penetenziagite

subota, 30.03.2024.

Nikola Šop: Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho iziš'o pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

30.03.2024. u 07:11 • 21 Komentara • Print • # • ^

petak, 29.03.2024.

Jasna granica

29.03.2024. u 10:15 • 14 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 27.03.2024.

Franz Kafka: O PITANJU ZAKONA

"Naši zakoni nisu opštepoznati, oni su tajne male plemićke grupe koja nama gospodari. Mi smo uvereni u to da se ovi stari zakoni tačno primenjuju, ali ipak je krajnje mučno osećanje kad tobom vladaju zakoni koje ne poznaješ. Ja ovde ne mislim na različite mogućnosti tumačenja niti na štetne posledice koje nastaju kad samo pojedinci smeju učestvovati u tumačenju, a ne ceo narod. Te štetne posledice možda uopšte nisu veoma velike. Zakoni su toliko stari, stoleća su se trudila oko njihovog tumačenja, pa i to tumačenje je verovatno već postalo zakon, mogućne slobode prilikom tumačenja postoje, doduše, i danas, ali su vrlo ograničene. Osim toga, plemstvo očigledno nema nikakva razloga da prilikom tumačenja ne dozvoli da ga vodi lični interes na našu štetu, jer zakoni su od samog početka utvrđeni radi plemstva, plemstvo se nalazi izvan zakona, i upravo zbog toga zakon kao da se isključivo predao rukama plemstva. U tome, naravno, ima mudrosti - ko bi sumnjao u mudrost starih zakona? - ali ima i muke za nas; to je, po svoj prilici, neizbežno.

Uostalom, i ti prividni zakoni se mogu, zapravo, samo nagađati. Tradicija je da oni postoje i da su povereni plemstvu kao tajna, ali nešto više od stare i zahvaljujući starini verodostojne tradicije to nije i ne može biti, jer karakter ovih zakona zahteva i da se njihova sadržina drži u tajnosti. Ali ako mi u narodu od najdrevnijih vremena pažljivo pratimo postupke plemstva, imamo zapise naših predaka o tome, savesno nastavljamo te zapise i verujemo da smo u bezbrojnim činjenicama uočili izvesne smernice po kojima se može izvesti zaključak o ovom ili onom istorijskom određenju, i ako se trudimo da se prema tim najbrižljivije prosejanim i sređenim zaključcima donekle snađemo u sadašnjosti i budućnosti - ipak je sve to nesigurno i možda je samo igra razuma, jer ti zakoni, koje se mi trudimo da odgonetnemo, uopšte ne postoje.

Ima jedna mala partija koja je doista tog mišljenja i koja se trudi da dokaže da, ako postoji neki zakon, on može glasiti samo: Što plemstvo čini, to je zakon. Ova partija vidi jedino samovoljne postupke plemstva i odbacuje narodnu tradiciju, koja, po njenom mišljenju, donosi samo neznatnu i slučajnu korist, a većinom tešku štetu, jer u narod uliva lažnu, varljivu sigurnost pred budućim događajima, sigurnost koja navodi na lakomislenost. Ova šteta se ne može poreći, ali pretežna većina našeg naroda vidi njene uzroke u tome što tradicija još ni izdaleka nije dovoljna, te se ona mora još mnogo više istraživati, i njena građa, ma koliko se činila ogromna, svakako je još isuviše mala i moraju proći još velovi pre no što je bude dovoljno. Tu perspektivu, turobnu kad je reč o sadašnjosti, osvetljava samo vera da će jednom doći vreme kada će tradicija i njeno istraživanje s uzdahom olakšanja, tako reći, doći do završne tačke, kada će sve postati jasno, i kad će zakon pripasti samo narodu, a plemstva nestati. Ne treba pomisliti da se to govori sa mržnjom prema plemstvu; nipošto, niko to ne čini. Pre će biti da mi sami sebe mrzimo zato što još ne možemo biti udostojeni zakona. I zato je, zapravo, ostala tako mala ona u izvesnom smislu ipak vrlo primamljiva partija koja ne veruje u postojanje nekog strašnog zakona: zato što i ona potpuno priznaje plemstvo i njegovo pravo da opstane.

To se, zapravo, može izraziti samo kao izvesna protivrečnost: partija koja bi pored verovanja u zakone odbacivala i plemstvo pridobila bi smesta ceo narod za sebe, ali takva partija ne može nastati, jer se niko ne usuđuje da odbaci plemstvo. Mi živimo na oštrici tog noža. Neki pisac je to jednom ovako sažeo: Jedini, vidljivi, nesumnjivi zakon koji nam je nametnut - jeste plemstvo; pa zar da sami sebe lišimo tog jedinog zakona?"

Franz Kafka, Pripovetke
Mono & Mańana Press, Beograd, 2002.

27.03.2024. u 13:01 • 13 Komentara • Print • # • ^

subota, 23.03.2024.

Slabašno ukazanje konstitutivne kreposti u stožeru povjerenstva sedme izborne jedinice

Koprenaste oblake na nebu u sumrak
odmijeniše niski, tmurni kumulusi
prepuni sivila, mlakosti i tuge;
oni što od pisca molećivo ištu da ne razlama uzalud
rečenice u redove poput valova
pa ovaj nevoljko umjesto pjesnika u posljednjem i odlučnom trenutku trenutku postaje
neočekivanim pripovjedačem.

Skromni se stožer povjerenstva
sedme županijske izborne jedinice
zadovoljno smješta u staroj knjižnici J-ovske osnovne škole
među stari papir i davno zaboravljene faks uređaje
poput dobro uvježbane kvočke na jajima,
pa dežurni informatičar spaja i pali računalo
s odgovarajućim vjerodajnicama
kada u poštanski sandučić počinju pristizati
poruke glavnog izbornog povjerenstva označene najvećim stupnjem važnosti.

- Smjesta revidirajte - pišu im s one prisojne padine na Griču, starog plemićkog strništa - prošireni sastav povjerenstva
i u njega žurno uključite istaknute članove!

