vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 28.01.2022.

Priča

Pogled iz našeg vrta najljepši je krajem kolovoza; ogromna zelena masa tek što će početi dobivati rumenije boje, a iza nje kočopere se bogate šušteće breze i veliki grmovi hortenzija. Nikada nisam zamišljala da će mi se u to doba desiti ono što će mi promijeniti život; ljudi dolaze i odlaze u ledenim zimama ili po neprestanim kišama; što bi nam se uopće moglo desiti dok su sunca snažna i sveprisutna?

Te je jeseni na naplatu dolazila naivnost i nepobjediva želja za bivanjem svojim. Naša ulica lagano se uzdiže uz padinu brda što gleda na nepreglednu savsku ravnicu; naš gradić smjestio se ispod brda što ga čuva s leđa i one velike ravnice; naši stari nisu imali novaca graditi kuću negdje bliže uzvisini brda, pa je naša kuća jedna od nekoliko onih što se pružaju Savskom ulicom; s donje strane dvorišta mogao si iz štale i sjenika vidjeti čitavu ravnicu sa kanalom ispod brda i cestom koja se pruža s druge strane. Uzalud smo govorili stričevima i poznanicima da ne mašu šarenim krpama; već od proljeća naši susjedi iz obližnjih sela gledali su nas sa podozrenjem; nije ih bilo teško nagovoriti na to jer su mnogi od njihovih starih završili u obližnjem logoru za onoga rata. Kako je vrijeme prolazilo, gradić je ostajao sve pustiji i pustiji; prvo su sa krajem škole nestala djeca gradonačelnika, ravnatelja i upravitelja; onih što su ponajviše mahali barjacima; zatim su nestale i njihove žene i rodbina, a na koncu i oni sami.

Ostali smo zapravo ponajviše – mi koji nismo znali što bismo drugo sa svojim životima.

Jednog sparnog i teškog popodneva ostalo je u gradiću možda ne više od dvadesetak ljudi, računajući i one koji su stigli tko zna otkuda, pokušavajući ljudima pomoći da se obrane od sile što se valjala ravnicom ispod kanala, gomilajući velikom cestom svoja vozila i ljude. Nisam popustila pod dozivanjem oca; jednostavno sam mu se istrgla iz ruku i uhvatila – kao i uvijek – posla sa kašetama i pecivima. Otkada znam za sebe, bila sam debela i ružna, i bavila sam se pecivima i kruhom: moji najmiliji ukrcali su se na tovarni sanduk jednog od posljednjih kamiona što je prevozio ljude do velikog grada; a ja sam se sakrila u podrum i – ostala. Nije me bilo briga hoće li me ovi koji dolaze počastiti zlosiljem ili batinama – jer drugog osim zla i nisu što imali za donijeti; teško sam mogla zamisliti da bi mene itko ikada poželio – zato sam vjerovala da me čeka trenutna i ne previše bolna smrt. Nisam nikada ni pomislila na to da bih svoj život mogla nastaviti drugdje, u svijetu – van ovog lijepog vrta, šumaraka i ravnica…

Spušta se sumrak, prekriven prvim hicima i granatama što su odjekivale pustim ulicama, odbijajući vruće i snažne gelere od zidova kuća. Izlazila bih povremeno na ulicu, pa sam na licima onih nekoliko ljudi što sam ih srela uočila tešku i neopisivu mržnju i bol. Doista, štogod da smo učinili, nismo nikome davali pravo na ubijanje i protjerivanje; srela sam tako u mojoj ulici tek četvero ljudi. Gosponu Mirku žena, djeca i punica već su odavna otišle u neko morsko odmaralište, a znalo se da je sa njima već dugo u svađi; kao da mu je činjenica da je ovdje sam davala blagoslov i snagu. Mali susjed Ivo bio je već oprobani švercer i kradljivac; za petama mu je bila policija barem triju županija, pa ni on ovdje nije imao baš bogzna što izgubiti. Uz njih, srela sam još i Loleka i Boleka – bili su to lokalni pankeri koji su vriskali od ljutnje, jer im je neko puščano zrno probilo zvučnik na novokupljenoj liniji što su je neto nabavili preko neke posredničke firme u gradu; iz njihovih riječi kao da si shvaćao da nema druge nego li obraniti čast do posljednjeg koraka.

Stigao je tu s prvim mrakom i peti, posljednji čovjek; njegove korake prečula sam povlačeći prazne kašete podrumom; kada sam se okrenula, vidjela sam starijeg gospodina u crnoj majici i trapericama, sa nehajno prebačenom puškom preko ramena. Oko struka bila mu je svezana maskirna bluza sa amblemom naše vojske; kako sam ustala i okrenula se prema njemu uočila sam njegove tople, smeđe i crne oči kako me molećivo promatraju. Ne bih sada nakon svega baš mogla reći da je bio smiren; više je unosio neki spokoj u mene: nisam se osjećala samom i napuštenom pored njega dok je prilično nepovezano zborio o tome kako su dobili zapovijed satnika Kurtovića da čitavu Savsku isprazne od civila; prilazio mi je polako i neodlučno, ne znajući kako ću na sve reagirati; mogla sam u tom času promatrati njegovu prilično dugu prosijedu kosu koja je padala sa strane; nevelika gusta brada obrubljivala je pravilne crte njegova lica. Gledao me molećivo i oprezno; uvjeravajući me kako je krajnji čas da napustim ulicu i pođem prema glavnome trgu, gdje su skupljali preostale ljude; govorio je da treba izdržati samo ovu noć, a da već sutra dolaze Munje, i da će ova noć biti strašna, pa da se nikako ne bih željela zateći negdje sama i napuštena. Kako mi se približavao, uočavala sam suze u zakucima njegovih očiju; ni sam nije bio uvjere u to što govori; nastojao je tješiti i djelovati sigurno, kako bi pobjegao od svojih strahova i zabluda štiteći ljude oko sebe.

U tome sam trenutku sama začula svoj glas, kao glas neke nepoznate osobe, koji ga je snažno i odrešito, ali polako, upitao:

- Da li bi me mogao voljeti? …

- - - - - - -

Čovjek je bio osupnut mojim riječima i pogledom; zastao je sada već blizu mene, uhvativši me blago - i držao lagano i dugo za ruku. Prihvatila sam njegovu ruku i stavila svoju na njegov obraz, milujući ga i šapćući mu da će sve biti dobro.

Već možda sekundu ili dvije nakon toga našli smo se u snažnom i nerazdvojnom zagrljaju iz kojeg više nikada nisam poželjela izići.

- - - - -
Padala je noć, prožeta sve češćim nasumičnim hicima i eksplozijama, a nas dvoje nismo odvajali svoja tijela jedno od drugoga. Cjelivala sam mu čelo i vrat, izvijajući se na njemu; osjećala bujice topla sjemena što je ulazilo u mene, sve dok ga nisam počela moliti da stane. Kada je negdje u dubokoj i tamnoj noći obližnji požar osvijetlio nebo, ugledala sam njegove lijepe oči kako me mole da konačno odem. Nije mi govorio ništa, baš ništa, osim toga da odem; čitavo je vrijeme – tek sam poslije shvatila – dovršavao odgovor na moje pitanje što sam mu ga postavila kada je stigao. Bila je to nevjerojatna i čudna situacija; ja sam njemu – čovjeku koji bi mi mogao biti otac – govorila ti i nježno ga oslovljavala milujući ga; on je pak zbunjen od svega oslovljavao mene sa Vi, nagovarajući me da se konačno pridružim ostalima; jer neprijatelj samo što nije stigao pred vrata. l u nekom času, tako nježno me izgurao na stražnji izlaz i zatvorio vrata; pod svjetlom strašnih plamičaka ugledala sam njegovu bluzu koju mi je ogrnuo oko ramena gurajući me prema centru gradića. Tek poslije shvatila sam da u džepu te bluze preteže nekakva futrola sa dokumentima, što li; ispala mi je kroz bijeg, eksplozije i noć - već u obližnjoj ulici u neki jarak, da je otamo u veliku rijeku što prolazi ravnicom odnesu prvi kasnoljetni pljuskovi što su pali sljedeće noći, kada smo već bili sigurni.

Bio mi je to jedini mogući trag do Njega: znala sam ja dobro kako se On zove; nadjenula sam mu već te iste večeri ime – Nenad; no – baš ništa drugo o njemu ne znam niti danas.

Ili, znadem sve što trebam znati.

Čitave te noći njih petorica, po uputi i planu moga Nenada, kojeg sam čula kako dovikuje dugovima kroz tminu i požar, trčali su iz jedne kuće u drugu, i tako stotinama metara i kilometrima; sada ovdje – sad ondje - pucajući i izbacujući bez prestanka, naslijepo, mine iz mnogobrojnih bacača što su ostali za onima koji su utekli. Napadači, pijani od moći i značaja, nisu iz sigurnosti svoih zaklona u ravnici previše pridavali takvim detaljima, računajući kako će – ako nisu u gradić ušli noćas, to zasigurno učiniti sutra, iznenađeni ipak brojnošću i snagom hitaca koji su prema njihovim položajima bivali ispaljeni.

No, sutradan ujutro, već negdje iza svitanja, uspeo se polako ali zamjetno u gradić pun autobus Munja, zajedno sa dva tenka na dugo čekanoj labudici i nekoliko oklopnih transportera. Gradić je te noći utvrđen – i sva je ona zla i tamna sila otjerana preko kanala i ceste da je više nikada sa naših prozora ne ugledamo – a ja još i danas sasvim sigurno znadem da je za to što smo uspjeli bio zaslužan samo moj Nenad.

Prije svega, znadem to nedvojbeno iz riječi poručnika Babića, kada se uspeo našom Savskom, pa u nevjerici na motorolu izvijestio svoga gospodina brigadira o tome kako ih u ovoj ulici čitavu noć nije bilo više od petorice, a da su četvorica - ovdje; pa sada uz nevjericu i osmijeh šutke grabe prva peciva i kruh koje sam dovukla iz podruma, časteći se svježim jogurtima što su im iz nekog vozila dobacili pristigli vojnici.

Samo peti nikada nije izišao na ulicu: pronađen je mrtav u nekoj napuštenoj kući, sa krvavom i tanašnom rupom u svojim snažnim i lijepim grudima; bio je to neki nesretan rikošet; zloćudno tane, ispaljeno nasumce tko zna otkuda već pred samo svitanje; kao zlokoban kukac zujao je i odbijao se od zidova, da počine u srcu moga Nenada.

Šutjela sam omatajući ljepljiva, nabujala tijesta i gledala u ravnicu; u meni dugo još, dugo - nije bilo ni suza, ni riječi, ni sna. Slutila sam da od te noći - sebi više neću biti ona ista, neželjena i ružna žena koju se trude ne zamijetiti; znala sam da sam već bila voljena i da sam doživjela ono najvažnije što čovjek pod kapom nebeskom od dobra umije doživjeti.

Već sljedećeg dana, s prvom kišom toga ljeta, vratio se Stari; za njime i Stara i baka; bez riječi počeli su otada prepuštati vođenje posla meni, uvidjevši kako nemaju više puno prava pričati o dosljednosti, poštovanju i redu.

