vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 06.01.2022.

Oko ušća Krapine u Savu, i šire





Na samom zapadnom rubu zagrebačke ravnice, tamo gdje je nekoć bila skela za Samobor (južno od Podsuseda; ta je skela opisana u prvom izletu Hrvatskog planinarskog društva i pohodu na Samoborsko gorje negdje krajem devetnaestog stoljeća), i gdje najjužniji obronci Medvednice strmo silaze do Save, toliko strmo da je za pravac sjever-zapad čak morao biti probijen i zasada (barem mislim) jedini tunel na zagrebačkom području koji nekuda vodi (onaj u Dolju, je li, stoga ne računamo), prestaje gusto naseljena civilizacija i počinje područje kao stvoreno za lutanja, šetnje i besposlene namjernike, koje se širi uz doline Krapine i Save. Ako dolazite busom, to će opet biti najbolje, jer se nećete morati vraćati na isto mjesto, pa ćete moći zaokružiti priču prelazeći potoke i rijeke pješke. Na žalost, kada to činimo vozilima, najčešće smo potpuno nesvjesni što prolazi ispod nas, i koliko je snage i ljepote u prizorima kojih se lišavamo tek tako.

Tko ima vremena i volje, sići će još u Podsusedu, pa se preko starog grada Susedgrada uspeti na vidikovac Meglenjak, kojeg sam ovdje već više puta opisivao, a potom sići u Jarek. Oni drugi sići će sa busa za Bistru ili Zaprešić upravo u tom Jarku Donjem, gdje valja južno - odnosno jugozapadno od ceste naići na stari, prastari most bivše ceste iz Zagreba za Maribor, koji vodi preko rijeke Krapine, a nalazi se praktički uz željeznički most pruge koja od Zagreba vodi za Sloveniju. Tu prije svega ne bi trebalo propustiti vidjeti nedaleko ušće Krapine u Savu (opisano kod mene na blogu negdje u prvom ili drugom mjesecu korone), koje predstavlja čak i neko zaštićeno područje u ornitološkom smislu, premda nije daleko od pruge i prometne ceste; zatim se vratiti do mostova, pa se uz napušteni bunker valja uz nasip kojeg ćete ugledati (ili po nasipu) uputiti od ceste, na jugozapad, sve do jugoistočne obale jezera Zajarki (zaprešićke rivijere) i tamo preći potok Lužnicu.

Putevi koji slijede bit će ucrtani na Google Mapsu ili Navigatoru, ali vi nekako – barem jednako kao i ta pomagala – slijedite svoj impuls, pa se uputite – ako se radi o zimskom podnevu – negdje za suncem, ili onime što se od njega na nebu nazire. Upravo u tom pravcu morat ćete naići na zanimljiva raskrižja sa lovačkim čekama, pa se uputiti za zovom fazana ili zasljepljujućom svjetlošću naše zvijezde, prema šumu rijeke Save – cilj vam je skela u Medsavama, do koje je moguće doći uz lovački dom u Vrbini. Pri tome nekoliko puta će se staza praktički dodirnuti sa zelenom i srebrnom rijekom ljepoticom, pružajući nezaboravan pogled na nju iz šumaraka sa sjeverne obale. Svako malo za odmor se nudi poneki panj, ali neće to biti tako dugo lutanje, i naići ćete na asfaltnu cestu koja se spušta na skelu.

Prijelaz rijeke skelom, pa još bez automobila – svaka sličnost sa Odmetnikom Joseyem Walesom je sasvim slučajna, zar ne? Ovdje ćete sasvim sigurno punim plućima osjećati snagu i ispravnost svoga puta, kao da ste u tom sjajnom filmu, ali vjerujte da nitko neće puškom gađati sajlu dok prelazite vodu, tako da ćete sasvim sigurno i šarmantno završiti na južnoj obali.

Eh, na toj obali slijedi prava dilema. Mislim, da su dobra stara vremena, nikakve dileme ne bi bilo, već bi se valjalo uputiti uzvodno uz Savu, što asfaltom a što makadamom, u nedaleki Samoborski Otok, gdje bi vas u restoranu Dva ribiča čekali nezaboravni lenjaci (malo kraće ribe od pastrva sa još manje masnog mesa), pečeni u kukuruznom brašnu uz domaću krumpir ili grah salatu sa bučnim uljem. Ovako, možete se tim pravcem uputiti u ne tako daleki Samobor (mislim da nema niti šest kilometara), ali put u cjelini vodi asfaltom, pa je najbolji za one koji guraju pedale. Pješaci namjernici stoga će u trenutnom izostanku gastro delicija krenuti lijevo, praktički nizvodno uz Savu, makadamskim putem uz nasip prema Strmcu Samoborskom, pored predivnih polja i sa širokim vidikom - na Medvednicu pred nama i Samoborsko gorje iza naših leđa.

Neka vas na tom putu ne zavaraju mostići što svako malo vode prema civilizaciji (jedan takav mene je prošlog proljeća odveo do igrališta Save u Strmcu, što neće propustiti primijetiti moji vjerni čitatelji), već se držite tog puta, pa ćete njime stići sve do Strmečkog jezera. Južno od njega popustite zovu, pa se konačno uputite ka jugu (jer inače biste došli na prekrasni šljunčani sprud Save točno nasuprot ušća Krapine, gdje smo već bili na početku hodanja, i odakle se morate uputiti ispod bučne zagrebačke obilaznice sve do podsusedskog mosta), i tako ćete doći i do asfalta, autobusa, dućana, krčmi… sve to neću više opisivati, jer nema smisla – koliko ljudi toliko ukusa, ali ja bih se na vašem mjestu još malo, malo strpio, pa hodao tek još nešto više od pola sata (naravno – kako bi drugačije nego – Savskom ulicom) sve do glasovita restorana Sevdah praktički na obali Save (sjajan bosanski lonac) ili do legendarnoga Suhine kod samoga nasipa, još uvijek na samoborskoj strani podsusedskoga mosta. Ako pak više preferirate efikasnost od hedonizma, preporučam ćevape ili gablec kod dvorane Sutinska vrela sa podsusedske strane mosta, ili pak nedaleku pivnicu Medvedgrad, a u Podsusedu se nude opcije povratka vlakom ili autobusom.

Sve u svemu, prednost ovog puta jest u tome što (ako izbjegnete dio od Podsuseda preko Meglenjaka do Jarka) nema baš nimalo penjanja, pa ćete se najvećim dijelom kretati kroz lijepe travnate ravnice i polja. Kao stvoreno za nekakav malo dulji lijepi dan pri kraju zime, nakon što se otope snjegovi i granu prva sunca koja bude misao na proljeće. kalendari su se odavna već poremetili, pa vjerujem da nakon uobičajenog vala ciklona krajem siječnja i početkom veljače, slijedi razdoblje kao stvoreno upravo za ovakav poduhvat. Jedino što to doba godine u veljači neizostavno uključuje i medvjeđi luk na strmim padinama oko staze za Kamenite Svate, koji će već tada izniknuti, a to bi značilo da se dionica oko Jarka nipošto ne bi smjela propustiti. Ali, to su već druge teme; ako bilo tko ponukan ovim mojim postom pokuša ovakvo što – barem u nekom dijelu, ako ne u cjelini, vjerujte da će biti malo radosnijih od mene. Zapravo, jamčim da će onaj tko to izvede, sigurno biti jedan od njih.

06.01.2022. u 17:06 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.