Posljednje legislativne izmjene
izazvane nedavnom prijetnjom izgledna štrajka
omogućile su na radost svekolike jurističke populacije
od dvadesetsedam do sedamdesetsedam
novo ustrojavanje predšasnika
kojima vrijedne tajnice bilježe
duge ibane i oibe u kućice zatamnjenih obrazaca s oznakama povjerljivo.

Ozareni i rumeni od obilna ručka i varljiva ožujskog sunca
oni spremno dočekuju duge kandidacijske liste
i prve prigovore nezadovoljnih sudionika.

Tust i trom sustav vladavine naroda
kreće tako iznova u život
sa škripom gvozdena i uz poneki jauk zrnjevlja dvadesetiosmog akšama pred posljednju nedjelju
poput starog natrula mlina na živahnom brdskom potoku.

Okreću se obvezne upute i upozorenja;
melju teški i ugledni vratovi;
nabiru se oznojena čela i obrazi: evolucija jede svoje oce.

Vlast voli objedovati tkivo ufanja
kao roda žabe
i kao što će snažno ljetno sunce,
kada saziv već odavna bude konstituiran,
gutati posljednje oblake pred podne.

23.03.2024. u 16:06 • 17 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 21.03.2024.

Leonard Cohen

Foto: npr

Kada sam vidio
s kakvom se samo lakoćom
ruka u pandžu
preobražava
postalo mi jasno zašto
neki ljudi studiraju pravo.

(Preveo Vojo Šindolić)

21.03.2024. u 09:02 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 19.03.2024.

Zbogom, legendo!

Čovjek misli, smišlja i premišlja; kuha, pari i čeka pravi čas – ili onaj koji mu se takvim čini, poput graha od prekjučer zaboravljena na štednjaku, pa ne zna što bi i kako bi objavio i uobličio kao sljedeći post dok hoda i misli i čeka, a onda ga vrijeme i smrt presijeku, sustignu i prestignu sigurni, polagani i teški kao što jugovina nad našom Dalmacijom sjeda i pritišće uzduh i more, pretvarajući ih u jedno.

Drugi će umjeti isto ovo napisati dojmljivije i bolje od mene; ja ovog puta neću čak posegnuti niti za uobičajenim arsenalom kvantitete što ga držim poput jeftina krumpira u dobro zakračunatoj špajzi da joj ne smiješ vrata otvoriti; presjekla me vijest koju je objavila naša Ane, a Ane je isključila komentare, pa je tamo ne mogu pitati smijem li; no znam ja da se Ane neće naljutiti što sam joj oteo Njegovu sliku za svoj post i pride je uokvirio crnim; nemam mašte ni vremena ni ideja sada učiniti štogod drugo, nego samo još napisati ovo.

Nismo se nas dvojica puno i dugo čitali, još smo se manje komentirali, ali odmah kada bi se zadubio u njegove tekstove i komentare, vidio si da je to onako, reklo bi se - čovik i bloger na mjestu; dobar komad muža s bogatim iskustvom i – najvažnije – dobrom dušom nesklonom radovanju tuđoj nevolji; spreman pomoći ili dometnuti čime lijepim, a zapravo – čini mi se – ponajviše i najvrednije od svega spreman nikada ne odmoći i ne baciti za sobom crnila više nego što bi ga pronašao tamo gdje se pojavio.

I tako, stat ću tu; što ćeš više palamuditi o legendi od onoga što se može saznati samo ako se klikne na njegov blog; ako mi ovaj link proradi dobro je proradio, a ako ne, vidjet će se valjda web adresa, ili ćete ukucati "kupus blog hr" pa će i to biti dovoljno – jer više od svake moje rečenice o njemu samome reći će njegove vlastite riječi; pa tako na koncu i posljednji post što ga je – možda čak i proročanski - objavio o tajmingu i o tome kako ti uzalud najmanje drhtava ruka i najdalje videće oko, ako nisi svoj hitac usmjerio i uperio baš onda i onamo kako i kada treba.

Bez njega ovo će van svake sumnje biti siromašnije, tmurnije i besmislenije mjesto; ako išta možemo i moramo zaključiti iz svega, to je da će nas vječno pratiti njegov malo na opomenu a malo na šalu uzdignut kažiprst – i da bez toga da se potrudimo mnogo jače, više i bolje blog sigurno čeka doba još veće tmine, prostakluka, banalnosti i mržnje. „Moje mišljenje je...“ kako baš to ne smijemo dopustiti; podvukao bih neskromno ali nužno na koncu ovoga svoga izlaganja.

19.03.2024. u 14:58 • 41 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 17.03.2024.

Sportski motivi

(o žreci bloga velikoga, nađite mi nekoga iz Zadra kome je krivo vidjeti ovu fotografiju, makar i na ovom strašnom mjestu, pa da je izbrišem radi autorskih prava i sličnih papazjanija; znate tko ju je snimio? ... vjerojatno veliki Radiša Mladenović; da, onaj koji je potpisao i Cerinove škare i Ćosićev čveger Kravi Gospodnetiću i Draženovu baklju na Univerzijadi)

Jednom davno, još su ljudi mislili da će kao tisuću cvjetova cvjetati nepobjediva nam i vječna Hrvatska, sam doktor Franjo Tuđman sišao je s trona u loži na onu atletsku stazu pod zapadom (bila je još tamnocrvena kao na svim normalnim stadionima u svijetu, a ne plava - dok je nisu počeli prekapati i jednom farbati za trostruku cijenu), da bi mu tko zna otkud prišao neki dječačić koji je na generalovo pitanje o tome za koga navija rekao „pa za Dinamo“, a ovaj je onda našao za shodno, prijekorno gledajući njegova oca - djetetu od četiri ili pet godina objašnjavati kako Dinamo postoji samo u Bukureštu i Pančevu.