Jednog ledenog i sunčanog dana na početku zime, baka me, sjedeći na trijemu, dok sam lagano prolazila pored nje, pomilovala po trbuhu i s osmijehom mi u njega udijelila cjelov.

Pa kada se jednog toplog svibanjskog dana od mene odvojio dječak; nisam imala baš nikakvih dvojbi kako ga nazvati. Moj Nenad bio je oduvijek smireno i šutljivo dijete; poznavao je gradić, dvorište i sve guštike bolje od ikoga i vodio ljude koji su u nevjerici demontirali mine sa nepogrešivom točnošću do posljednje. Potom se, kako je počeo rasti, sve više počeo baviti kašetama, pecivima i kruhom – isprva pomažući, a poslije i vodeći posao sasvim sam. Nije bilo čovjeka koji ulazeći u gradić ranim jutrom ne bi, u odnosu na išta drugo, poželio ono što bi Nenad pripremio za vruć doručak, odmah iza svitanja, i o tome se pročulo daleko – sve do velike ceste u ravnici, s koje su pumpe, trgovine i restorani počeli naručivati hranu od nas. A cesta ne miruje; po njoj putuju ljudi, glasovi i peciva; džemovi i slatko; kolači i pite; daleko, i dugo, i stalno. U svakoga od njih utkala bih jedan malen poljubac nekome tko će toga jutra putovati i tražiti što već treba naći; neka nađe sve ono što sam i ja našla.

Sada u životu više nisam bila sama; imala sam dva Nenada.

A da je onaj moj Nenad napravio one noći nešto što nitko drugi nije, zaključila sam nakon svega i iz toga što su mi već nakon koju godinu upravo Lolek i Bolek, isposlovavši neku invalidninu, naknadu, pomoć, što li – počeli s vremena na vrijeme donositi svežnjeve novca u najlonskim vrećicama na kućni prag; odlazeći bez ikakve riječi ili pitanja. U početku - pokušavala sam ih od toga odvratiti, da bi mi jednoga dana potiho odvratili:

- Pusti, nije to naše.

U godinama što su slijedile, blagoslovljeno blagim dodirom Nenadovih ruku u onoj noći, moje tijelo postajalo je neko drugo – preoblikovano ljubavlju i njenom puninom; otkada je moj dječak stasao radeći u tišini i s trudom, umjesto na poslu, dane sam provodila hodajući besciljno brdima i slušajući vjetar u šumama. U neko sam vrijeme stala čitati knjige koje je netko za onih dana iz gradske knjižnice odbacio u neku obližnju halu; pa sam - što dopisno, što u velikome gradu (u kojeg me bez pitanja jutrom, kada sam tamo uopće trebala ići, odvozio šutljivi gospodin Mirko, odlazeći svojim poslom, i vraćajući me uvečer), dovršila studije fizike i biotehnologije što sam ih mogla upisati jer stanujem u kraju o kojemu se posebno skrbi. Ugodno gibanje automobila omogućavalo mi je da naučim i ono što sjedeći negdje za stolom ili na livadi nikada ne bih; zato sam s vremenom zavoljela putovanja u kojima pored mene promiče svijet, a ja sam zagledana u rečenice na svojim koljenima. Nikada me, međutim, taj grad, kao niti bilo koje drugo mjesto – ničime nije privuklo da bih otišla iz svoga gradića; u njemu sam imala sve što mi treba; a trebalo mi je sve manje i manje; čitav sam svoj rad konačno posvetila izumima i poboljšanjima na strojevima koji danas mome Nenadu u podrumu, bivšem štaglju i još nekoliko velikih, velikih zgrada što ih je izgradio i preuredio - služe za preradu hrane i omogućuju mu spokojan život od svoga rada u gradiću. Na koncu je taj svijet počeo, umjesto da mi odlazimo u njega, dolaziti kod nas; pa su gradićem sve češće hodočastile grupe turista, ili su u našu tvornicu dolazili strani, daleki i nepoznati ljudi, da uče o onome što radimo i pokušaju blagost naših žita ili mekoću našeg mlijeka i voća utkati u svoje planove.

Zapravo, rekla bih da svijet, kojega gotovo da i nisam vidjela, osim kao neki drvored što brzo prolazi pored mene - nikada nije niti bio veći, i stao je tako velik i lijep u čitav jedan pogled koji bi ga želio pojmiti; slaveći ga i veseleći mu se kao da je samo dobar, tih i mio. Jednoga me jutra, kada sam već prilično teško ustala uslijed bolnih leđa što su me pomalo savijala, paleći računala u postrojenju i navlačeći svoju radnu kutu, Nenad pod žmirkajućim svjetlima stotina stropnih lampi što su se palile - pogledao smiješeći se i čudeći što uopće radim tako rano izjutra na nogama; pa je, kao da iz njega progovara netko sasvim drugi, čiji glas već dugo ovdje nisam čula – tiho uzdahnuo:

- Kako si lijepa, mama!

- - - - - - - - - - - -

Konačno i ja, dovršavajući u sebi, a gdje bih drugdje – do kraja moga vremena – ono svoje jedino pitanje u onoj čarobnoj i strašnoj noći, slušam, kroz strah i tutnjavu, jedinu čitavu rečenicu koju mi je tada, opraštajući se sa mnom, uputio moj Nenad – a koja nije bila molba ili nagovaranje; rečenicu zbog koje sam mu uopće i dopustila da me istjera u zaklon:

- Naravno da bih mogao, gospođo!

Svime što je učinio, pokazao je da mi je nije izrekao samo zato da bi me otjerao u sigurnost. Bez nje, mene ne bi niti bilo, i svijetu bi moglo biti svejedno baš sve što se zbilo. S njom; iskrenom i snažnom, taj isti svijet postao je lijep, bogat i važan.

28.01.2022. u 11:09 • 5 Komentara • Print • # • ^

petak, 21.01.2022.

Pad

Neki sam dan – pao. Bilo je to jedno tiho, ledeno jutro okupano maglom i injem što je iz nje fino sipilo na svijet, stvarajući na tlu jedva vidljiv a izrazit pokrov. Razmišljao sam o uobičajenim stvarima, krećući se uobičajenim koracima, odlazeći kao i uobičajeno za svojim poslom, ali sam pao sasvim neuobičajeno i nenadano, okliznuvši se nogom vjerojatno na kakav sklizak šaht ili dio betona i našavši se u djeliću sekunde čitav u zraku, bez ikakva doticaja sa majčicom zemljom. Sva je sreća da me kao ipak iskusna hodača uvijek potiče poriv da imam prazne ruke, pa sve što imam nosim u torbi ili ruksaku, te sam instinktivno ispružio ruke iza leđa dočekavši se tako na širom otvorene dlanove i – neminovno - stražnjicu, te tako – štiteći gornji dio tijela od potpuna ispruženja - zasigurno spriječio mogućnost da o tlo udarim glavom. Posljedice pada bile su sasvim minimalne po tijelo; nekoliko sam dana osjećao laganu bol u leđima, na dlanovima i u stražnjici, da bi potom i to nestalo. Imao sam, naravno, puno više sreće nego pameti.

Dugo nisam padao. Naravno da sam nerijetko, kao vjerojatno i svi, sanjao kako padam, i u snu osjećao onaj težak i jedva zaustavljiv trenutak u kojem se ne možeš zaustaviti, ali nakon djetinjstva i padanja s bicikala, sanjki, nogu, i nikada slomljenih – već samo dobro natučenih udova, sjećam se tek jedne zgode kada sam, noseći prave cipele umjesto sportskih, zapeo i pogrešno procijenio visinu i širinu neke stube pa sam se – srećom u penjanju – uspio zadržati rukama da ne dodirnem tijelom tlo.

Gadno je padati. Čovjek je bespomoćan i istinski slab u času kada se sav nađe u zraku, pa sa strepnjom čeka prizemljenje. Nije to samo fizička bol: u situacijama kao što je – srećom – bila moja, daleko je snažniji i značajniji psihički doživljaj pada, koji tako vjerno oslikava ono što nam se figurativno znade dešavati u našim odnosima u društvu, u kojima jedino što ne osjećamo – a nerijetko i ne s manje tegoba – jest fizička bol, a sve ostale aspekte padanja i prizemljenja ćutimo još snažnije, bolnije, teže. Loše je i ponekad pogubno biti nemoćan, pa osjećati posljedice te nemoći još godinama i desetljećima nakon toga: biti slab, sam, nezaštićen, često i pred onima koji bi mogli zaslužiti naše povjerenje, a izigrali su ga i iskoristili trenutke u kojima smo bili ranjivi i nemoćni. Zato je dobro pasti ovako kao ja, pa razmišljati o tome kako je uistinu ljudima koji su pali na onaj drugi način; pali i propali tamo gdje su morali imati zaštitu i pomoć, a nisu je imali; tako su se našli na potpunome dnu, ostavljeni i zaboravljeni od svih, da sami pokušaju pridići se i ustanoviti što im se uopće zbilo, a tek potom i uspraviti se i – što je obično najteže – ispraviti posljedice pada, kako bi se vratili barem tamo gdje su bili prije toga.

Kažu da je civilizacija sve ono što ispravlja zakon jačega i slabijemu daje zaštitu pred silom. Mnogi su, na žalost, tek u okrilju te iste civilizacije, osjetili što je i kakva je sila, bivajući izrabljeni, ostavljeni, zaboravljeni, otuđeni, bez ikakve ili sa neznatnom mogućnošću saniranja stanja i nadom u budućnost. Nekima je svu sreću i svjetlost oduzela gola i neobranjiva sila mišića; drugima je to isto predstavljala sila sustava koji ih je pregazio, ili – još gore – nije ih zaštitio pred silom jačih.

Dobro je pasti, ovako kao ja, da te tek malo zaboli, pa da postaneš svjestan kako je to kada istinski boli, a nema nigdje nikoga da bi pomogao; da saznaš koliko puno toga imaš, a da nisi ni svjestan. ustaneš, i možeš dalje, kao da ničega nije bilo: kakav blagoslov, i kako nedostižno za mnoge pored nas. Trebamo se samo osvrnuti oko sebe, i vidjeti mnoge padove koji još uvijek nisu došli do točke ustajanja.

21.01.2022. u 08:25 • 15 Komentara • Print • # • ^

utorak, 18.01.2022.

Počivala u miru




Preminula je Ankica Lepej.

Zapravo, ono što nas je naučila je svakako bilo poučno, ali posebno mi se u pamćenje usjekao detalj koji najbolje svjedoči o tome u kakvom svijetu živimo, a kojeg - dok znadem za sebe - neću zaboraviti: nakon objave podatka o računu, banka je namjeravala isplatiti nagradu od milijun kuna za cinkanje.

Ne sjećam se da je za išta drugo ikada bila raspisana takva nagrada, ni blizu tome.

Naravno, gospođa Ankica se prijavila bez toga, i svoju kalvariju kroz ovo društvo prošla do kraja.

18.01.2022. u 13:24 • 16 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 17.01.2022.

