vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 11.01.2022.

Razgovor

Jako me se dojmila ovdje jedna nedavna diskusija o broju mobitela umrle osobe kojeg se netko libi izbrisati iz memorije svoga uređaja, i o tome kako zapravo, kada ogolimo stvar do kraja – u našoj imaginaciji ne postoji razlog da se ta osoba, ukoliko bismo smogli snage pritisnuti tih nekoliko mjesta na ekranu – ne javi. Dapače, pojavilo se i nekoliko komentara o tome da je vjerojatno kako će se ta osoba javiti, ma na koji način.

Prije ili kasnije ovo što sam napisao zazvučat će čudno, jer neki unutarnji glas u nama (ako već ne tkogod od komentatora na blogu) sasvim grubo i pomalo bolno navest će nas na razmišljanje kakvo je uobičajeno, a tiče se argumenata o tome da ljudi odlaze, a ostajemo mi, i da razgovora sa drugom stranom nema.

Što bi sad ovaj čudak, razgovarao sa mrtvima; zar nije dovoljno buke na ovome svijetu što je proizvodimo mi, živi?

Kao što već vjerojatno nije ostalo nezamijećeno, kada o nečemu pišem, trudim se naglašavati kako ponajprije ono što želim reći predstavlja nekakvo moje osobno i pojednostavljeno iskustvo; mislim da sam već dovoljno puta istakao kako ne znam nikakav univerzalni recept za sreću i da se grozim svijeta u kojemu bi svi mislili isto (ili još gore: u kojemu bi netko to od nas tražio; a takvih je već bilo iza nas, ohoho). Zato u ovoj svojoj crtici neću niti pokušavati dati nekakve odgovore ili komentare na pitanja i misli koje sam iznio u prvom odlomku; svjedočit ću o tome što sam sam na svojoj koži iskusio.

U mojim dvadesetima, baš nekako nakon što se rat razbuktao, kao da nije bilo dovoljno to što me i on usisao u svoj vrtlog (iz kojeg sam se, srećom, zdrav i živ vratio), zbile su mi se u niti tri godine i smrti roditelja: majka je preminula praktički s nogu (iako je dugo bolovala od kronične bolesti), a otac – dobrim dijelom shrvan i tim događajem, iako su posljednjih dvadeset godina svoje veze više proveli odvojeni nego zajedno – otišao za njom ubrzo (zaspao i prestao disati; tako sam ja to sebi objasnio, čak i u priči koju sam ovdje već napisao negdje prije godinu dana pod naslovom Jedan, jedan, dva). Nije sad bitno to kako sam ja sam ustanovljavao činjenicu smrti (u drugom slučaju skačući na visini od tridesetak metara sa balkona na balkon zgrade), bitno je to što se zbilo u času kada je njih oboje, odnosno ono što je od njih ostalo – prekrila teška betonska ploča nedaleko arkada. Ljudi su se razišli svojim poslovima, a ja sam sljedećeg jutra, kroz kišne kapi, sklanjajući se od njih pod gustom krošnjom obližnjeg ogromna bora, zbunjen pogledavao prema grobu pokušavajući naći odgovor na ta pitanja, noseći u kaputu čitav niz sasvim osobnih stvar koje su im pripadale i ne znajući što i kako s njima dalje. Čitava proljeća negdje u dnu džepova moga kaputa ostale su tako njihove osobne iskaznice sa nasmiješenim fotografijama, ili brijač moga Staroga, ili malena olovka sa poklopcem za aplikaciju inzulina moje Stare. Što je trebalo uraditi sa tim stvarima, koje su im još nedavno značile život? Stari se nikada, baš nikada u životu nije uputio među ljude a da se ujutro ne obrije, makar to značilo i ustajati u cik zore; Staroj je život ovisio o spasonosnoj inekciji, jer u to doba još dijabetičari nisu imali privilegiju da mogu – kao danas -kod kuće izmjeriti vrijednost šećera u krvi (ili se barem Stara i ja kao neuko i lakovjerno dijete za to nismo uspjeli izboriti), pa su o tome je li šećer visok ili nizak morali nagađati iz simptoma koje osjećaju. Naučio sam tako već negdje sa petnaest, po uputi odraslih oko mene, gledati u mamu kao u hodajući laboratorij: sada će početi crvenilo u licu, ili bljedilo, ili će joj ruke drhtati, ili će početi nepovezano pričati, ili žeđati. Svi su me učili da će mama umrijeti od šećera, ali me nitko nije naučio da bi mogla umrijeti od srca, jer šećer je vrag, i kopa po čovjeku kao rudar po zemlji; polako i tanko i sigurno, pa čovjek zapravo i ne može umrijeti od šećera, jer će ili on ili ovi oko njega već nekako reagirati, ali može umrijeti od toga što taj šećer čini organima u njegovu tijelu kao neki podmukli saboter. Ili Stari: poštujući sustav, kako je to već red, jednako kao i sa brijanjem, po velikom vjetru otišao je bez svoga šešira u daleku poštu, jer u našoj zemlji poštari nisu plaćeni za to da se – donoseći preporučene pošiljke penju na sedmi kat – pa je dobio upalu pluća, i u njemu se rodio nekakav mjehur koji je putovao krvotokom kao tat, sve dok ga noću, u blaženstvu i spokoju sna nije i ugušio.