Eh, generale, da si negdje devedesetdruge, kad si na izborima slistio Paragu pa mogao malo odahnuti - priznao grešku i djeci vratio Dinamo, danas bi te svi pamtili kao pravog oca domovine; ništa ne bi spasilo Antu Starčevića. Uzalud te molila žena; morao si znati da žene uvijek znaju bolje od nas muških.

Gledam tako i ja ovaj Dinamo, pa mislim; neće vas gospodo gospodska dokusuriti ni nepošteno suđenje ni Hajduk ni sto Livaja ni Sopić i Mišković; svi bi oni, samo da mogu - isto tako; dokusurit će vas vaše guranje glave u pijesak i zanemarivanje sportskih motiva i pravila. Dobro je rekao Lenjin, uvijek su krivi mangupi iz vlastitih redova.

Klub Dinamo je kao i grad Zagreb; velika da prostite hrpa izmeta – a što je hrpa veća, na nju će se skupiti i više velikih muha. I tako se onda radi jednog poraza smijeni Čačić, pa radi dva Bišćan, a za Jakirovića nije dovoljno niti tridesetitri poraza da ga se smijeni – jer duboko u duši znate da niti kod prve smjene niste postupali pošteno i ljudski, nego ste kalkulirali. Da vam je dati da radite dalje kako ste navikli, mogli biste oteti Sopića Rijeci, kako ste i Jakirevića – ali Žaca se ne da kupiti ni za sto milijuna nečega; dobro on pamti kako ste dok je on trčao krumpirištem Kranjčevićeve vi pobjeđivali dok vam je Canjuga igrao na centarforu.

Stoput su me u životu znali pitati: pa jesi li ti normalan, kako možeš navijati za taj Zagreb – zašto kao sav normalan svijet ne navijaš za Dinamo? Eto, toga sam se pitanja sjetio one jezive ljetne večeri kada su se huligani natjeravali po Ateni; sad bar mogu mirno zaspati jer znam zašto ne navijam za Dinamo.

Ah, Zagreb i Ulica pjesnika; Medić je posebna priča; nećemo sad o toj tmini; nego hajde da vam još malo objasnim zašto ne navijam za Dinamo. Dobro, kada sam imao šest, djed me odveo na istok Ulice pjesnika; tu me obuzeo taj osjećaj kojeg nikada više neću moći ponoviti: da gledam igranje igre; savršeno, maleno, nenametljivo natjeravanje beznačajnog i glupog mijeha po tratini; onako kako su to još davno negdje u kutu svojih tribina osjećali nekakav Andrić, Maroević ili Marquez. Sirovina do sirovine, nema što. Zamišljam velikog nobelovca kako s vrha Marakane, daleko od udbe i sudbe, negdje tri reda iznad Branka Ćopića gricka košpice i uživa u Kuletovim i Blekijevim driblinzima pa si mislim; možda ja ipak nisam najveća sirovina na svijetu?

Znate li vi ljudi–usput - da su oni te sezone imali na Topčideru priliku gledati nesuđenog finalista tadašnje lige prvaka; samo su ih jedan proljev i dva atenska kuhara dijelili od toga?

Vratimo se mi na sportski motiv. Bio sam još mlad, sasvim mlad, dijete što je služilo onu vojsku, pa sam sam kao prst okružen zluradošću gledao u onoj vojsci jedno košarkaško finale – i tada sam naučio ono što biste i vi, gospodo gospodska, mogli jednog dana. Bila je to čuvena majstorica za naslov prvaka onog proljeća kada je Cibona u ligaškom dijelu prvenstva ostala mislim jedini put u povijesti bez poraza; u finalu je čekao – kako su svi mislili – slabi i nedorasli Zadar; negdje u pauzi nakon osvajanja druge titule europskog prvaka u Budimpešti protiv Žalgirisa sa velikim Sabonisom. Prva je utakmica dobivena bez problema, a onda je u drugoj krenula kuhinja; netko pametan tko je čuo kako trava raste, možda iz policije ili službe sigurnosti, sjetio se da nije sasvim prikladno slaviti treću titulu prvaka države zaredom u gostima, pa je naredio Draženu Petroviću da na zagrijavanju u Jazinama ugane gležanj. Odakle to znam? Pa znam, jer imam svjedočenje para očiju koji je to ozljeđivanje gledao iz prvog reda ispod koša; Dražen je nevješto doskočio, sjeo na parket i otšepesao na klupu, a Čutura i ostali izgubili su bez većeg zalaganja, s mišlju da će ionako za sljedeću subotu rezervirati separee sa škampima i šampanjcem u Saloonu.

Usput, nabijem vas i sa Saloonom, nitko pošten nikada prije Ruby Tuesadya nije niti išao u taj Saloon pored živih i zdravih Blata, Kulušića i Lapa, kako mi to tada nije padalo na pamet – da je sve to jedna obična poza?

Subota, subota; dan tulumarenja; stigla je i subota; bila je to - vjerovali ili ne ista ona subota kada je eksplodirao Černobil; samo što – ta subota za Cibonin naslov nikada više nije stigla. Račune su im jednom zasvagda pomrsili Petar Popović i društvo; ako je pod kapom nebeskom postojala pošteno osvojena titula prvaka – onda je to ta. Treću utakmicu finala Popović je dobio sa svojim dječjim vrtićem; onako kako je Zagreb sa Rukljačem i Močibobom igrao kada sam ga prvi puta gledao za onih davnih kvalifikacija sa Famosom – kao da lebde iznad zemlje, tako je te večeri iz svlačionice u drugo poluvrijeme i produžetak ušla i momčad Zadra; da odigra za vječnost. Sportski i zasluženo; imao si dojam da Pera ne šutira u koš, nego u kadu, kako je Kuki poslije pričao za Bormio.