Virus

Čitam: nadaju se da bi zloglasni virus u barem zasad posljednjem valu pandemije doista mogao svojom zaraznošću prokužiti velik dio populacije. Po nekim optimističnim predviđanjima – to bi moglo značiti i približavanje njenu kraju, pa se usuđujem zamijetiti kako sve ono čemu smo se na početku nadali, prizivajući čarobne štapiće koji će odagnati i razbiti moru boleštine – sada i imamo. Imamo sve što smo sanjali na početku, puni straha pred nepoznatim i nepovjerenja u poznato. Imamo cjepivo, nagovještaje silazne putanje (ako već ne i završetka), imamo još jednu jedinu prepreku koju valja preskočiti – a nemamo zapravo ništa; jer ne vjerujemo jedni drugima.

Čovječanstvo kao da je – nakon ove dvije godine - doista i prokuženo ovom pandemijom, ali ne u smislu učestalosti virusa, koliko u smislu podjele: i posljednji ljudi koji su odbijali svrstati se u klanove i grupe, morali su to učiniti; ako ništa drugo – ne svojim riječima, već djelima; propuštajući ili pristajući na cijepljenje. Po dobrom starom običaju, za sve je vrijedila zloglasna maksima koja glasi: ako nisi s nama, onda si protiv nas. Prije svega, nismo mogli vjerovati vijestima koje bi nas uvjeravale u to da se radi o bolesti od koje umire jedan ili dva posto ljudi; pa odavna već znali smo za porazne podatke o tome da u svijetu u kojemu jedni godišnje bace u smeće po pedeset ili sto kilograma hrane po glavi, dok istodobno svake dvije sekunde od gladi umire jedno dijete. Prvotni val sumnje u bolest koja je izgledala kao malo jača gripa - minuo je sa empatijom koju malo tko nije osjećao prema umirućima i onima koji su patili bolujući; teške optužbe o plandemiji zamijenile su prvotne optužbe o zavjeri laži; nakon toga stiglo je i cjepivo, a u međuvremenu gotovo sve su vlasti – svaka na svoj način - manje ili više pokazale stravičnu nedosljednost i licemjerje lavirajući između zahtjeva zajednice za životom i zahtjeva epidemiologa za suzbijanjem epidemije, koji su još nedavno primjerice išli dotle da su predviđali kako će bolnice početkom ove godine biti pune necijepljene djece.

Pa kakve god te vlasti da bile, omogućile su stanovništvu da se cijepi, i vjerojatno ne znamo niti za jednu državu u svijetu gdje to nije moguće.

Konačno, iz statusa pomagača, mnogi se znanstvenik – zaboravljajući na prvotnu namjeru i svrhu svoga poziva – pretvorio u dobro plaćenog slugu, pa zapravo ni dan danas nemamo precizno i dosljedno obrađene rezultate nuspojava cijepljenja prema kojima bismo mogli relevantno ocijeniti koliki je rizik istoga. Mislim, možda je to u dobroj mjeri i posljedica toga što znanost zapravo vrlo teško može decidirano otkriti uzrok smrti (kao što ne može definirati niti smisao našeg postojanja), ali je problem upravo u tome što se postavlja tako kao da to može, i da nad svime time ima monopol. I onda, na račun toga, može se još i dobro zaraditi, pa nema savjesna čovjeka koji neće barem malo posumnjati u dobre namjere onih koji se predstavljaju kao izumitelji spasonosnih rješenja.

Pokušavam, gledajući primjerice film poput Minamate, zamisliti nekog znanstvenika u izoliranom laboratoriju, dobro potkoženog i motiviranog za funkcioniranje nekog projekta koji se ostvaruje, kako svjesno umanjuje značaj vijesti i rezultata koji mu pristižu na stol. Ono što je opće mjesto poraza ljudskog roda već stoljećima, i što predstavlja točku iz koje u pravilu uvijek eksplodira takozvani napredak, jest činjenica da po svim pravilima zdrava razuma, a onda valjda i ekonomije, ne postoji besplatan ručak, i nema takve stvari kao što je višak vrijednosti a da isti ne bi imao temelj u tome da je netko nešto izgubio. Ne postoji perpetuum mobile, i nema zapravo novostvorene vrijednosti: postoje samo prerađivanje i pretvaranje, pa gdje god netko nešto ugrabi, to mora značiti da je negdje netko drugi isto to izgubio. Ili najčešće – jedan zaradi, a milijuni pomalo izgube, pa se takvo što jedva nazire.

Zato mi već dulje vrijeme na um pada heretička pomisao o tome – čemu zapravo sva ta cijepljenja, spašavanja, čemu sav taj trud: naravno da sebi odmah odričem pravo na bilo koji način ocjenjivati čiji je život smisleniji i tko je zaslužio opstati, a tko nije, ali ako mislimo da ćemo na kraju epidemije jednostavno krenuti tamo gdje smo na njenu početku stali – tada vjerojatno već veliki broj ljudi shvaća da takav pristup nipošto ne valja. Do tada –heretička misao s početka o tome da imamo sve, a nemamo ništa – možda i nije toliko netočna?

Samo, umijemo li mi uopće drugačije?

Jer, ako doista taj zloglasni virus postaje sve zarazniji ali i sve manje opasan, time nam zapravo pokazuje kako sam sebe umije svesti u neki okvir egzistencije koji je dostatan i – hajde da upotrijebimo, možda i bez puno osnove, čak i tu profanu riječ – dobar. Upravo bismo iz ponašanja virusa mogli u tom slučaju učiti o tome kako je najbitnija stvar u životu – odmjeriti svoje potrebe i želje, pronaći ravnotežu i u svakom času znati što nam zapravo treba, ne posustajući pred sirenskim zovom neograničenosti, komfora, otuđenja, izrabljivanja i otimanja; želje za dobrim životom bez rada, koji još za žalosnu većinu onih koji ga svakoga dana upražnjavaju – ne znači drugo do li ropstvo. Pronaći mjeru koja će u naše samoostvarenje neizostavno uključivati i dobro ukupnosti svijeta, a ne isključivati ga s prezirom; bivati skromni, nenametljivi i čisti pred sobom samima u pitanjima zadovoljstva drugih, bližnjih, slabijih. Čak i on će stoga – vjerojatno jednoga dana koji je pred nama, bio on dalek, ili do njega nema još puno - radije postati i opstati kao prehlada nego i dalje grabiti, vladati i širiti se čitavim planetom, pa tako otpiliti granu na kojoj sjediš; je li to isto - onda zaista tako teško, nemoguće po naš rod?

Nije stvar samo u kruhu kojeg bacamo ne osjećajući pri tome nikakav strah; sjećam se da mi je davno još ženin bratić pričao o poslu kojeg je radio na nekom velikom tunolovcu na Pacifiku; kojeg su napunili ulovom, a onda pola ulova – jer nije bilo mogućnosti prodati ga – bacili u more. Čitam čak ovih dana i o tisućama letova koji će biti izvedeni – praznim avionima, samo da bi se očuvale pozicije i rang među prijevoznicima u zračnim lukama i na nekakvim listama prioriteta, bez obzira na troškove leta. Takvih primjera samo u posljednjih pola stoljeća ima bezbroj, i oni neupitno čine tamnu i teško popravljivu sliku o vrsti koja je napučila ovaj planet, bezobzirno otimajući na sve strane bez pitanja, smisla i plana, dovevši tako mnoge svoje suputnike, vrste i pojave na rub umiranja, ili preko njega, pa sada zapravo niti ne zna je li time do kraja ugrozila i sebe samu, i koliko joj još vremena preostaje.

Pa kada pogledam svu plastiku, vrećice i otpad po oceanima, sve suše, oluje i tornada, sva putovanja što smo ih poduzeli ili svo smeće što smo ga sami stvorili jedino zato da bi prvo bilo prodano i kupljeno, a potom nikada ili bez ikakvoga smisla potrošeno; kada vidim svu naftu što pliva morima i sve što bacamo jer smo mislili da će nam trebati, a usput shvatili da ne treba; kada vidim svu bijedu porobljenih, gladnih, bolesnih, svo razočaranje prevarenih, ostavljenih, izrabljenih – pitam se: tko je ovdje uopće virus, i znade li čovjek živjeti bez da uništava? Drugoga, svijet, nebesa, Boga, sebe – nije važno?

Na koncu, jeste li znali da riječ virus dolazi iz latinskog i znači – otrov?

Jer, nismo li upravo mi ti i takvi da u svome bližnjemu kao neku posebnu zaslugu, vrijednost, status, gledamo prvenstveno izgled ili imetak – dakle nešto za što je sasvim izvjesno da se ni u čemu ili sasvim sigurno - ne u cijelosti – može ubrojiti u nečije zasluge, i to tamo gdje bismo trebali tražiti ono drugo, ono što će nas nositi i držati u životu na dulje staze; ono što bi činilo jedinstvo, sklad, spokoj; ne lažemo li od početka zapravo u svemu – na prvome mjestu, sami sebe? Stoga, na žalost, malo je onih koji, nakon svih opačina i zlodjela, nakon svih profita, zagađenja, nebriga, razbojstava i ubojstava, iskorištavanja i gaženja – mogu osnovano uvjeravati u to da možemo drugačije. Možemo, ali ne samo u svojoj snazi; ne u svom imenu; ne od svojih ruku i srca.

Sva sreća je ovdje, onda – izgleda, samo u jednome: možda i nije toliko važno to da li možemo; već – da moramo. Nema tako kvalitetnog motiva za ljudsko postupanje, kao što je strah, i nema tako tvrde glave da je dobro odmjereni udarac po njoj ne bi prenuo iz drijemeža: budi se; ustaj; ili ćemo drugačije, ili nećemo uopće.

17.01.2022. u 15:28 • 11 Komentara • Print • # • ^

petak, 14.01.2022.

Bježanja

Prije svega, ponovno ću primijetiti kako interakcija sa drugim blogerima služi kao sjajna inspiracija za pisanje; ova moja sad već – tako pretenciozno rečeno – serija postova o mogućim lutanjima i hodanjima, bila je od strane kolegice Dvi-tri riči ispod posta o Samoborskom gorju prokomentirana time da će odustati i popustiti svojima radi odlaska u planinu. Mislim da sam već više puta na tu temu pisao okolo po blogovima, a vjerojatno i kod sebe, i zavrijedilo bi to zapravo samostalan post; makar neki postić; pa – evo ga.

Planinarenje, hodanje, lutanje, bilo što - što predstavlja micanje tijela na dvjema vlastitim nogama izvan vlastite kuće i dvorišta, u osnovi uvijek predstavlja – bijeg. Čovjek možda uopće nema potrebu bježati; dobro mu je kod kuće – u svojoj koži i svome životu; zato, draga naša Dvi-tri tiči: preozbiljne su to stvari da bih ja tu bio ikakav savjetnik – vjerojatno si ti svojim životom zadovoljna i ispunjena – pa nemaš potrebe za nečim dodatnim. Uopće to ne bih promatrao kao nedostatak vrline: kao što sam nekoć davno ovdje vodio raspravu o tome je li dopušteno nekom tvrditi da Telč nije ljepši od Praga, tako i ja ovdje i sada, zauvijek – odričem samome sebi pravo tumačiti i tjerati ljude na to da u nekoj imaginarnoj i dalekoj, jedva dostižnoj prirodi nalaze ljepotu. Tko sam ja da tvrdim kako je na vrhu Oštrca ljepše nego u nečijem boravku?

