti u blagovaonici. Rijetki su se hotelski gosti nakon ručka u tišini i brzo razišli. Diskretan je stari poslužitelj diskretno sklonio posuđe, pa se potom i sam sklonio. Rose je dugo sjedila, gledajući na trg okupan kišom, zamračen oblačnim jesenjim danom. Bablje je ljeto bilo gotovo, završeno. Trg je slutio duge hladne, jesenje kiše.
Rose se vratila u svoju hotelsku sobu, po svoje stvari. Obukla je topliji tamnoplavi sako, izvadila iz torbe svileni svjetloplavi šal i ovila ga oko vrata. Sjetila se svoje pamučne plave pidžame. I našla je, uredno složenu, pod jastukom. Na podu, kraj kreveta još je ležala ruža. Bijela, duge zelene stapke pune trnja. Rose ju je odgurnula nogom.
Podigla je svoju putnu torbu, zatvorila i zaključala vrata hotelske sobe. Taksi ju je već čekao. Isti ju je onaj oronuli taksi, koji ju je po dolasku dovezao do hotela, sada odvezao na željezničku stanicu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 09.11.2006. u 23:59 sati.