Od toga časa zapravo Cibona manje-više nikada dok se ona država nije raspala - nije osvojila ništa. Jedan kup, kada su se provukli između Divca i Kukoča, i ništa drugo; sitna boranija. Došao ih je glave sportski motiv. Slično kao i Hajduku ona titula koju je Dinamo na pravdi Boga izgubio na slučaju Tomić sedamdesetdevete za oproštaj od Starog Placa; otkad su preselili na Poljud zabili su jedan gol iz kornera i more autogolova; promašili tucet penala i odsjekli jednu pijetlovu glavu u dimu suzavca – i to je sve što su napravili. Da nije bilo Borova Sela, ne bi više vidjeli krštena trofeja a imali su valjda najbolju momčad kontinenta sa Vujovićima, Simovićem, Gudeljem i Bakom.

Eto, tu sam naučio što je to sportski motiv i ponašanje; ako to ikada pomisliš ignorirati u životu – čeka te strašna osuda i patnja. Nisu poslije Legije i Anderlechta Hajduk uništili ni Širić ni Tuđman ni Nadan; uništili su ga njegovi vlastiti menadžeri koji su se godinama iza maloga Nike ili Ibre tukli među sobom hoće li igrati ovaj ili onaj; ista priča čeka vam gospodo u ljetima koja dolaze i Dinamo, pa će nakon jedne velike ajkule sada njime upravljati puno malih – a kada ode Luka, pa poslije njega i Dalić, to isto čeka i reprezentaciju.

Stići će nas tako prokletstvo ispunjenja želja; dobit ćete i stadion i Zeku i Bobana i sve kao pod božićno drvce – ali od časa kada to dobijete, pazite što vam veli stara vještica, više nećemo imati niti viceprvaka svijeta, niti redovnog sudionika europskih proljeća. Imat ćemo malu baru i puno krokodila da se u njoj igraju.

Lijepo je onaj Rađa rekao: da nas vidi, Dražen bi nam svima, da prostite opet - jebao mater neradničku. Dražen nije imao pola Kukočevog talenta, ali je imao cijelu planinu volje i želje za radom i odricanjem. Kao da iz ove zemlje nikada nije iznikao.

Neku noć sanjam Dražena, star sam već, kad ostarite, ljudi - razumjet ćete, svašta se starcima dešava; taj san je zapravo neopisivo lijep; vjerovali ili ne, Dražen prilazi mojoj odabranici srca pa Joj izjavljuje da mu se sviđa, ja sam malo u strahu, ali sve završava dobro; Ona na kraju čak i u snu izabire mene; vele da se povijest jednom dešava kao tragedija a drugi put kao farsa. Kakav otkačen san; poslije Joj ga pričam na javi i kavi, a Ona veli; ti si stvarno lud kao šlapa, pa Dražen mi se nikada nije sviđao sa onim svojim isplaženim jezikom, oni su bili stariji od nas, pa onda još dok je sjedio na parketu Jazina i glumio ozljedu. Da, Ona je uvijek imala čudne kriterije; odabir mene to najbolje pokazuje – ali je imala sportske motive; baš nikada na teren nije istrčala bez želje za pobjedom.

Dakle, vratimo se mi glavnoj temi: sportski motivi. Neće u ovom gradu nikada biti sreće. Ovo je grad u kojeg se jedan Predrag Danilović doveze tisuću kilometara usred kolovoza po autobanima jer je negdje pročitao da je umro Mirko Novosel; da, onaj Novosel koji je doveo Univerzijadu i stvorio prvaka Europe i svijeta, ali mi mu nikada nismo zaboravili iskapanje atletske staze; pa se daleki posjetitelj iznenadi kada vidi kako se okupilo ljudi dovoljno da stane tek u hlad jedne jedine platane na onom nesretnom i razrušenom Mirogoju ispred mrtvačnice.

Šta bi ovo, čoče?, pita on Čuturisa, nakon što su usput obišli i Draženov grob pa se ljuto isplakali, a ovaj mu veli – jebi ga, stari, ne pitaj ništa, idemo na pivu.

Pod Toranj, u Amadeusa?, pita Danilović, a Čuturis veli, ma kakav Toranj, toga su davno već pretvorili Todorić i Bandić; idemo tu kraj groblja u prašinu klesarskih radionica i smrad fileka; ta je firma još jedino sigurna da neće propasti.

Stigli nam generale pod prozor tvoji Bukurešt i Pančevo; na krive ste se konje kladili. Nisu vas pogonili sportski motivi; to je, nema što drugo biti.

Za ne vjerovati; ako notorni Delije trideset godina na srcu nose crvenu petokraku a na čelu kokardu, jesi li ti generale baš morao biti takva bukva pa da radi komada krpe i šest slova uguraš narod u tolike sukobe, nevolju i jad? Raskolit će nas kod Karlobaga i Svetog Brda ti vaši Širići, Marići, Jakobušići i Kustići za šaku škuda, pardon eura, kao da smo, da prostite, Jugoslavija; kao da smo tu priču već negdje vidjeli.

A i Bukurešt je već, ako ćemo iskreno, dragi naš generale, daleko odmaglio od nas. Kako stvari stoje, ne bih se ja više kladio niti na Pančevo da neće. Samo neka ljudi tamo zavrnu rukave, kako nas je onomad očito uzalud učio Dražen.

17.03.2024. u 07:33 • 13 Komentara • Print • # • ^

petak, 15.03.2024.

Novalis: Jedan tek užasan san…

... što prišao je strašan vedrom stolu
i divljom grozom zakrilio ćud.
Ni sami bozi nisu znali što bi
da utjehom smire potištenu grud.
Ni molba ni dar ne stišahu mu bijes,
tajanstven bje tog zloduha put;
to smrt je prišla gozbi što se slavila
i u strah i bol i suze je zavila.

Sad zauvijek razdvojen od svega
što ovdje budi srca slatku strast
i odijeljen od drage koja dirnu
zaludnu zemnu čežnju, boli rast,
potamnjuje san, zaviješten mrtvacu,
kome tek nemoćan otpor je dat.
I tako se razbi talas radosti
o hridine beskrajne žalosti.