Ono od čega ja osobno bježim, iako me kod kuće čeka sve najbolje i najljepše, i zapravo često, nakon što me počnu boljeti koljena ili leđa - pojma nemam što po tim šumama i livadama uopće tražim - jest to da u sebi imam neki neostvareni san o stapanju sa prirodom i svemirom. To je neka rudimentarna, teško objašnjiva misao koja me kopa otkada znam za sebe: naći sigurnost, dostatnost, ljepotu u svakodnevici – to je važno i prevažno; ne valja svojom zahtjevnošću biti teret ljudima oko sebe; ovo tu – to je problem samo moj i ničiji više: postoje na žalost ljudi koji su u svakodnevnom životu u stravičnoj neravnoteži; njima naravno da hodanje i boravak u prirodi sa samima sobom gode – jer će ako ništa drugo preispitati u miru ono što rade i možda uočiti što bi valjalo promijeniti. Tim ljudima bit će ipak važnije srediti prije svega ono što ih tišti i tako otkloniti uzrok njihovih nevolja; ali što uopće tjera u prirodu ljude koji su u svome domu puni kao brod?

Hajde, i to je sad prilično pretenciozno tvrditi – uvijek iza nas ostaje neka razmirica, neostvarena želja, neki nedosanjani san; nisu to prevažne stvari u životu samo ako smo dobre volje; ono što mi samome sebi predstavlja strašnu zagonetku jest to da znam da bih jednakim žarom hodočastio po šumama i da sam u životu sam kao prst, kao i sada – kada nedostaju još možda godina ili dvije da ostvarim sve svoje ovozemaljske ambicije; postavim sebi drage ljude na noge, odalečim ih od ovisnosti o meni (mislim, materijalne ovisnosti) i učinim ih ljudima koji će moći živjeti od plodova svoga rada.

Što je to što me u kišno popodne iz topline doma tjera slušati šušanj kapi na lišću i osjećati toplinu vlastita daha na licu; družiti se sa oblacima, travama, potocima? To može biti samo njihov značaj i moja malenost: sigurno i neoborivo saznanje o tome da se u njima krije smisao, punina i radost; da biti jedno sa svijetom jest naš konačni, davni i teško dostižni cilj i da sve što previše naglašava značaj sebstva, posebnosti, samodostatnosti van kruga ljudske zajednice – možda jest dobro, nenametljivo, lijepo, ali nije vrlina. To je tek moguća obrana od zla koje nam društvo može pričiniti. Čovjek, ako tako želi, ostvarit će sebe kroz odnose sa drugim ljudima; dapače – ostvarit će tako na neki način i zadatak produljenja vrste; ali od toga teško da možemo graditi smisao i pridavati tome značaj univerzalnog i vječnog. Prije ili kasnije suočit ćemo se sa licem beskraja.

Onu pravu istinu; pravi značaj i pravu puninu, moći ćemo naći jedino u suočavanju svoje osobnosti sa tim beskrajem: pred ono lice koje svi prije ili kasnije počnemo smatrati presudnim – stići ćemo sami; bez vlastitih žena i djece, ili nečega što smo u životu stekli. Sami, sa možda kakvim svinutim i nejakim štapom u rukama, koji nas je podupirao na kakvom dijelu puta, obično tamo gdje smo bili već slabi i puni sumnje; sami i nepouzdani kakvi već jesmo – jer smo tijekom života na svoja pleća tovarili uloge i davali si smisao koji nam zapravo ne pripada.

Možda je netko to lice ugledao kod kuće, na svome kauču, gledajući netremice u stop, ili u svojoj kuhinji – jer, kao što već sigurno znate – ja evo još i sada čvrsto držim kako univerzalnog recepta za sreću, iskupljenje, puninu – nema; možda je ta neka duša upravo tako dovela sebe samu do te točke savršenstva, pomirenja sa svijetom i nebesima – bez ikakva posebna fizičkoga napora (često sam, ne bez smješka na licu, što sada i ne smatram tolikom vrlinom, Najdražoj znao, mrseći joj kosu i gledajući u dubine njenih zelenih očiju, reći kako dragi Bog, kada Ona dođe pred njegovo lice, sigurno neće ostati gladan), ali ja to jednostavno ne umijem: moram tragati, i ići okolo, ponekad kao da me svi vrazi gone, i dovesti tijelo i duh do one točke umora i blaženstva da osjetim kako je povratak upravo to – povratak, i da je dobro imati se čemu vratiti; jer čemu si nešto gradio ako ćeš to što si gradio ispuniti prazninom.

Svatko će svoje vrhunce morati pronaći za sebe; uopće dakle nisam od onih koji bi tvrdili kako se svi takvi nalaze negdje iznad razine od barem osamsto metara nad morem. Neki su, možda, zakopani duboko u nama, pa nema tih svrdala i bušotina koji bi ih samo tako dosegli.

Ali, da valja tražiti – to me još nitko nije razuvjerio. Utoliko, pozdrav svima, i najte kaj zameriti.

14.01.2022. u 09:12 • 7 Komentara • Print • # • ^

utorak, 11.01.2022.

Razgovor

Jako me se dojmila ovdje jedna nedavna diskusija o broju mobitela umrle osobe kojeg se netko libi izbrisati iz memorije svoga uređaja, i o tome kako zapravo, kada ogolimo stvar do kraja – u našoj imaginaciji ne postoji razlog da se ta osoba, ukoliko bismo smogli snage pritisnuti tih nekoliko mjesta na ekranu – ne javi. Dapače, pojavilo se i nekoliko komentara o tome da je vjerojatno kako će se ta osoba javiti, ma na koji način.

Prije ili kasnije ovo što sam napisao zazvučat će čudno, jer neki unutarnji glas u nama (ako već ne tkogod od komentatora na blogu) sasvim grubo i pomalo bolno navest će nas na razmišljanje kakvo je uobičajeno, a tiče se argumenata o tome da ljudi odlaze, a ostajemo mi, i da razgovora sa drugom stranom nema.

Što bi sad ovaj čudak, razgovarao sa mrtvima; zar nije dovoljno buke na ovome svijetu što je proizvodimo mi, živi?

Kao što već vjerojatno nije ostalo nezamijećeno, kada o nečemu pišem, trudim se naglašavati kako ponajprije ono što želim reći predstavlja nekakvo moje osobno i pojednostavljeno iskustvo; mislim da sam već dovoljno puta istakao kako ne znam nikakav univerzalni recept za sreću i da se grozim svijeta u kojemu bi svi mislili isto (ili još gore: u kojemu bi netko to od nas tražio; a takvih je već bilo iza nas, ohoho). Zato u ovoj svojoj crtici neću niti pokušavati dati nekakve odgovore ili komentare na pitanja i misli koje sam iznio u prvom odlomku; svjedočit ću o tome što sam sam na svojoj koži iskusio.

U mojim dvadesetima, baš nekako nakon što se rat razbuktao, kao da nije bilo dovoljno to što me i on usisao u svoj vrtlog (iz kojeg sam se, srećom, zdrav i živ vratio), zbile su mi se u niti tri godine i smrti roditelja: majka je preminula praktički s nogu (iako je dugo bolovala od kronične bolesti), a otac – dobrim dijelom shrvan i tim događajem, iako su posljednjih dvadeset godina svoje veze više proveli odvojeni nego zajedno – otišao za njom ubrzo (zaspao i prestao disati; tako sam ja to sebi objasnio, čak i u priči koju sam ovdje već napisao negdje prije godinu dana pod naslovom Jedan, jedan, dva). Nije sad bitno to kako sam ja sam ustanovljavao činjenicu smrti (u drugom slučaju skačući na visini od tridesetak metara sa balkona na balkon zgrade), bitno je to što se zbilo u času kada je njih oboje, odnosno ono što je od njih ostalo – prekrila teška betonska ploča nedaleko arkada. Ljudi su se razišli svojim poslovima, a ja sam sljedećeg jutra, kroz kišne kapi, sklanjajući se od njih pod gustom krošnjom obližnjeg ogromna bora, zbunjen pogledavao prema grobu pokušavajući naći odgovor na ta pitanja, noseći u kaputu čitav niz sasvim osobnih stvar koje su im pripadale i ne znajući što i kako s njima dalje. Čitava proljeća negdje u dnu džepova moga kaputa ostale su tako njihove osobne iskaznice sa nasmiješenim fotografijama, ili brijač moga Staroga, ili malena olovka sa poklopcem za aplikaciju inzulina moje Stare. Što je trebalo uraditi sa tim stvarima, koje su im još nedavno značile život? Stari se nikada, baš nikada u životu nije uputio među ljude a da se ujutro ne obrije, makar to značilo i ustajati u cik zore; Staroj je život ovisio o spasonosnoj inekciji, jer u to doba još dijabetičari nisu imali privilegiju da mogu – kao danas -kod kuće izmjeriti vrijednost šećera u krvi (ili se barem Stara i ja kao neuko i lakovjerno dijete za to nismo uspjeli izboriti), pa su o tome je li šećer visok ili nizak morali nagađati iz simptoma koje osjećaju. Naučio sam tako već negdje sa petnaest, po uputi odraslih oko mene, gledati u mamu kao u hodajući laboratorij: sada će početi crvenilo u licu, ili bljedilo, ili će joj ruke drhtati, ili će početi nepovezano pričati, ili žeđati. Svi su me učili da će mama umrijeti od šećera, ali me nitko nije naučio da bi mogla umrijeti od srca, jer šećer je vrag, i kopa po čovjeku kao rudar po zemlji; polako i tanko i sigurno, pa čovjek zapravo i ne može umrijeti od šećera, jer će ili on ili ovi oko njega već nekako reagirati, ali može umrijeti od toga što taj šećer čini organima u njegovu tijelu kao neki podmukli saboter. Ili Stari: poštujući sustav, kako je to već red, jednako kao i sa brijanjem, po velikom vjetru otišao je bez svoga šešira u daleku poštu, jer u našoj zemlji poštari nisu plaćeni za to da se – donoseći preporučene pošiljke penju na sedmi kat – pa je dobio upalu pluća, i u njemu se rodio nekakav mjehur koji je putovao krvotokom kao tat, sve dok ga noću, u blaženstvu i spokoju sna nije i ugušio.