I tako, nađeš se sa svim tim znanjima za koje si još jučer mislio da su važna pod krošnjom bora pored groba, i ruke i džepovi puni su ti još donedavno buktećeg života, ili onoga za što si mislio da taj život jest, a onda već u sljedećem času – shvaćaš da se radi samo o mrtvim stvarima, i da su tvoje misli tek nekakva sve slabija i slabija kemija, impulsi, nestajuća struja što je još jučer kolala kroz nas kao snažna rijeka, a sutra već bit će mrtvi rukavac. Upravo ta misao o struji, rođena u meni pod tim starim mirogojskim borom na kojemu odavna već nema niti jedne jedine iglice što me štitila od kiše, povezala mi se sa ovom mišlju o telefonijama i memoriranim brojevima: kakav je to poredak brojeva, koja kombinacija, koja formula koja označava naše postojanje, i zašto ta formula ne bi važila i negdje tamo, kamo smo pošli, htijući to ili ne, mireći se sa onime što nam je suđeno kao sa tmurnim i snažno otpuhanim oblakom nad mirogojskim ukapalištem.

Dugo već ne sanjam majku i oca; bili su to neki nadrealni prizori sna u kojima je otac nasmiješen i duge sijede kose ulazio u dvorište pitati me koliko ima do tramvajske stanice, ili me mama, vičući preko trećeg susjedovog plota - uvjeravala da će ona odvesti dijete u vrtić ako se meni žuri na posao. Hvala Bogu, selio sam od tada već nekoliko puta; neke su selidbe bile posljedica pukog bijega od nevolja koje su stizale, a posljednje bome i plod odabira, pa se u svemu tome kaosu među starim vojničkim čizmama, božićnim nakitom iz ranih tridesetih godina prošlog stoljeća ili spremljenim uvojcima moje kose kada sam bio jednogodišnja beba (sačuvala ih je Najdraža, ne brinite!) – zagubila i ta moćna gomilica njihovih osobnih stvari, dokumenata i robe. Srećom, pri prvoj takvoj selidbi, jednostavno sam iz sobe pokupio svu njihovu odjeću, svezao je u dva stara poveća kaputa i odnio kao vreće u obližnji ured Caritasa; tko zna što je još tamo bilo i otišlo sa time, ali sam nekako osjećao da je red da ode i da otići mora.

Danas, kada me se pita javljaju li se majka i otac i pričam li s njima, s gotovo ponosom i radošću, makar i u bradu odgovaram da kako ne: zapravo, javljam se ja njima – često, uporno i ustrajno; naginjući glavu ispod kakve bogate krošnje u šumi nad kojom se nazire moćno nebo, ili promatrajući što rade moja djeca i ne znajući koliko bi to što rade – ili ne rade – moglo biti važno za njihov život, a ne znaju da ih promatram; ili pak dok prelazim kakav pješački most, gledajući u mutnu i brzu vodu što teče pod njime. Bocnem ja te ljude preko – povremeno, tek toliko da se javim; uopće nije problem sa brojevima – lako je, samo trebaš biti odvažan i znati što ćeš reći.

Znati pokazati im da nisu živjeli i umirali tek tako, i da ta moćna i šumna rijeka koje smo svi dio, neće zamrijeti kada ja sklopim oči – upravo ono što su i oni htjeli za sebe. Da je važno konačno i zanavijek zaboraviti mrtvo i živjeti živo: jer samo ono što je umrlo može oživjeti, i samo ono što je živo bilo, može umirati.

Naš se život zapravo u dobroj mjeri sastoji tako i iz razgovora sa mrtvima: sa onime što je od njih ostalo u nama; onime što nas je izgradilo i oblikovalo; jer dobrim dijelom mi smo tvorevina onoga što su nas naučili i što smo vidjeli od drugih, učeći od njih primjerom i djelima a ne pustim riječima. Iz tih djela u nas dolaze misli, riječi, osjećaji; čitave rijeke razgovora teku u nama sve jače i sve dublje, što smo stariji, jer sve više stvari iz stvarnosti prelazi u sjećanje. Svaki puta kada nešto učiniš – ili propustiš - sjetiš se nečeg takvog; pobratimstvo duša u svemiru ne obuhvaća samo duše nas, hodajućih, srodne u patnji ili veselju; ono je puno šire i dublje, i obuhvaća prostor duboko u vremenu; ako je vrijeme uopće nešto što je važno, ili nam služi samo za neko mjerenje ovoga tu i sada, ili onoga što je bilo. Dragi ljudi koji su nas izgradili postaju uspomene; one su snaga i tkivo koje nas tvori, održava i bodri u svim brzacima sadašnjice, kao snažan zalog trajanja u dobrom i lijepom.

Hvala Bogu, neka stvari idu svojim tijekom: prvi sljedeći broj kojeg će ljudi morati brisati iz svojih uređaja trebao bi po prirodnom tijeku stvari biti moj. Obrisali ga ili ne; svakako ću im se javljati na njihove pozive, a i bez njih: nema dana da ih neću, ovako kao vas ovdje nemuštim prikazima planinarskih lokacija, daviti podsjećanjem na to da niti jedan dan na ovoj planeti nije zavrijedio da ga se izgubi. Da se temeljito i zanavijek zaboravi na ono što je bilo – uključujući i mene – i živi tiho, nenametljivo i mirno; zadovoljan, pomiren i sam, stavljajući nogu pred nogu u svaki korak kao da bi mogao biti jedan od posljednjih; kako to već ide u onim pričama o sretnim završecima.

11.01.2022. u 12:01 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.