Smirenim duhom i žarom snažnih strasti
uljepšao je čovjek ružan svoj lik,
a luči gasi mladić blag i tih –
blag bit će kraj ko dašak sa harfe.
Spomen se topi u sjena hladan tok,
tako je potreba pjevala žalosnima.
Zakrivena osta samo vječna noć
taj strogi znak za neku daleku moć.

(Prevoditelj: Ante Stamać)

15.03.2024. u 18:40 • 8 Komentara • Print • # • ^

utorak, 12.03.2024.

Kriva priča

Naučit ćemo kroz život - samo nam vremena treba, vidjet ćete - da velike stvari često nisu toliko važne koliko bismo to u prvi mah po njihovoj veličini zaključili. Dotaknut će nas tako neke od najmanjih, onih koje možda nisu veće od trunke prašine što nam sjeda pod trepavicu, pa ćemo zamišljeni i tihi o njima poželjeti napisati priču. Pjesma će nam se barem jednom učiniti potrošenom, slabom i banalnom, a roman dalekim i nedostižnim; priča je tako nekako čovjeku što bi pričao - pa samo o njoj misli i snatri - baš po mjeri.

Ne moraš da bi pričao čak ni biti pisac; daleko bilo – iako zapravo do dana današnjeg teško da možemo jasno odrediti tko su uopće pisci: jesu li to oni ljudi koji žive od pisanja uopće, ili žive tek od pisanja knjiga, ili su to i ljudi koji pišu tek onako, kako i kada im dođe, kada im onaj trun pod trepavicu upadne, pa ako tkogod pročita to što su napisali - tim bolje.

Jer, svi dobro znadu i to kako priče zapravo mogu stvarati oni ljudi koji pričaju, a nisu pisci. Postoji mnogo priča koje niti su napisane niti zapisane, pa se ipak od čovjeka do čovjeka i od vremena do vremena prenose da bi tako živjele i pronalazile svoje slušatelje; zapravo - one koji će po tim pričama, u njima i s njima sanjati, tražiti i živjeti.

Pričati se tako može na mnogo načina; brzo ili sporo; vješto ili naivno; s mnogo ili malo riječi. Netko će katkad čak pričati i šuteći – pa će tako ponajviše toga reći i ispričati. No, zamislimo sada našeg junaka; čovjeka što bi pričao – toga o kojemu smo zapravo i započeli ovu priču. Nije on nipošto od ljudi s već ispričanim pričama u džepu; njegova se zamisao javila sasvim obična i pomalo neprilična prema onome što radi i kako živi; nitko od ljudi oko njega niti piše, niti priča priče, a još manje tkogod od njih o tome i tako šuti.

Ljudi u našem okružju rade uistinu samo ono što bi im koristilo; od čega se može živjeti i uživati u životu – kako tko već smatra shodnim i priličnim. Rijetko kada čovjek vidjeti može da netko u svijetu oko njega živi od stvaranja priča – pa kada bi ljudima oko sebe priopćio takvo što, odvratit će ti šutnjom, dugim i namrštenim pogledom svisoka ili kakvom kratkom rečenicom o tome da se ostaviš priče i prihvatiš dobra, poštena posla i novca.

- Od pričanja još se nitko nije okoristio, pa nećeš niti ti!

- Jesi li lud, pa što će ljudi misliti o nama ako za to saznaju?

- Znadeš li to o čemu se sve danas piše i priča; pa želiš li od toga stradati, i još sa sobom koga drugoga povući u nevolju?

Mučilo je to s pričanjem junaka ove naše pripovijesti - onoga tko bi priču pričao - dugo vremena; kao kad na čovjeka nasjedne kakav taman i gust oblak, pa ga prati kamo god da pođe.

Slušajući i čitajući tuđe priče i promatrajući lica ljudi što su ih pročitali ili čuli, shvatio je on kako nijedna priča ne može biti netočna. Ljudi mogu govoriti i pisati pogrešne stvari; mogu ih često i raditi - ali ne mogu baš nikako stvoriti pogrešnu priču.

Priče mogu biti dobre ili loše; mogu u se povući onoga tko ih čita - ili ga ostaviti na svome početku bez ikakva traga u njemu. Moguće je načiniti priču koja bi pričala o najružnijim, najgorim ili najstrašnijim stvarima koje možeš zamisliti; pričati itekako možeš pogrešne, lažne i netočne stvari koje su lako provjerljive i oborive - ali i priča od najpogrešnijih i najnetočnijih stvari stamena je i čvrsta poput stijene, samo ako je snažna, bogata i važna - pa traži samo tvoju dušu da je obuzme, osvijetli ili pak unizi i utopi.

Priče se ne pričaju da bi bile točne i da bi potvrđivale ono što oko nas diše, leti i živi - a još manje ono što mi o tome mislimo ili vjerujemo. Priče se pričaju zato jer jedino one mogu u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi. Netko će pričati usnama ili perom, netko kistom, zvukom ili sjenom, ali baš svi ili će u tebi tražiti predaju - ili zraku svjetla što neumorno i tiho putuje među ljudima, kao što krijesnice putuju tminom posljednjih svibanjskih noći.

Koliko će čega kakva priča uspjeti u nekome pronaći, to već nije samo stvar onih koji su je napisali, njihove vještine ili namjere - već umnogome i onih koji će je čuti ili čitati.

12.03.2024. u 22:22 • 13 Komentara • Print • # • ^

petak, 08.03.2024.

Dan žena

Priča u koju ste upravo ušli kao glavnog junaka na dlanovima drži baš vas, bezazlena namjernika što luta ulicama grada, pa ga negdje na brdovitoj periferiji uhvati kakva iznenadna kiša ili čak – kako to na vremenskoj prognozi znadu lijepo reći – pljusak snijega iz niskog, olovnog oblaka pogonjenog snažnim i hladnim vjetrom što se sa sjevera upravo spustio nad grad. Uspjeli ste snaći se u trenu i stati pod nadstrešnicu javnog gradskog prijevoza zajedno s još dvoje ili troje ljudi, pa se zbilo ono što ste najmanje očekivali: u taj je čas, dok još niste uspjeli niti izvući kišobran s dna ruksaka što vam bezbrižno visi o leđima – stigao gradski autobus, gotovo prazan. Veselo ste ušli kroz vrata što su se pred vama otvorila, pronašli kartu koju ste poništili na automatu, pa sjeli negdje pri sredini, gdje gotovo nikoga nema – više onako, prema kraju autobusa.