I tako, nađeš se sa svim tim znanjima za koje si još jučer mislio da su važna pod krošnjom bora pored groba, i ruke i džepovi puni su ti još donedavno buktećeg života, ili onoga za što si mislio da taj život jest, a onda već u sljedećem času – shvaćaš da se radi samo o mrtvim stvarima, i da su tvoje misli tek nekakva sve slabija i slabija kemija, impulsi, nestajuća struja što je još jučer kolala kroz nas kao snažna rijeka, a sutra već bit će mrtvi rukavac. Upravo ta misao o struji, rođena u meni pod tim starim mirogojskim borom na kojemu odavna već nema niti jedne jedine iglice što me štitila od kiše, povezala mi se sa ovom mišlju o telefonijama i memoriranim brojevima: kakav je to poredak brojeva, koja kombinacija, koja formula koja označava naše postojanje, i zašto ta formula ne bi važila i negdje tamo, kamo smo pošli, htijući to ili ne, mireći se sa onime što nam je suđeno kao sa tmurnim i snažno otpuhanim oblakom nad mirogojskim ukapalištem.

Dugo već ne sanjam majku i oca; bili su to neki nadrealni prizori sna u kojima je otac nasmiješen i duge sijede kose ulazio u dvorište pitati me koliko ima do tramvajske stanice, ili me mama, vičući preko trećeg susjedovog plota - uvjeravala da će ona odvesti dijete u vrtić ako se meni žuri na posao. Hvala Bogu, selio sam od tada već nekoliko puta; neke su selidbe bile posljedica pukog bijega od nevolja koje su stizale, a posljednje bome i plod odabira, pa se u svemu tome kaosu među starim vojničkim čizmama, božićnim nakitom iz ranih tridesetih godina prošlog stoljeća ili spremljenim uvojcima moje kose kada sam bio jednogodišnja beba (sačuvala ih je Najdraža, ne brinite!) – zagubila i ta moćna gomilica njihovih osobnih stvari, dokumenata i robe. Srećom, pri prvoj takvoj selidbi, jednostavno sam iz sobe pokupio svu njihovu odjeću, svezao je u dva stara poveća kaputa i odnio kao vreće u obližnji ured Caritasa; tko zna što je još tamo bilo i otišlo sa time, ali sam nekako osjećao da je red da ode i da otići mora.

Danas, kada me se pita javljaju li se majka i otac i pričam li s njima, s gotovo ponosom i radošću, makar i u bradu odgovaram da kako ne: zapravo, javljam se ja njima – često, uporno i ustrajno; naginjući glavu ispod kakve bogate krošnje u šumi nad kojom se nazire moćno nebo, ili promatrajući što rade moja djeca i ne znajući koliko bi to što rade – ili ne rade – moglo biti važno za njihov život, a ne znaju da ih promatram; ili pak dok prelazim kakav pješački most, gledajući u mutnu i brzu vodu što teče pod njime. Bocnem ja te ljude preko – povremeno, tek toliko da se javim; uopće nije problem sa brojevima – lako je, samo trebaš biti odvažan i znati što ćeš reći.

Znati pokazati im da nisu živjeli i umirali tek tako, i da ta moćna i šumna rijeka koje smo svi dio, neće zamrijeti kada ja sklopim oči – upravo ono što su i oni htjeli za sebe. Da je važno konačno i zanavijek zaboraviti mrtvo i živjeti živo: jer samo ono što je umrlo može oživjeti, i samo ono što je živo bilo, može umirati.

Naš se život zapravo u dobroj mjeri sastoji tako i iz razgovora sa mrtvima: sa onime što je od njih ostalo u nama; onime što nas je izgradilo i oblikovalo; jer dobrim dijelom mi smo tvorevina onoga što su nas naučili i što smo vidjeli od drugih, učeći od njih primjerom i djelima a ne pustim riječima. Iz tih djela u nas dolaze misli, riječi, osjećaji; čitave rijeke razgovora teku u nama sve jače i sve dublje, što smo stariji, jer sve više stvari iz stvarnosti prelazi u sjećanje. Svaki puta kada nešto učiniš – ili propustiš - sjetiš se nečeg takvog; pobratimstvo duša u svemiru ne obuhvaća samo duše nas, hodajućih, srodne u patnji ili veselju; ono je puno šire i dublje, i obuhvaća prostor duboko u vremenu; ako je vrijeme uopće nešto što je važno, ili nam služi samo za neko mjerenje ovoga tu i sada, ili onoga što je bilo. Dragi ljudi koji su nas izgradili postaju uspomene; one su snaga i tkivo koje nas tvori, održava i bodri u svim brzacima sadašnjice, kao snažan zalog trajanja u dobrom i lijepom.

Hvala Bogu, neka stvari idu svojim tijekom: prvi sljedeći broj kojeg će ljudi morati brisati iz svojih uređaja trebao bi po prirodnom tijeku stvari biti moj. Obrisali ga ili ne; svakako ću im se javljati na njihove pozive, a i bez njih: nema dana da ih neću, ovako kao vas ovdje nemuštim prikazima planinarskih lokacija, daviti podsjećanjem na to da niti jedan dan na ovoj planeti nije zavrijedio da ga se izgubi. Da se temeljito i zanavijek zaboravi na ono što je bilo – uključujući i mene – i živi tiho, nenametljivo i mirno; zadovoljan, pomiren i sam, stavljajući nogu pred nogu u svaki korak kao da bi mogao biti jedan od posljednjih; kako to već ide u onim pričama o sretnim završecima.

11.01.2022. u 12:01 • 11 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 10.01.2022.

Tscheppaschlucht

Neću puno i dugo.

Naime, meni se nakon ove odluke australskog suda u slučaju Đoković - postavljaju dva odlučna pitanja. Prvo se ne tiče Novaka, a to je pitanje kako ova civilizacija obožava ljude koji imaju para, a ne brinu je puno ljudi koji su obični, pa njima može smjestiti i desetogodišnji postupak za nešto (bilo što, ali desetogodišnji, da je crni vrag u pitanju).

Drugo, i ne manje važno, tiče se itekako Novaka, i ako on ima ikakav kredibilitet da se pozove na tu neku potvrdu o preboljenju covida, kako onda ima obraza pogledati u oči ljude s kojima se družio i zarazio ih dok je trebao biti u izolaciji. Ili je imao Covid, pa je trebao biti u izolaciji, ili nije imao covid, pa sada ne govori istinu.

I eto, sada kada mi koji smo nešto legalno obavili, produljili putovnice, pribavili legalne potvrde i sve nešto tako, bez muljanja, poznanstava, ili ne daj Bože potplaćivanja - dođemo na granicu nekakve Austrije, kako će ti ljudi na nas sve gledati: kao na poštene ljude, ili kao na ljude iz država u kojima zapravo malo možeš vjerovati i službenim potvrdama koje su izdale državne institucije?

Kakvi su to doktori koji izdaju potvrde koje su izmaštane, ili sestre koje išpricaju cjepivo sa strane pa upišu da je aplicirano, ili države koje ne kažnjavaju ljude koji šeću okolo zarazni, ili arhivari koji prodaju dokumentaciju koju ne bi smjeli za jedan ručak, ili tko zna koje sve ne javne službenike koji će svoj posao, kredibilitet ili autoritet prodati za tko zna kakav sitnež, uslugu, ili jednostavno iz straha?

Gdje je onaj čovjek koji je u proljeće 2020. tamo negdje u Zagorju masno kažnjen, jer je osmi dan samoizolacije, a nije bilo ništa ni članu njegova domaćinstva koji je imao pozitivan test, a kamo li njemu - razvozio gnoj na polje, dakle radio posao koji nije mogao trpjeti odgodu?

Nije to sve do novaka i staraca. Do nas je.

Što ćemo mi uopće tamo na nekom Bad Radkersburgu, ili Ljubelju, spuštajući se i bezbrižno lebdeći na laganim zavojima prema Tscheppaschluchtu, dragi moji ljudi?

10.01.2022. u 18:51 • 10 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 09.01.2022.

Mjera

Brojeći uporno po tucet slogova
slagat' ćeš rime u ledenim noćima
- tiho zazivajuć' milost od bogova -
gledajuć' srcem - što ne vidiš očima.

Puste su staze iz pradavne mladosti;
sjećanja puna je noć naša baš svaka.
Žedni smo spokoja i trunke radosti;
al˘ život sila je nemirna i jaka.

Teške su godine iza nas ostale -
i gle, u njima su časovi blagosti
baš kao krošnje što bujne su postale
od golog granja – cvjetovi dragosti.

Tek će nam poznati večernji čemeri
zborit' o tom' što nas na sjetu već tjera:
šapćuć' da vremenom ljubav se ne mjeri;
al' da, jest: ljubav je vremenu tom mjera!

09.01.2022. u 17:22 • 12 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 06.01.2022.

Oko ušća Krapine u Savu, i šire





Na samom zapadnom rubu zagrebačke ravnice, tamo gdje je nekoć bila skela za Samobor (južno od Podsuseda; ta je skela opisana u prvom izletu Hrvatskog planinarskog društva i pohodu na Samoborsko gorje negdje krajem devetnaestog stoljeća), i gdje najjužniji obronci Medvednice strmo silaze do Save, toliko strmo da je za pravac sjever-zapad čak morao biti probijen i zasada (barem mislim) jedini tunel na zagrebačkom području koji nekuda vodi (onaj u Dolju, je li, stoga ne računamo), prestaje gusto naseljena civilizacija i počinje područje kao stvoreno za lutanja, šetnje i besposlene namjernike, koje se širi uz doline Krapine i Save. Ako dolazite busom, to će opet biti najbolje, jer se nećete morati vraćati na isto mjesto, pa ćete moći zaokružiti priču prelazeći potoke i rijeke pješke. Na žalost, kada to činimo vozilima, najčešće smo potpuno nesvjesni što prolazi ispod nas, i koliko je snage i ljepote u prizorima kojih se lišavamo tek tako.

Tko ima vremena i volje, sići će još u Podsusedu, pa se preko starog grada Susedgrada uspeti na vidikovac Meglenjak, kojeg sam ovdje već više puta opisivao, a potom sići u Jarek. Oni drugi sići će sa busa za Bistru ili Zaprešić upravo u tom Jarku Donjem, gdje valja južno - odnosno jugozapadno od ceste naići na stari, prastari most bivše ceste iz Zagreba za Maribor, koji vodi preko rijeke Krapine, a nalazi se praktički uz željeznički most pruge koja od Zagreba vodi za Sloveniju. Tu prije svega ne bi trebalo propustiti vidjeti nedaleko ušće Krapine u Savu (opisano kod mene na blogu negdje u prvom ili drugom mjesecu korone), koje predstavlja čak i neko zaštićeno područje u ornitološkom smislu, premda nije daleko od pruge i prometne ceste; zatim se vratiti do mostova, pa se uz napušteni bunker valja uz nasip kojeg ćete ugledati (ili po nasipu) uputiti od ceste, na jugozapad, sve do jugoistočne obale jezera Zajarki (zaprešićke rivijere) i tamo preći potok Lužnicu.

Putevi koji slijede bit će ucrtani na Google Mapsu ili Navigatoru, ali vi nekako – barem jednako kao i ta pomagala – slijedite svoj impuls, pa se uputite – ako se radi o zimskom podnevu – negdje za suncem, ili onime što se od njega na nebu nazire. Upravo u tom pravcu morat ćete naići na zanimljiva raskrižja sa lovačkim čekama, pa se uputiti za zovom fazana ili zasljepljujućom svjetlošću naše zvijezde, prema šumu rijeke Save – cilj vam je skela u Medsavama, do koje je moguće doći uz lovački dom u Vrbini. Pri tome nekoliko puta će se staza praktički dodirnuti sa zelenom i srebrnom rijekom ljepoticom, pružajući nezaboravan pogled na nju iz šumaraka sa sjeverne obale. Svako malo za odmor se nudi poneki panj, ali neće to biti tako dugo lutanje, i naići ćete na asfaltnu cestu koja se spušta na skelu.

