Marketing
29. Rose u perzefoninu snu, nastavak
(prethodni nastavak)
Morpheus je hitro zbacio mačju kožu. Stajao je opet pred Rose modrook. Visok u dugačkom crnom plaštu. Raširio je ruke, držeći prstima krajeve crnoga plašta.
Zagrli me, Rose, rekao je.
Rose je poželjela utrčati u njegov zagrljaj. Prisloniti mu lice na prsa. Udisati miris Morpheuosv. Osjetiti njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijati ga svojim vrućim dahom.
Zagrliti ga oko struka. Izgubiti se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju.
No, sada za to nije bilo vremena. Jer vrijeme je brzo isticalo.
Perzefona je disala plitko i isprekidano. Koža joj je bila blijeda, hladna. Hladnim znojem oblivena. Rose nije smjela ni časa časiti.
Perzefona izdiše ... samo što nije izdahnula.
A tebi su gluposti na pameti, ljutito je rekla Morpheusu. Ne bi mu ni za živu glavu priznala kakve su «gluposti» upravo prolijetale njezinom pameću.
Opet sam kriv, rekao je Morpheus. Ovaj puta – bez krivice.
Ne zovem te u zagrljaj. Iako bih te želio zagrliti, više od svega.
Zovem te pod svoj plašt.
Jedino te tako, plaštom zakriljenu, mogu unijeti u perzefonine snove.
I Rose je prišla Morpheusu. Ušla pod njegov crni plašt, u njegov zagrljaj. Prislonila mu je lice na prsa. Udahnula Morpheusov miris. Osjetila njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijala ga svojim vrućim dahom. Izgubila se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju, tijesno uz njega priljubljena.
Morpheus je potmulo uzdahnuo, osjetivši Rosein dah i dodir. Na tren je stajao nepomično. Ruke su mu bile podignute, a crni plašt raskriljen. Kada je Rose prislonila obraz uz njegova prsa, Morpheus ju je zagrlio, čvrsto je uz sebe privijajući.
Crni se plašt zakrilio, potpuno sakrivši Rose. Potpuno. Potpuno uz Morpheusa priljubljenu.
Morpheusov visoki tamni lik na trenutak je zatreperio ... pa nestao.
Na podu sobe ostala je ležati odbačena crna mačja koža.
Blijedo lice perzefonino postajalo je sve bljeđe.
Beskrvne su se i spucale usne stale grčiti.
Ispod tankih, crnim razmazanim sjenilom premazanih, perzefoninih kapaka počele su se pokretati očne jabučice.
Perzefona je sanjala.
A Rose i Morpheus upravo su ulazili u njezin san.
Rose se našla u potpunoj tami. Osjetila je Morphusa kako stoji tik iza nje.
Pa se na njega naslonila, čitavim tijelom, kako bi lakše podnijela tu neprozirnu tamu.
U tami je prvo vladala tišina. Isprva se ništa nije čulo.
A onda su se začuli jecaji, tihi, prigušeni.
Netko je u tami tiho jecao, dječjim glasom.
Rose je koraknula naprijed, ne znajući kamo će u mrklom mraku stupiti. Ona nije mogla podnijeti te žalosne, tihe jecaje. Koji su zvučali kao dječji. Rose je morala naći to dijete koje žalosno jeca. Dići ga u svoje naručje i utješiti.
No, Morpheus je osjetio Rosein pokret i prije no što se pokrenula. Stavio joj je ruku na rame. I nježno je ali čvrsto zadržao.
Rose, rekao joj je ... ne smiješ se od mene razdvojiti.
Moramo se stalno dodirivati.
Inače bi se mogla izgubiti u snovima. Pa bi tu ostala vječno lutati. U bespućima svih ljudskih snova. Sanjanih i snivanih od početka svijeta.
A to je takvo prostranstvo u kojem te čak ni ja, bog snova, više ne bih mogao naći.
I Morpheus je ostao stajati. Tik iza Rose. Tijela su im se dodirivala. Morpheus je jednom rukom držao Rose za ruku. A druga mu je još uvijek bila položena na Roseino rame.
Rose je osjećala memljiv zrak. Vlagu, neugodnu i ljepljivu. Poput podrumske.
Jecaji se jedno vrijeme više nisu čuli. A Morpheus i Rose su tu stajali u tišini.
A onda je netko ... neko dijete opet počelo tiho jecati. Rose je osjećala kako joj ti jecaji paraju srce.
Tada se, negdje gore, Rosei iznad glave, pojavila pukotina svjetlosti.
Začuo se oštar i neugodan ženski glas: A sad dolazi gore!
Trak je svjetlosti osvijetlio podrumsko stubište.
Po stubištu se počela polako, oklijevajući, penjati djevojčica. Kratka, glatka crna kosica.
Djevojčica je bila u crvenoj cicanoj haljini. Crveni je pamuk bio posut sitnim bijelim točkicama, a na rubu je haljinice bio volančić od bijele čipke.
Djevojčica je prošla tik kraj Rose i Morpheusa, ne videći ih. Rukom je trljala obraz, brišući suze s lica.
Rose je pružila ruku prema djevojčici ... da je zagrli ... i zaštiti. Jer glas prema kojem se djevojčica penjala zvučao je tako zlokobno.
Ona te ne može vidjeti, prošaptao je Morpheus, Rosei na uho.
Snivač ne može vidjeti tebe, a mene samo ponekad.
I, ti je ne možeš dodirnuti. Tebi to u snovima nije moguće. Ni jednom ljudskom čedu to nije moguće.
Brže! odjeknuo je oštri glas s vrha stubišta.
I djevojčica u crvenoj pamučnoj haljinici je potrčala. Brže. Prema tom hladnom i oštrom glasu.
Rose je zakoračila na prvu stepenicu. I stala se penjati po tom podrumskom stubištu. Za djevojčicom. Morpheus je koračao tik iza nje, nadvisujući je.
Jednom je rukom držao Rose za ruku, a druga mu je i dalje čvrsto obuhvaćala i držala Roseino rame. Morpheus nije želio da se Rose izgubi. U bespuću snova. Morpheus nije želio izgubiti Rose.
Morpheus koji nije mogao zaspati, sada je budan sanjao.
Rose je bila njegov lijepi san.
A Rose je upravo koračala perzefoninim snom, s Morpheusovom rukom na ramenu.
Stepenicu, po stepenicu, prateći perzefonu - djevojčicu. Crnokosu djevojčicu u crvenoj pamučnoj haljinici, s crvenim masnicama po nogama. Djevojčicu koja se penjala stepenicama, prema oštrom, prijetećem glasu koji ju je dozivao.
Rusalkine črčkarije.
Na omotnici poziva za današnju sjednicu.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 21.11.2006. u 23:59 sati.