U taj čas shvatit ćete da su negdje u stražnji dio autobusa ušla dvojica mladaca; mužjaka pravih i rasnih, kakvi već po najboljim i najljepšim okrajcima naših gradova brzo i snažno rastu kao što se loza obavija nad njihovim trijemovima i ogradama. Započela je gotovo pa nekontrolirana vika i buka; glasan smijeh i lupanje nogama po sjedalima i podu s vremena na vrijeme odmijeni kakva psovka ili povik; u kutu oka dok ste sjedali shvatili ste da negdje u njihovoj blizini sjedi kakvo staro čeljade, pa vam nije sasvim jasno obraćaju li se oni njemu ili njoj, ili ih čak diraju i guraju, ili se to viče onako, reda radi; da se pokažu snaga, jačina i odlučnost – kako to već mladi mužjaci puni vječne kemije života u nas rade i kako se to od njih po boljim običajima zapravo i očekuje.

Mlado muško s periferije; kakav strašan obrazac na svim meridijanima i u svim vremenima ove predvidive i pomalo već naporne planete. S dvanaest već je naučio akrobacije na motociklu, probao prvu cigaretu i napio se u obližnjoj vikendici sa starijom ekipom; s četrnaest su se možda već njih nekoliko jedne takve pijane večeri, nakon što su raskopali motor prvog Fiata u svome životu - izredali na kakvoj lokalnoj djevojci željnoj malo pažnje ili uvažavanja. Jedine djevojke koje će upoznati bit će isto ovako uplašene, pregažene i ogrubjele kakvi su i oni sami, zakriveni maskama i iskrivljenim govorom poput lutaka; naučit će da je tako braniti se od svijeta oko sebe jedini način koji dovoljno jamči preživljavanje u džungli koju će pomalo početi nazivati društvom. Do osamnaeste imat će već nekoliko prekršajnih prijava za remećenje reda i mira, pa će s ovećim naporom do dvadesete završiti kakvu tehničku, građevinsku ili obrtničku školu – i tu možda za njih život zapravo i završava.

Ma daj, pa nije sve tako sivo – tješite se u sebi. Mora biti da iza ovih zidova u vijugavim uličicama što se spuštaju prema gradu, uz jurnjavu čelične grdosije gradskog prijevoza i tek propupale grmove ili krošnje forzicija, magnolija i japanskih trešanja, kuca srce kakvog mirnog, usamljenog i blagosti željnog dječaka ili djevojčice?

Toliko ste baš znatiželjni da vas to kopka? Pa siđite onda i uvjerite se sami, samo ako ćete biti dovoljno bezobzirni da biste zagledavali iza navučenih zavjesa naših finih kuća i kućeraka. No da; ne pretjerujmo: nemamo mi baš toliko volje i vremena da bismo se bavili još i drugima; dovoljna su ova dvojica što gazduju straga u autobusu pa da po njima možemo poznati čitav svijet - tješite se ne bez gađenja na sebe same.

Dva su, međutim, puta među koja će zapravo ova dvojica momaka moći, ili je možda pravilnije reći - morati izabrati: jedan će od njih završiti tu gdje i jest; nakon godina ispraznog života, ili bunta kojeg jedva da će biti i svjestan, ili potucanja svijetom uz nadničarenje i tminu – vratit će se u smiraj života umrijeti u staroj kući što su je – jer su mislili da tako treba - gradili davno već ostarjeli i oboljeli roditelji; oko kuće i nekoliko strmih i loše poduprtih gradilišta posvađat će se u krvavim razmiricama s bližom i daljom rodbinom nakon što usput svijetom ostavi dvoje ili troje djece ili kući dovede kakvu nesretnu i zlovoljnu družicu. Drugi je put - put među zvijezdama, ali onim zlatnim i šarenim, što vise sa stropova obližnjih birtija i dućana: onaj put u kojemu, kako je netko jednom davno kazao - glupost nije nedostatak – a to je ulazak u društvene strukture; u vlast i slast. Tko bi ga znao, pitat ćete se pomalo zlobno, što od toga zapravo očekuje ovu dvojicu momaka koji sada tako glasno putuju svijetom, da svatko znade i na umu imade kada bekrije u grad silaze?

U takvom vas razmišljanju prene zvuk nekog udarca, jauka, što li; pitate se biste li se okrenuli ili ne bi; je li u takvoj situaciji najpametniji učiniti da nam se čini kako ništa nismo čuli – ili postati dionikom kakve oveće nevolje; je li pametno pomagati slabijem ili nije. I dok vi tako razmišljate i dvoumite se, pa vam se oči susreću s putnicom što sjedi s druge strane autobusa i oprezno se poput vas okreće prema stražnjoj strani – otvaraju se vrata na novoj stanici, a na njoj u autobus ulazi ona; ona koja će promijeniti sve.

Brzo je pored vas prošla odbijajući se i hvatajući se da ne padne u kretanju i ubrzavanju vozila; trajalo je sekundu ili dvije; bilo je dovoljno samo da vas zapahne miris svježine s njene odjeće i tijela. Ni ovog se puta niste okretali; čemu biste uopće – ali već kako je autobus krenuo, shvatili ste da je u stražnjem dijelu zavladala grobna tišina; da su se ona dvojica huligana smirila i zašutjela, kao da su u zemlju propala, pa se sada usuđujete tiho i jedva primjetno okrenuti prema nazad.