Prijelaz rijeke skelom, pa još bez automobila – svaka sličnost sa Odmetnikom Joseyem Walesom je sasvim slučajna, zar ne? Ovdje ćete sasvim sigurno punim plućima osjećati snagu i ispravnost svoga puta, kao da ste u tom sjajnom filmu, ali vjerujte da nitko neće puškom gađati sajlu dok prelazite vodu, tako da ćete sasvim sigurno i šarmantno završiti na južnoj obali.

Eh, na toj obali slijedi prava dilema. Mislim, da su dobra stara vremena, nikakve dileme ne bi bilo, već bi se valjalo uputiti uzvodno uz Savu, što asfaltom a što makadamom, u nedaleki Samoborski Otok, gdje bi vas u restoranu Dva ribiča čekali nezaboravni lenjaci (malo kraće ribe od pastrva sa još manje masnog mesa), pečeni u kukuruznom brašnu uz domaću krumpir ili grah salatu sa bučnim uljem. Ovako, možete se tim pravcem uputiti u ne tako daleki Samobor (mislim da nema niti šest kilometara), ali put u cjelini vodi asfaltom, pa je najbolji za one koji guraju pedale. Pješaci namjernici stoga će u trenutnom izostanku gastro delicija krenuti lijevo, praktički nizvodno uz Savu, makadamskim putem uz nasip prema Strmcu Samoborskom, pored predivnih polja i sa širokim vidikom - na Medvednicu pred nama i Samoborsko gorje iza naših leđa.

Neka vas na tom putu ne zavaraju mostići što svako malo vode prema civilizaciji (jedan takav mene je prošlog proljeća odveo do igrališta Save u Strmcu, što neće propustiti primijetiti moji vjerni čitatelji), već se držite tog puta, pa ćete njime stići sve do Strmečkog jezera. Južno od njega popustite zovu, pa se konačno uputite ka jugu (jer inače biste došli na prekrasni šljunčani sprud Save točno nasuprot ušća Krapine, gdje smo već bili na početku hodanja, i odakle se morate uputiti ispod bučne zagrebačke obilaznice sve do podsusedskog mosta), i tako ćete doći i do asfalta, autobusa, dućana, krčmi… sve to neću više opisivati, jer nema smisla – koliko ljudi toliko ukusa, ali ja bih se na vašem mjestu još malo, malo strpio, pa hodao tek još nešto više od pola sata (naravno – kako bi drugačije nego – Savskom ulicom) sve do glasovita restorana Sevdah praktički na obali Save (sjajan bosanski lonac) ili do legendarnoga Suhine kod samoga nasipa, još uvijek na samoborskoj strani podsusedskoga mosta. Ako pak više preferirate efikasnost od hedonizma, preporučam ćevape ili gablec kod dvorane Sutinska vrela sa podsusedske strane mosta, ili pak nedaleku pivnicu Medvedgrad, a u Podsusedu se nude opcije povratka vlakom ili autobusom.

Sve u svemu, prednost ovog puta jest u tome što (ako izbjegnete dio od Podsuseda preko Meglenjaka do Jarka) nema baš nimalo penjanja, pa ćete se najvećim dijelom kretati kroz lijepe travnate ravnice i polja. Kao stvoreno za nekakav malo dulji lijepi dan pri kraju zime, nakon što se otope snjegovi i granu prva sunca koja bude misao na proljeće. kalendari su se odavna već poremetili, pa vjerujem da nakon uobičajenog vala ciklona krajem siječnja i početkom veljače, slijedi razdoblje kao stvoreno upravo za ovakav poduhvat. Jedino što to doba godine u veljači neizostavno uključuje i medvjeđi luk na strmim padinama oko staze za Kamenite Svate, koji će već tada izniknuti, a to bi značilo da se dionica oko Jarka nipošto ne bi smjela propustiti. Ali, to su već druge teme; ako bilo tko ponukan ovim mojim postom pokuša ovakvo što – barem u nekom dijelu, ako ne u cjelini, vjerujte da će biti malo radosnijih od mene. Zapravo, jamčim da će onaj tko to izvede, sigurno biti jedan od njih.

06.01.2022. u 17:06 • 9 Komentara • Print • # • ^

utorak, 04.01.2022.

Prijedlog: Samoborsko gorje







Nastavljamo sa uputama za hodanje i izlete, umjesto dociranja (ako nagovaranje za izlete ne smatrate dociranjem). Lijepi dani slijede krajem tjedna, a to je idealna prilika za skoknuti do Samoborskog gorja, tko može. Ovdje je bolje ići autom (u niže opisanoj varijanti), iako mislim da do Šoićeve kuće ili barem do Smerovišća mora voziti neki autobus (mislim, vozi, ali je pitanje kada, a to provjerite na stranicama Samoborčeka ili Autoturista), barem par puta dnevno. Izlet kojeg smo mi poduzeli u srce toga gorja ovog ljeta, meni osobno jedan je od tri ili pet najljepših izleta u našoj domovini, a obuhvaća stazu koja od Velikih vrata dolazi do Oštrca, te u stvari predstavlja dio staze između Japetića i Oštrca.

Japetić i Oštrc dva su najmarkantnija vrha tog gorja, a dijeli ih cestovni prijevoj Velika vrata, preko kojih vodi cesta koja je sa samoborske strane asfaltirana, a kao makadam spušta se prema Jaski. Nakon što se prođe Smerovišće, možda tristotinjak metara prije Šoićeve kuće (nekada legendarnog planinarskog doma, a sada – barem ovog ljeta – van funkcije) treba se početi penjati kod putokaza koji nas lijevo od ceste (gledano iz smjera Samobora) vodi na Veliki dol. Taj dom predstavlja neku laganu točku uspona, jer se do njega može doći i sa druge strane brda, od juga – od Ruda, također za nekih četrdesetipet minuta. Livade u blizini doma ljeti su pune hlada pa predstavljaju idealnu točku za odmor uz potočić, a zimi se može i sanjkati. Osobno mi je kod tog doma jedna od najljepših stvari to što su nekoliko klupa u šumarku položene prilično blizu vrha brda, tako da je moguće sjediti u hladu drveća (ili se grijati na zubatom simskom suncu koje prodire kroza nj kada nema lišća) i promatrati vidik sa prilične visine. Nije bez razloga naziv jednog od obližnjih vrhova – Ptičji vrh; to je osamljena i istaknuta travnata glavica što se sa južne, rudarske strane uzdiže pored staze od Braslovja na Oštrc.

Staza od ceste za Šoićevu kuću do doma na Velikom Dolu lagana je i taj put traje nekih četrdesetipet minuta, a potom prema Oštrcu slijedi pravi raj: ulaz na područje gorskih livada i visokih travnatih proplanaka punih svakojakog bilja i cvijeća, sa kojih se pružaju prekrasni vidici na sve strane. Do Oštrca ima još negdje toliko koliko i do Velikog Dola, a od doma na Oštrcu do vrha još možda desetak minuta uspona. Sa vrha se pruža krasan pogled sve do Kleka, Alpa ili Medvednice.

Nakon odmora kod doma na Oštrcu, put nas dalje vodi prema zapadu, i taj dio puta u stvari predstavlja njegovu najveću vrijednost, jer se svako malo lagano penje ili spušta (nakon nekog vremena je i desni odvojak sa gradinu Lipovec), a uglavnom ide hrptom brda, tako da pruža pogled i na jednu i na drugu stranu. Pri kraju se spuštamo niz šumovite padine Stražnika i dolazimo do asfalta (to je spomenuta cesta za Jasku i tu ćemo morati spuštati se nekoliko stotina metara asfaltom, a potom ponovno planinarskim putem kroz selo Lipovec, pa onda još malo do Šoićeve kuće i početne točke s koje smo krenuli.

Ako vam pak ne odgovara vozni red busa, imajte u vidu da je moguće obrnuti stazu kretanja, pa doći prvo do Lipovca busom, pješice se popeti nekih pola sata na Velika Vrata, zatim sa njih za oko sat i pol-dva doći do Oštrca i još pola sata do Velikog Dola, i onda se drugom stranom brda spustiti prema jugu u Rude – tamo sigurno ima više buseva tijekom dana. Na koncu, od Velikog Dola preko predivnog Palačnika pa sve do samog Samobora ima možda oko sat i pol hoda; nije niti to nemoguć pothvat, posebno ako se ima u vidu okolnost da brda oko Palačnika obiluju kestenima i gljivama ujesen.

Pokušavajući približiti i olakšati ovakvo hodanje, shvatio sam da na webu Planinarskog saveza Hrvatske postoji .gpx trag baš svakog izleta u Hrvatskoj. Ako niti to nije dovoljno, tamo imaju i tzv. Interaktivnu kartu Hrvatske: upotrebom lokacije na mobitelu stvarno bi se čovjek tu teško mogao izgubiti.

Samoborsko gorje razvedeno je, pa nema neku izrazitu središnju točku, a i vrhovi na njemu nisu baš pogodni za dolazak vozilom, kao na Medvednici, tako da ćete tu sigurno čak i nedjeljom zateći manje ljudi. Dok je Medvednica gotovo u čitavom području od Podsuseda do Lipe ista priča (šumovit hrbat i dvije padine, sjeverna i južna), osim nešto kod Hunjke, Petsto stuba (meni najljepši dio) ili Gorščice, u Samoborskom gorju nas čekaju puno raznovrsniji doživljaji; ima tu svako malo i livada, i šumaraka, i crnogorice, i penjanja i spuštanja na istoj stazi. Ono što je zapravo najzagonetnije, to je činjenica da se čovjek praktički osjeća kao u nekom nižem alpskom području; pogotovo za toplog ljetnog dana prožetog kakvim-takvim vjetrom koji će otjerati izmaglicu i proširiti vidike, jer već i sama nadmorska visina nudi čovjeku sasvim pristojno osvježenje i za najvećih vrućina. Lijep je dio i oko vrha Plješivice (može se autom do prijevoja Poljanica gdje je lovački dom, pa onda niti sat vremena na vrh), a poseban doživljaj ljeti – bar meni – predstavlja mogućnost kružnih tura sa spavanjem u nekom od domova u središtu, tako da uz dobru ekipu (ili bez nje) možete provesti čitav vikend u sjajnom okruženju. Problem nije niti voda, jer često na dva-tri sata razmaka imate neko selo ili dom gdje se zalihe mogu nadopuniti, a ima i dosta prirodnih izvora, ili pak potoka – ako ne za piće, a ono barem za osvježenje.

Ne smijem zaboraviti niti ovo: na Samoborsko gorje nastavlja se slabo naseljeni i pomalo već mistični Žumberak; kraj puno lošije povezan autobusnim vezama, ali vrijedan svakog truda za istraživanje. Mislim da još i dan danas barem subotom, ako ne i nedjeljom - iz Samobora rano ujutro kreće autobusna linija za Gornju Vas, srce Žumberka koja vam omogućuje da u svitanje dođete tamo; iznenadit će vas predivna netaknuta priroda, pitomi brežuljci i gotovo napuštena, plodna zemlja. Taj izlet omogućuje da se u jedan dan spuštate prema civilizaciji polako, bez ikakvih većih napora, makadamom i nešto malo planinarskim putevima, berući u praktički svako doba godine ponešto – od medvjeđeg luka u veljači, preko kamilice, gloga ili trešanja za topla vremena, pa sve do mrkih trubača u studenome. Nezaboravne su mi noći provedene pod zvijezdama uz potok Breganicu daleko od svake civilizacije, u doba kada još nismo marili niti za granice, krpelje, cijene benzina ili prijenosne frižidere, a kamo li za gps signale, autane ili druga dezinfekcijska sredstva osim rakije; doba kada su kruh pečen na jajima koja bismo usput dobili od neke dobrohotne bakice, ili jedna pašteta sa lukom, ili uzduž prerezan jeger nataknut i zapečen na nekoj šibi - predstavljali neslućenu gozbu. Doba kada smo dijelili sve što smo posjedovali kao neki indijanci, sluteći da sav poduhvat nema nikakvog smisla ako se u njemu baš svi ne budu osjećali dobro. Davno, izgubljeno doba kada je jedno javljanje zabrinutoj majci sa neke lokalne govornice ili šanka usputne birtije predstavljalo jedini kontakt sa civilizacijom i kada su baterije za tranzistor bile pravi pravcati kapital.

Sjećam se i nekog sada malo bližeg vremena kada smo tada još malena kći i ja morali izbivati iz kuće kako bismo Najdražoj ostavili mira i vremena za učenje gradiva za državni ispit, što nam naravno uopće nije teško padalo, pa smo tog proljeća znali po čitav vikend sa spavanjem na Oštrcu ili Japetiću provesti u Samoborskom, a nagrada za uspon znale su biti kakve domaće palačinke ili krafne negdje po opisanim domovima (da ne pričam kako su se gazdarice znale oduševiti nad šestogodišnjim djetetom koje samo nosi svoj veliki ruksak, vodi tatu u planine i još iz tog istoga ruksaka, bez obzira na vremenske prilike, za večernji ugođaj vadi crvenu baršunastu haljinicu, taman za uz gojzerice). Nikada neću izbrisati iz pamćenja kako šestogodišnje dijete preko duge zime zaboravi glasanje pijetla, pa prvog koji na proljetnom izletu naiđe umjesto „kukuriku“ doziva „kukuru“. Hajde, ni legendarni jaskanski portugizac nije na tim dionicama odmagao. Ah, dobra stara vremena bez mobitela pa i televizije; kada smo se znali zabavljati uz karte, šah, glazbu sa tranzistora ili jednostavno – razgovor sa ljudima, koji bi kroz neko vrijeme mogao prerasti u bilo što i bilo koju temu od nogometa ili kuhanja do filmova ili planinarenja, samo ne u politiku, podjele i mudrovanje.

Samoborsko gorje, to je pravi biser na dlanu. Ako vam je Sljeme previsoko, a Julijske Alpe ili Soča predaleko, pokušajte iz okolice Zagreba pronaći svoj kutak raja na tom mjestu; teško da vas tamo baš ništa neće privući. Dan kojeg možete zaokružiti tamo, sigurno nećete držati izgubljenim.

04.01.2022. u 17:10 • 17 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 02.01.2022.

Preko Glavice putem osmice






Dosta je hajki; jedini pritisak kojem bi – nemojte me niti pokušavati razuvjeriti – valjalo popustiti, odnosi se van svake sumnje na činjenicu da je većina nas nekoliko dana uzastopce jela više nego bi trebalo ili nego što inače jede, uz još manje kretanja nego što se inače prakticira, a to može značiti samo jedno: suhe kekse, voće i termosice sa čajem u pinklec, gamašne i gojzerice na noge – i u šumu. Nedjelja je, sunce će sijati čitav dan, što nam još treba više od toga?

Naš današnji odabir nije baš kratak izlet, jer i jedenje je bilo za pamćenje, a taj izlet zasniva se na legendarnoj stazi broj osam koja od vršnog dijela Medvednice vodi na zapad. Jedinica, to je ona staza koja spaja sve najveće planinske atrakcije, a osmica se šunja iza leđa, puno sjevernije. Zato valja ustati prilično rano i uhvatiti autobus već oko osam sati (jer ako ćete ići vozilom, morat ćete se vratiti tamo gdje ste parkirali, a to je za ovakve planove – neprihvatljivo).

Već u devet ulećemo na Črnomercu u lukšićki autobus, pa desetak minuta kasnije ne vjerujemo očima da nam ne trebaju ni rukavice, a kamo li buhovi na glavama. Penjemo se krateći cestu za Medvedgrad, pa potom na Glogu savladavamo veći uspon do Omladinske staze i potom lagano, uz nekoliko kratkih sjedenja na panju, stižemo do Grafičara već negdje prije jedanaest sati. Rano je za grah, barem nekima, u koje inače ni bih spadao, ali moj plan da se danas skine više kalorija nego inače ne želim osujetiti. Zato sam pojeo jednu juhu i jednu štrudlu, i popio jedan čaj, a uz juhu sam močkao i drobio nekoliko dobrih grisina. Bila je to količina tekućine i topline koja je dala sasvim dovoljno da se krene dalje, pa zadovoljni odnosimo tacne sa praznim tanjurima gazdarici, pakiramo se i shvaćamo da ništa od vrha danas; em je previše vremena prošlo, em su planovi ambiciozni, a i u vršnom dijelu, gdje se može automobilom do gotovo svake točke, defintivno je previše ljudi za naš ukus.

Zato, već negdje oko podneva - put pod noge do Grajfove kopanje – to je nadstrešnica na putu što prolazi sjeverno od Risnjaka, i tu nas put umjesto ravno prema slapu Sopota, vodi desno prema Ponikvama. Staza konstantno jedva primjetno silazi, pružajući već nakon nekog vremena prekrasne vidike na sjever, kroz ogoljena stabla, prema Zagorju. Negdje na polovici puta otkrivamo jednu sasvim nepoznatu i novu varijantu – naš stari plan da se šećući spajaju administrativne jedinice (pogotovo kada se to ne smije) dobiva novu mogućnost: sa osmice evo – uočavamo silaz udesno prema Poljanici Bistranskoj, što znači da se za nekih sat-sat i pol otamo može doći do tog raskršća, a tek nekoliko koraka niže je drugi odvojak na jug za slap Sopota (najviši slap Medvednice), a tim i Vrapče! Dakle, otvara se mogućnost da se za nekih tri sata hoda dođe od Bistre do Vrapča, što neslućeno šiti perspektive za vrijeme u kojem će dani biti dulji. Slap smo već više puta posjećivali, pa nam se ne da silaziti obzirom na duljinu puta koji je pred nama. Zato kroz prvo oveće blato nastavljamo prema Ponikvama.

Ukupno od Grafičara pa do Glavice ima nekih preko dva sata, možda i dva i pol; do Glavice i Ponikvi se može vozilima, pa bježimo glavom bez obzira jer je broj ljudi u okolici prevelik. No, već nakon nekoliko stotina metara staze 2A i 2B za pravac starog doma na Bizeku potpuno su prazne; valja požuriti jer već iza četiri-pola pet u šumi se više neće vidjeti ništa. Jest da smo ponijeli baterijske naglavne lampe, ali umor nas pomalo već savladava, i ne bi valjalo eksperimentirati. Put prolazi preko starog kamenoloma Bizek, a zatim strpljivo valja uhvatiti ponovno stazu broj jedan, koja ovaj puta dolazi zdesna od Kamenih Svatova.

Mi ćemo naravno (nakon usputne okrepe na nekom panju, koja se sastojala od ostataka grisina i tri lijepe naranče) lijevo – prema Podsusedu, a kod Meglenjaka ćemo propustiti predivan pogled (opisan i dokumentiran ovdje negdje u prosincu 2017. i još sigurno koji puta iza toga), pa ćemo konačno s prvim mrakom sići do Jarka i legendarne birtije Nirvana (koja vikendom ne radi). Sve skupa nekih šest sati hoda, možda i sedam, a od toga prvih sat i pol penjanja; istinu da vam kažem – nije me previše interesiralo, jer kada sam u prirodi, zapravo mi je cilj što više vremena provesti u tom raju; nije baš lako, ali vrijedilo je.

Ako vam se ne da penjati, možete autobusom stići do Grafičara (od Mihaljevca), pa tako uštediti trud i skratiti priču za najmanje dva sata hoda. Što dani budu dulji, i pritisak će biti manji; zašto ne provesti praktički čitavo vrijeme dana vani? Ako vam se ne da hodati toliko, možete se preko Glavice spustiti u Gornji Stenjevec (silaz je dosta strm, ali uređen stepenicama, tako da nije opasan radi klizanja, ali jest za nekoga koga bole koljena); možete i od slapa Sopota sići u Gornje Vrapče (to je puno kraća varijanta), a sve planinarske staze na Medvednici imaju brojeve, tako da je dovoljno uguglati „staze medvednica“ i izabrati onu koja vam odgovara.

Za one koji se lošije snalaze, postoji na stranici planinarenje.hr i mogućnost skidanja .gpx varijante puta koju unesete u neki program na svom mobitelu (npr. Navigator), a postoji i aplikacija Moje Sljeme. Konačno, na webu HGSS postavljene su nevjerojatno jasne i kvalitetne specijalke sa kojima se teško tko može izgubiti. Put pod noge, jer sigurno je da ćete snimiti i bolje fotografije nego što sam to ja danas učinio; važno mi je zapravo bilo slikati očima i šutnjom.

Osmica je tako danas odrađena u komadu; nakon dugo, dugo vremena parcijalnih poduhvata. Lijepa je spoznaja da čovjek svojim nogama može dospjeti bez ikakva pitanja i problema, nezavisno od bilo čega drugoga osim zdravlja i volje, prilično daleko, i da mu za to ne trebaju vozila, novac, dozvole, ili neka značajnija oprema. Možda najvažnija stvar u toj priči zapravo je zadovoljstvo koje mu takva spoznaja, a bome – i aktivnost nudi.

02.01.2022. u 19:28 • 12 Komentara • Print • # • ^

subota, 01.01.2022.