Da, bilo je baš kako ste u prvi mah i pomislili; sjela je točno nasuprot njima tamo, na kotaču autobusa, čak niže od njih dvojice, gdje se sjedala susreću gledajući jedna prema drugima; bez ikakva straha, srama ili nelagode – ušla je u njihov svijet kao što jutrom tek otvoreni cvijet trešnje pozdravlja olujno nebo, prvi vjetar i kišu.

Eh, što može dobro u ženi, to nitko nikada neće umjeti; pomislite veselo. Uopće zapravo niste uspjeli niti promotriti je, pa sada više zamišljate nego li se sjećate: nije ni visoka ni niska, ni debela ni mršava, ni ružna niti lijepa; kosa joj nije niti duga niti kratka, a oči niti plave niti crne; možda je tek prešla dvadesetu, pa užurbano kasnim jutrom žuri stići na prvo popodnevno predavanje nakon što je odradila neku jutarnju smjenu u kakvom dućanu ili kafiću, kuhajući prve kave i natačući prve konjake i travarice očevima i stričevima ovih što su do maloprije bučili otpozadi. Nosi hlače, košulju i dugi kaput; vrat je od zime što još uvijek ne posustaje zaštitila kakvim dobro pletenim šalom, a u ruci joj je neka knjiga i s glave u brzini skinuta kapa; njeno slabo ili nimalo našminkano lice ponajviše prekriveno kosom što ju je raznio ovaj vjetar teško je pamtljivo sve dok vas poput preplašene srne ne utopi u svojim očima – a to se, možete biti posvema mirni, vama baš nikada neće desiti, no desilo se, još kako - onoj dvojici nevoljnika.

Jer, sa sobom i svijetom pomireno i ostarjelo muško dobro znade ono što je uistinu – samo ako nisi zao ili bolestan - jedina dobra strana vječna i nepromjenjiva zakona strašnoga patrijarhata: ako ti ništa ne učiniš, ništa se, eto - baš nikada neće niti desiti. Pa se tisuću puta upitaš: kako je, pobogu, tim ženama kada tako rijetko smiju birati a često primati ili odbijati; gadi ti se već taj skriven a tako jasan jezik i kodeks kojeg moraš trpjeti i gledati kroz život kao da je zakon prirode i jačega i kao da je svijetu i ljudima dan svisoka otpočetka, poput vode, zraka ili travki, da ga udišemo, pasemo i napijamo se iz strašne naravi tog uzvišena i nedodirljiva kanona do samog konca.

Eto, jedino što se protiv takve stijene od snage, sirovosti i praznine može učiniti, to je gledanje u oči: tko je jedne oči jednom ugledao, ušutio je i umirio se zasvagda, pitajući se konačno već jednom nakon godina i milja šutnje - kamo ide i što zapravo želi i je li ono što toliko želi baš njegovo, ili je nešto prihvatio i pristao na to samo zbog toga što su mu jači i važniji oko njega rekli da tako učini, pa je u nekom času uvidio kako je tako dobro i kako se ubiru plodovi; čineći ili propuštajući tako i on sam?

Ona je tako postala Ona: ona u koju nije moguće zaljubiti se niti zaboraviti je, samo ako je sretneš, pogledaš i tako upoznaš, kao što bi upoznao travku ili laticu, pa ako imaš osamnaest ili dvadeset, kada ti još sva ta snaga, tmina i težina tutnje u ušima poput bolesti ili kakve sjene – pomisliš ono što će te jednoga dana uistinu spasiti: bi li ona mogla biti dio moga života, ili još bolje - bih li ja ikada smio i umio biti dio njena? Ona je to za koju ti je od prvog časa jasno kako je ne možeš imati niti posjedovati, jer nije stvar, pas ili prva sunčeva svjetlost pa da je uspiješ uhvatiti jutrom poput paučine i pospremiti je u kutiju sjećanja što je nosiš sa sobom još od davnina. Ona je još jedino mjesto gdje se ovaj strašni, ogrubjeli i već dobrano prepukli i propali svijet može izliječiti – i samo je na nama razumjeti i odlučiti dopuštamo li takvo što ili se vječno opredjeljujemo za propast i gluhoću.

Baš kao u ovom autobusu što se već spustio u grad, pa polako i tiho grabi sivim i dosadnim ulicama; tako se nevolja, grubost i zlo mogu kao od šale jednom za svagda izliječiti jednim lepetom leptirovih krila.

Sada više ne zamišljate, moj putniče - nju; sada zamišljate jednog od dvojice ovih mladića. Ušutio je i usukao se u se poput umorna mačka; čitava jedna planina ljepote, smisla i značenja pala mu je niotkuda u naručje i poklopila ga jednom zasvagda. Možda ipak nije baš sve propalo, s neskrivenim smiješkom na svome licu morat ćete i vi pomisliti dok budete napuštali autobus na posljednjoj stanici, uz škripu tramvaja i posljednje kapi kiše na asfaltu.

08.03.2024. u 08:53 • 17 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 03.03.2024.

Gledanje

- Imaš još puno?
- Pet minuta.

Obučen i obuven sjeda na stepenice u hodniku; pregledava podsjetnike i vremensku prognozu na mobitelu; još mu je samo preostalo obući jaknu koja visi kraj ulaznih vrata.

Ona maže lice nekom kremom u kupaoni, onda će mazati ruke, pa vrat; nakon ruku – znade on već to napamet – zamolit će ga da joj pridigne kosu tako da može namazati i dio vrata ispod tjemena; zaboravila je prije mazanja skupiti kosu na vrhu glave.

Uvijek kada vidi da je to zaboravila, znade kako će tada on poslužiti za taj posao; njene ruke već su masne od kreme i ona ne smije sada njima dirati kosu. Nekada davno, dok su još svakud žurili i dok im zajednički izlazak iz kuće nije bio tolika navika - pitao je: a otkud ti znaš da su moje ruke čiste, na što je dobio prodoran i oštar pogled, pa takvo što nije više ispitivao.