Hajka



Tradicije su tu da se održavaju, a jedna od sada već dugogodišnjih tradicija moje malenkosti jest – odlazak u ledeno novogodišnje jutro, rano nakon svitanja – ne bih li barem malo uspio čuti ovaj svijet kako zvuči bez čovjeka, dok ga tišina miluje i nosi kao voljeno čedo. nataknem na noge najstarije i najblatnije gojzerice iz nekog zaboravljenog kutka garaže; turnem u stražnji džep hlača flašicu vode, tek da se nađe kako bi ugasila žeđ dvosatnog hodanja; navučem rukavice i kapu, pa još pomalo snen ali zadovoljan započnem sa uobičajenom turom. ne pamtim da me u ova skoro dva desetljeća koliko manje-više prakticiram taj poduhvat, ikada vrijeme baš razočaralo; ako već nebo nije bilo vedro, sunce radosno i snažno, iako nisko, a krošnje raširene i vesele, onda me barem nikada – ili se toga ne sjećam – nije prala nekakva kiša kao jedan od najnepoželjnijih suputnika usamljenih hodača. Mislim, vodio sam ja i davne rasprave o tome kako su najljepši trenuci u šumi oni kada slušaš kako kapi udaraju o lišće (na užas unezvjerenih sugovornika koji osim nepotrebne dangube nisu mogli zamisliti još i grozotu mokrog dana na odjeći), ali novogodišnje jutro nije me do sada, a da pamtim, počastilo nečim takvim. Neću se buniti niti ako me već stvari dogodine demantiraju; daj Bože zdravlja i volje, pa da u svemu tome još uvijek (a sada, da još uvijek, itekako) vidim nešto lijepo, važno i snažno.

Već nakon prvog kilometra, kada se sa ceste uđe u šumu pa put traži nešto jačeg penjanja, osjetiš kako dolazi snaga i radost u tebe, a šumska tmina i vlaga razilaze se ustupajući mjesto svjetlosti i osmijehu. Gotovo da su i ptice prestale pjevati; tišina je sveprisutna i meka. To je taj osjećaj zbog kojeg ovo poduzimaš: osjećaj mira i potreba za čišćenjem od svega što si bespotrebno nakupio u sebe putem hrane i pića, tmurnih misli, loših vijesti. Čovjek na malo mjesta kao u šumi može osjetiti snagu i smisao samoće; sve što za života činimo, a činimo puno toga da bismo tu samoću zavarali, prekinuli, potisnuli – nije baš previše pametno. Samoća je prirodno stanje, a sve ostalo ponad nje mogla bi, ako je pametna, umjerena i nenametljiva, biti dobra nadgradnja. No, prije ili kasnije ostaješ sam samcat sa sobom i svijetom; nikakvo bježanje, zatomljavanje ili tješenje nije u tom smislu valjan posao. A naučiti nešto o samoći i njenom značaju – može se na malo tako dobrih mjesta kao što je šuma.

No, otpočetka već ćutiš neki nemir; kao da predosjećaš iznenadnu oluju. Dvije ili tri usplahirene srne daleko od tebe na proplanku penju se prema vrhovima; hodaš sve brže i sve snažnije premećeš noge jednu pred drugu, a onda nakon kakvih tričetvrt sata hoda dolaziš pred planinarsko sklonište. Zahvaljuješ dobrim i pametnim ljudima što su pod nadstrešnicom – od toga da ih raznesu i razbiju vjetrovi – sačuvali nekoliko omanjih podmetača za sjedenje, pa jedan od njih koristiš za nekoliko minuta odmora. Iznenada, sve jače iz drugog smjera čuješ neprekidan lavež pasa, a već kroz minutu ili dvije u šumi slijedi prava drama: gotovo desetak srna, jedna za drugom, pretrčavaju preko prijevoja bacajući se na spasonosnu nizbrdicu koja će ih odvesti prema potoku, u zaštitu i tminu osojne strane. Iza njih dolaze psi, a potom i lovci sa zviždaljkama, neki od njih obučeni u reflektirajuće prsluke, krećući se polako i mašući rukama kao djeca u prometu.

Započela je hajka, i nema još puno do prvih pucnjeva. Kao ukopan sjediš usred te priče koja prolazi nekoliko desetaka metara ispod tebe, pa umjesto da osjetiš opasnost ili strah, zamišljaš neku od tih srna pogođenu sačmom; zapravo – zamišljaš sebe kako pogođen ležiš na boku; bol se već polako širi utrobom i postaje jaka i sveobuhvatna; polažeš lice na mraz što se noću nakupio na tamnom lišću; tvoj dah kipti nad ledenim tlom i mlazom vruće krvi što se slijeva na njega. Pogledavaš u plavo nebo, a od bola suze ti teku niz obraze; posljednje što vidiš, to je odbljesak sunca u vodi potoka, i kraj.

Da nisam slab i kukavan kakav već jesam, ustao bih i iz petnih žila povikao da mijenjam sebe za neku od tih srna, snažnih i plahih, što su netom protrčale prema potoku, pa sada u dolini sa strepnjom čekaju svoj hitac. Vjerojatno bih u takvoj smiješnoj, besmislenoj i neprispodobivoj situaciji bio ismijan radi neupotrebljivosti moga mesa, kože, moga nevaljana i bezvrijedna tijela. Umjesto plava neba i sunca, zamišljam sada srnine velike, tamne oči i treptaje što ih presijecaju u stravi i nevolji. Nekakav glas razuma govori mi da se ukipim i čekam; hajka prolazi vrlo brzo šumarcima i brdašcima iznad obližnjeg naselja što je na drugoj strani od onoga u kojemu živim; vjerojatno me nitko uopće nije niti primijetio. Nakon nekoliko gutljaja vode, skupljam stvari i odlazim na drugu stranu; zvukovi strave sve su slabiji i dalji. U sebi zatomljujem nemoć i bijes; potpuno mi je jasno da bi mi se uz sva osiguranja hajke teško nešto moglo zbiti i da sam joj se našao na putu; već nakon desetak minuta smirujem se i opet, naravno, čiste savjesti, fotografiram krošnje, sunce i nebo, zahvaljujući usudu što nisam srna, nego čovjek.

Ili bih možda trebalo biti obrnuto, da bi se na nečemu moglo zahvaljivati?

Nemam ovdje sada nikakve potrebe lamentirati o jedenju mesa, o ubijanju životinja, o uzimanju od prirode samo onoga što ti treba. Jedem meso evo već više od pola stoljeća, doduše sve manje; zapravo – ako ga ne jedem, pa i u nekom razdoblju od nekoliko uzastopnih dana, ne osjećam da sam u nečemu uskraćen. Više mi se od ideje da uskraćujem sebi meso sviđa ideja da si uskraćujem pomalo već sve, barem što se hrane tiče, a i još štošta; što mi manje treba, nekako sam više živ i ispunjen. Jer, jednako kao što je licemjerno prepuštati drugima da ubijaju životinje koje ćeš ti jesti, dok ti zdvajaš nad srnama što su pored tebe možda protrčale posljednji puta u svome životu, licemjerno je i jesti neko povrće ili voće koje su uzgajali, brali i pripremali siromašni, bolesni, nemoćni ljudi na čijem se radu temelji pustoš, otuđenje i nevolja ove naše zajednice. Sasvim je izgledno da ovi lovci samo čuvaju tradiciju svoga društva, pa jednom zimi organiziraju lov kako se to činilo već tisućljećima ili stoljećima, a to je sada bilo baš na prvi dan godine (ne sjećam se da se ikada išta slično zbivalo u šumi). To što čine, vjerojatno i nije puno veća nevolja od primjerice onih koji kvadovima i motorima ruju i uništavaju šumske puteve ostavljajući iza sebe oblake oktanskog smrada. Puno sam puta na rubovima šume znao zateći pune jasle kukuruza ili tko zna čega još; ima vjerojatno lovaca koji znaju neku mjeru, red, redoslijed, pa odstrel čine prema tom planu i pravilu. Nisu svi lovci na nilske konje; ima i onih koji love krokodile ili krznaše; veprove ili fazane; ti bi od mnogih među nama bili pozdravljeni kao heroji.

Na koncu, ima i onih koji samo za plaću režu vratove kokošima, ili pištoljima ubijaju svinje i krave. Mi smo, od takvih, naravno – bolji i pošteniji. Jedemo da bismo živjeli, a naš život znači smrt drugih, bili to kukuruzi, krumpiri, kokoši ili srne. Životi u sebi imaju upisane boli, patnje i smrti, kao što smrti u sebe utkaju živote koje su odnijele. Ono što me ovdje zateklo, to je ta nemoć, bijes, slabost; gadna stvar kada je osjetiš na svojoj koži. Nemoć, kao onda davno, kada su te još zapravo kao dijete - jedne iste ovakve hladne i vlažne jeseni - poslali na neku padinu, nad grmlje i šipražje i nedaleku rijeku, da zajedno sa još nekolicinom takvih kao ti - paziš i osmatraš hoće li se s ove obale nešto pomaknuti – a ti si znao da to činiš zato što vjeruješ da bi za taj cilj bilo vrijedno ostati i bez života; baš onako kako si maloprije zamislio smrt one srne na mrazom okupanom lišću i blatu. Nemoć, ili moć; moć čovjeka što svojim dlanovima steže okvir puške – kao osjećaj da pripadaš jačima, sigurnijima, većima; pobjednicima.

Dobro je biti među jačima, čak štoviše – biti daleko od krvi i smrti, a blizu uz plodove i dobra što ih one donose. Mislim, vjerojatno to i nije dobro; više je – korisno. Povijest, ma da samo povijest – biologija; to je slijed događaja u kojima su jači uspijevali proždirući i nadjačavajući slabije, pretvarajući svoj uspjeh iz gole potrebe- u vrlinu, a iz vrline u strast, opijenost, slavlje i – propast.

Ono što je sasvim sigurno dobro, to je da put nije vječan; barem ne ovdje. Put ima svoj početak i kraj. Dobro je negdje na njemu osvijestiti što je i kakav je taj put. Možda bismo jednom na njemu mogli nešto i promijeniti; a prvo što mi pada na pamet, to bih bio ja sam. Recimo, pitajući se: za koga ja to sve jedem, i tovim tu svoju mast i krv tkivo i meso; za čovječanstvo, za domovinu, obitelj, za sebe sama?

Za početak, razmišljat ću o tome osjeća li glavica kupusa bol za razliku od svinje ili krave, dok jedem ukusne sarme što ih je Najdraža podgrijavala za moga lutanja šumom. Neću joj ispričati ništa od ovog događaja, jer bi se mogla uplašiti i tražiti od mene da više ne idem u šumu. Vjerojatno bih je uspio odgovoriti barem od sumnje u lutanja livadama i pustopoljinama kakvima ovaj kraju obiluje: tu se na kilometre daleko vidi ide li preko polja čovjek ili nečovjek. Mislim, srna ili vepar. A možda i ono drugo? Čovjek se nekako mora zaštititi od nevolja: ljeti krpelji, zimi lovci, danju kvadovi, noću komarci. Najbolje bi bilo pokriti se preko glave i zaštititi od svega u nekakvom stavu čučnja. Onako, kao Samotres: na pragu Zoopolisa, velikom trudbeniku Mravu - odati priznanje i svu moguću čast, pa otplaziti za njime, njegovim putem, kada je već naš nekako – zapeo na stranputici. Na padini nekog brda prekrivenog mrazom, otpalim lišćem i blatom; kao stvorenoj da se njome bez daha trči spašavajući život od hajki koje dolaze.

01.01.2022. u 12:44 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.