Drugi put na koncu tog rituala trebat će joj skupiti kosu kada obuče jaknu – tada će njenu kosu s obje ruke uzeti negdje ispod tjemena pa izvlačiti prema gore, polako i jednakomjerno – da je ne bi počupao. Kada sva kosa padne na leđa, stavlja dlanove na njena ramena pa je tako drži nekoliko časaka; pogledi im se susreću u mrakom okupanom ogledalu kupaone; vrata su baš toliko odškrinuta da je moguće u njemu vidjeti njihove oči.

Tada mogu poći dalje.

Kada izađu iz hodnika van na verandu, predstoji još posljednji pregled stvari iz njena ruksaka: mobitel, novčanik, ključ i naočale. Monoklina; smislio je taj izraz prije nekoliko godina; kada je ostala bez posla i kada su počinjali zajedno izlaziti a da užurbano ne idu na posao; tada je zapravo sve ovo i započelo; u danima kada on ne radi u gradu, već od doma, pa uhvati nekoliko sati samo za njih – odlaze zajedno van spremajući se bez ikakva pritiska, gledanja na sat i žurbe. Posve im je svejedno koliko pojedini dijelovi toga puta traju; ono što je važno jest da traju.

Monoklina; samo njima poznato značenje ove riječi: nitko se osim njih na njenu koncu ne bi sjetio naočala – a naočale gotovo da su najvažnije; bez obzira na godišnje doba, pa čak i vrijeme (osim kada pada kiša ili je vrijeme izrazito tmurno) služe joj za to da u prvim minutama dnevna svjetla prevlada tegobe s očima.

Postoje vremena, faze, etape i doba u životima dvoje ljudi. U svakom od njih moguće je pronaći ono što ih spaja ili razdvaja; što je vremena iza dvoje ljudi više, to je onoga što razdvaja manje - samo ako se potrude gledati.

Kako se događaji budu nizali, ostavljat će njih dvoje same u sve većoj praznini; što su dulje zajedno, to sve više bivaju napušteni od svih i svega. Budu li umjeli biti dovoljni jedno drugome, praznina oko njih postat će nezamjetna.

Onu riječ stvorenu za pamćenje on više gotovo da i ne izgovara; to nakon nekog vremena nije potrebno. Ne treba ti više ništa osim naočala; govori joj dok se oboje smiješe: s malo ili bez novca i novčanika odavna su već naučili hodati svijetom, pa više kao da i ne primjećuju kada ga imaju i koliko ga je; još uvijek svaki otkriveni dukat po džepovima u njih izaziva osmijeh i veselje; na mobitel ih ionako neće zvati nitko tko im i bez toga ne bi mogao banuti u bilo koje doba nenajavljen, a da ih to ne obraduje; dovoljan im je jedan jedini ključ za njih dvoje - zato će ga trebati pažljivo spremiti u džep; ionako se rijetko razdvajaju. Doista: od te četiri stvari ostale su još samo naočale.

- Nekada sam ti možda pred suncem pravio toliku tamu da ti pored mene sunčane naočale nisu trebale - govori joj tiho; zadovoljan je jer takva misao podupire njegovu ideju o tome kako je čovjek bogatiji što mu manje stvari treba.

Kada sunca ne bi bila toliko jaka a njene oči već osjetljive i nježne, pomisli on, možda bi se moglo i bez sunčanih naočala, ili - lako je za naočale - istinski važno je biti bez zabrinutosti; njene zabrinutosti: što će se zbiti ako ih zaboravim?

- Ne sjećam se toga (dosta joj je sjećanja na tamu za čitav jedan život - dalo bi se iz tona njenih riječi zaključiti); možda ljudi imaju pravo: sunce je svake godine sve jače - odgovara mu ona glasno.

Doista, sada i on vidi - jedino što im zapravo treba to su jedan ključ i jedne naočale; sunčane, za njene oči; one ispod koji će, kada stanu negdje na putu pa je pogleda u njih, nazirati iskre od kojih mu postaje toplo tamo negdje niže.

Sve ostalo postalo je nebitno.

Ona njegova riječ koja pomaže pamćenju ne uključuje upaljač i cigarete; to je nešto što ne bi bilo loše s vremena na vrijeme zaboraviti; ona znade da on tako o tome misli, pa nikada ne poteže pitanje o tome zbog čega smišljena mnemotehnika ne uključuje i ove dvije stvari. One ionako najčešće stoje već spremne u džepovima jakne.

- A što ako si sva jaja stavila u jednu košaru? - upita je on, sada već posvema blizu vrata.

- Možda nikada nije niti bilo neke druge košare - odvraća ona odlučno izlazeći.

Nema se više puno toga za reći; ostalo je samo gledanje; dobro, možda jednom i diranje; dodirivanje, polaganje ruku, pomicanje dlanova s mjesta gdje su pali - na neka druga mjesta. No, nija ova priča o tome, o tome ovaj vaš nespretni pisac može kojom drugom prilikom, ako mu dopuste da ih zatekne tada i takve; ova priča završava gledanjem. Zato on zaključava vrata prethodno navlačeći jaknu pa ruksak obješen na ventilu radijatora u hodniku, a onda sprema ključ u džep hlača. Samo ako polaze vozilom dalje, onda taj ključ odlaže u pretinac vozila – kako bi njena ruka mogla dirati njegovu nogu dok vozi. No, ovoga puta vozilo ostaje u dvorištu: ključ može spustiti u džep hlača. Velim vam, nije ova priča o diranju.

Sada su još pod trijemom verande; znade on dobro zašto je ona zastala; da ga pita: a ti nemaš naočale?

Njegove sunčane naočale negdje su u ruksaku, možda mu posluže kada sunce postane jako; no ono što nju zanima nisu sunčane naočale – nego to zbog čega nije ponio naočale za vid koje je do maloprije nosio, još tamo za računalom.

- Nemam ih zbog čega nositi kad sam s tobom; ti ćeš gledati za mene. Sve što trebam vidjeti mogu vidjeti bez njih.